Prije dvije i po godine u Tučepima šetamo nas dvoje kad Selma će: čuj što neko lijepo pjeva Keminu pjesmu! Rekoh ljubavi, onako Keminu pjesmu moze otpjevati samo Kemal Monteno licno. Upadnemo u baštu i to na sreću baš za prvi sto sto ispred njega sa gitarom.
Obična ljetna svirka na moru, ništa specijalno. Inače malo sam se ljutio na njega jer je znao praviti loše kompromise, otpjevao je desetine besmislenih dueta od kojih su samo jedan-dva vrijedna spomena. Počeo je nastupati na šund televizijama i pojavljivati se uz neke ljude koje jedan umjetnik i pjevač takvog kova u širokom luku mora zaobilaziti.
Ali kad je zapjevao istog trena sam sve zaboravio. Slušao sam ga dosta puta, ali ovaj put mi je ostao u najljepšem sjećanju. Kad zapjeva Kemo onu našu iz ljeta ‘92. “Ako pitaš gdje sam sada…”, sve mi se skupi i ja se rasplačem ko malo dijete. On pjeva i gleda me a meni suze kotrljaju se niz lice dok pjevam iz sveg glasa.
Priđem poslije da ga upoznam i priupitam za zdravlje kad on: đe si moj Sarajlija, svi se vazda rasplačete na istu pjesmu. Za njega beznačajan susret a meni je uljepšao veče i ostao u pamćenju.
Nad ovim sirotim gradom koje jos samo ime veže, i ama bas nista više, sa jednim gradom iz 70-tih i 80-tih, sada će i treća zvijezda da zasja na nebu. Davorinova i Mirzina sijaju sve jače kako vrijeme odmiče. Treća je od sinoć Kemina. Sve tri zvijezde moraju sijati da tamu koja se nadvila nad ovaj grad učine što podnošljivijom nama koji i sami ne znamo zašto smo ostali ovdje.