Troglava bando fašistička, nacionalizmom zatrovana, do kada mislite svoje sjeme sijati po našim poljima? I gluhi i slijepi ste i bolesni od vaše mržnje. Vodite vi nas žedne preko vode dok nam djeca svakodnevno umiru, odlaze iz ove zemlje koju ste vi sjebali zarad sopstvenih interesa, gdje je glad većinski podstanar, gdje se više niko i ne rađa. Gdje jedini uspjeh je biti član vašeg jebenog tora u kojem vi podmuklo mrzite, ponižavate, zavađate i na oči svih varate sve izvan njega.
Dijelite nas po imenima, po gradovima, po nacionalnim pripadnostima, dijelite nas po važnosti mržnje prema drugima, dijelite nas na naše i njihove, gdje su naši uvijek svijetlo a njihovi mrak. Pa bando šovinistička trovači života ove lijepe zemlje odjebite vi više od nas običnih smrtnika. Nama je život itekako važan i vi ne možete biti dio naših života. Puštate nas da grcamo i da sami sebe udavimo u vašem blatu koje ste nam ispod nogu stavili.
Kupite vi vaše učmale ideje i pakujte ih u kofere za razguli što dalje. Što dalje od nas dobrih, velikih, humanih, solidarnih nadasve običnih ljudi.
Status momka iz Gračanice kojem su otkazala oba bubrega i koji već zadnjih pet godina je na dijalizi , rastužio je mnoge. Na njegov status i pitanja niko nije imao ni trun vremena. Možda jeste da pročita ali ne da i odgovori.
“Šta fali meni vak’ svako drugi dan, na dijalizi sam već 5 godina dok čekam svoju prvu transplataciju, državi je to nebitno sad je tu Mimo čiji je život bitniji od mog i od ostalih mlađih ljudi, koji je već bio transplatiran 17 godina i sad čovjek ne može da čeka. Jer njegov život je skuplji od mog, on je ugrožen životno, a ja nisam, njega treba spasit’ odmah, a mene i mnoge ljude ne treba. Ja mogu čekat 5 godina jer nemam novac za operaciju i mnogi ljudi koji čak idu više od mene i mogu umrijet sutra nikog’ neće bit briga… zašto? Jer ja nisam javna ličnost, nisam babin sin, a moj babo se borio za ovu državu da mogu sada drugi u svojim vilama i skupim autima uživat’. Nečija vikendica, auto moj život u ovoj državi običan čovjek nije vrijedan da živi i stid me je što sam rođen ovdje. Mnogi su životi otišli, uništeni nepravedno, otiće i moj, ja nisam bogat čovjek, moj život je nebitan…”, napisao je Admir.
Tužno i pretužno i mnogo šta nikada neće biti ni jasno ni objašnjeno. Ali ono što je meni vratilo vjeru u ljude, u one velike dobre ljude je komentar ispod njegovog statusa jedne obične žene napisan iz srca:
“Momak,ako ti išta može pomoći,evo ja ću ti dat’ jedan svoj bubreg,para nekih nemam da ti pomognem,al'imam dva bubrega…ako ti išta znači,jedan tebi,drugi meni. Ako se već “poznati i slavni” organizuju da pomognu “poznatom i slavnom”,mogu i ja ,obična smrtnica,da tebi pomognem…
Nemoj se ni truditi da bilo šta kažeš,čuli smo se i ja stojim iza svega napisanog. Rekla sam ti”sve što ti ja mogu pomoći,računaj na to”. Znam,da bi i ti pomogao bilo kome,samo kad bi mogao.
Ako si kad čuo onu pjesmu”Kad bi mog'o pola bola,da ti uzmem jarane,pola tebi,pola meni,da ti manje ostane…”.
A da imam veliko srce puno ljubavi,to mogu svi koji me poznaju lično,da kažu kakva sam kao osoba…
Računaj na mene,kako god…”
Vidite li troglave nemani što nas dijelite na srbe, hrvate, muslimane, pagane, cigane, poturice, posrbice, škutore i nekakve miješane… izmiješao vam se mozak više pa nas ostavili na miru da na ovom dunjaluku budemo ono što i jesmo. Sasvim obični i dobri ljudi koji se osjećaju, vole, koji su spremni na ljudskost bez predrasuda, koji su operisani i imuni na vaše neizlječive viruse kojima je došao vakat za karantin.
Izmješali ste vi sve što se dalo izmješati i nazvali svakoga kako vam je na um padalo, pa se još samo pitam koji ćete izraz iskoristiti ako momku bošnjaku bude doniran srpski bubreg.