Evo već četvrtinu stoljeća trilateralne vlade dijele tripartitivne interese u vezi sa ovom zemljom, njenim ekonomskim i društvenim razvojem i demokratijom. Zajednički koordiniraju akcije da osiguraju svoje pozicije moći i nastave daljnju obmanu „zbunjenog stada“. Zajednički sarađuju na zadacima ekonomskog regresa, uništavanju javne imovine, kriminalnim pogodovanjima na tenderskim poslovima te rušenja životnog standarda građana. U ovih 25 godina su uspjeli nametnuti, razviti i učvrstiti vlastite hibridne oblike demokratsko – diktatorskih režima utemeljenih na „proizvodnji problema“ baziranim na etno – nacionalnim podjelama i strahovima minulih ratova i događaja, oportunizmu, nemilosrdnoj krađi i laži.
Ono što zabrinjava i sve više uznemirava jest obim i sveprisutnost ovih koordiniranih akcija nauštrb građana. Dosad pasivna, umotana u svilu, intelektualna elita ovog geografskog prostora sporadično pokušava otpočeti proces preispitivanja vladinih politika i institucionalnih okvira kojim ovakve vlade upravljaju. Nakon toliko godina, potpomognuta užasnom demografskom slikom, recesijom, globalnom pandemijom i nagomilanim problemima koji se više ne mogu skriti ispod tepiha čujemo vapaje kako je ovaj sistem neodrživ i beznadežan. Međutim, intelektualna elita nema volje ni snage uhvatiti se u koštac sa tmurnom budućnosti koju nam predviđa. Uostalom, pažljivi promatrač će ustvrditi da već 25 godina ispušta šanse za proaktivnim djelovanjem i preokretom.
Ovakav hibridni sistem u Bosni i Hercegovini je osuđen na propast ukoliko smo kao pojedinci i društvo nevoljni provesti sve važne reforme i ukoliko ne vratimo ljudima povjerenje u politiku.
Dezintegracija javnog reda, opća društvena nedisciplina, duhovna i intelektualna slabost trenutnih „vođa torova“ doprinosi općoj apatiji i otuđenosti građana, dok mlada populacija naučena da nema svoj stav i mišljenje rađe odlazi u uređena društva koja ih s lakoćom asimilira.
Usljed pasivne politike, pokušajima dodvoravanju stranim diplomatama (npr. slučaj „ikona“) Bosna i Hercegovina će se sljedećih godina, kao nikad od rata naći i morati se suočiti sa ozbiljnim pitanjima, unutrašnjim i vanjskim izazovima. Iscjepkana društvena struktura u kojoj je bogatstvo koncentrirano u rukama politički podobnih oligarha i lokalnih šerifa, a znanje gurnuto u stranu, uz negativne društvene trendove vodi sve dalje od demokratije. Nadalje, etno – nacionalističko – fašistički politički subjekti koriste ekonomsku nesigurnost i socijalističke porive velikog broja stanovništva kako bi učvrstili svoje pozicije i podržali autoritativne strukture. Za razliku od nas, društva koja su uspjela privesti proces tranzicije iz komunističko – socijalističkih u demokratska, poput Estonije, uspjela su odgojiti sloj vrijednosno orijentiranih intelektualaca koji se često postavljaju kao konstruktivna kritika vodstva i autoriteta.
Razloga za pesimizam je mnogo, međutim, vitalnost trenutnih vladajućih struktura u kojim se ne naziru ideološke razlike je bazirana na sveopćoj korupciji, nepotizmu i „proizvodnji straha“ a ne na realnim društveno – ekonomskim izazovima s kojima se suočavaju građani.
Sva ova kombinacija negativnih trendova i izazova stvara situaciju u kojoj se javlja potreba građanskog neposluha, aktivno individualno bavljenje politikom, odbacivanje uvriježenih paradigmi te usmjerenost na progresivne ideje, ekonomski razvoj i povećanje svijesti o individualnoj odgovornosti za stanje u kojem se društvo nalazi.
Očito je da se ovo društvo nalazi u dubokoj krizi, ali vjerujem da uz proaktivnu zajednicu okupljenu oko univerzalnih principa koje vode duhovnom i materijalnom blagostanju imamo šansu.