Tri brata
Tog proljeća navršilo se tačno dvanaest godina od smrti našeg oca. Iste te godine i majka se razboljela. Doktori su rekli teško da će preživjeti, gotovo nikakve šanse nema. Teška neka bolest, neizlječiva, tako su nam bili rekli. Zauvijek nas je napustila. Ostali smo sami, nas trojica braće. Jedan drugom do uha. Kad bi nas gledali iz daleka, oni koji su nas slabije poznavali, vazda bi nas pomiješali. A kako i ne bi, od iste majke rođeni. Uostalom, na istoj zemlji odrasli, isti zrak udisali, istu vodu pili, ma ko braća, gdje jedan tu i drugi a za njim treći. Mladi, neiskusni, nismo baš znali kako da se oragizujemo. Predlagali smo jedan po jedan kako bi se to mogli izvesti, kako da ostanemo „ko jedan“ da se držimo skupa, da se ne dijelimo, bićemo jači ako se držimo zajedno. U to vrijeme pojavi se, niotkud rekli bi, naša tetka, negdje u inostranstvu živi. Mi smo je slabo i poznavali. Veli da ona ima rješenje za nas. A načuli smo bili da je ona gore negdje ili tamo, gdje je već živjela, bila jako cijenjena i priznata. Još su rekli da je ona i prije odlazila tako i pomagala onima kojima je takva pomoć bila potrebna. Mi se nismo mogli dogovoriti oko prostora, htjeli smo se podijelit, ali nismo znali kako. Kako god smo probali nije išlo. Jednom ne bi odgovaralo. Pomislio bi, druga dvojica će dobiti više. Ona predloži da jednom ide malo manje od pola a drugoj dvojici drugi, taj malo veći dio. S tim da se sva trojica možemo slobodno kretati po cijeloj kući. Pristadosmo mi na to, tetka se pokupi i ode. Rekla je da će dolaziti svako malo, u posjetu, da projveri kako napredujemo. Ostavila nam je bila nešto, neku svesku, kaže u njoj su upute i ako se budemo držali tih uputa da nam ništa falit neće. Ostavila nam je i nešto para. A trebale su nam tada ko nikad. Kuća se bila urušila, trebalo je renovirat. Trebalo nam je i više od toga što tetka ostavi al eto, što bi rekli “bolje išta nego ništa“.
Kako je vrijeme prolazilo mi se počeli sve više odvajati jedan od drugog. Zavadi bi se, ma ko da se nikad sreli nismo, izmirimo se, pa se posvađamo pa sve tako u krug. Tetka je povremeno dolazila. Davala bi nam savjete kako da se ponašamo, kako da radimo na zajedničkom dobru. Dok je ona boravila kod nas, mi bi bivali dobri. Slagali se samo tako. Ko nekad dok je majka bila živa. Vidjela tetka da baš i ne ide dobro ovaj naš zajednički život pa nas pođe ucjenjivat. Veli: “Ostavit ću vam para ako se budete slagali, pomagali, brinuli jedan o drugom. Inače, neće više biti pomoći”. Šta smo mogli nego obećati da ćemo biti dobri i da će sve biti kako je ona rekla. Napomenula je i za svesku, primjetila valjda da se baš i ne pridržavamo onih njenih uputa. Čim tetka preko vrata mi svom, po starom.
Nas trojica braće, svaki za sebe najpametniji, tvrdoglavi sva trojica, nismo pronalazili rješenja kako da nam svima bude dobro. I skontamo, mi ćemo živjeti nekako, pa kako god da nam bude, a kad tetka opet dođe pravit ćemo se da je sve OK. Prolazili su dani, mjeseci, godine. Mi smo bili stariji, pametniji, mudriji. Ali nije nam to pretjerano korisitlo. I dalje smo imali iste probleme. Nismo se otpočetka bili dogovorili niti raspored napravili. Nismo bili zaduženja podijelili. Nije se znalo ko šta radi. Teško se bilo složiti. Ako bi se dvojica i složila trećem ne bi odgovaralo. Kad bi se druga dva složila oko nekih pitanja, javio bi se treći, njemu nije odgovaralo. Nekad bi imao i valjan razlog ali nekad, najčešće, nije pristajao samo zato što jedan od druge dvojice nije prošli puta podržao njegovu ideju. Ko rogovi u vreči. Ali valjalo je opet pod isti krov. Drugu kuću nismo imali. Bili smo svjesni toga sva trojica ali i dalje nismo pronalazili rješenja.
Bližio se dan kad je tetka ponovo trebala doći. Spremali smo se za njen dolazak mada nekog napretka nismo zabilježili od posljednjeg dolaska. Tog jutra, kad će ona doći, uz jutarnju kafu, najstariji brat obrati se nama: „Znate šta braćo, ja više ovako ne mogu! Evo godine su prošle, mladost nam prođe, a mi ko da smo s tri različite strane svijeta došli. Kao da nas nije jedna majka odgojila. Ovako više ne ide”! Bi tišina, oborili smo glave sva trojica, zamišljeno gledali u onaj stari čilim, što ga majka jednom izvezla, davno, dok djevojka bila. „Ni meni se ovo ne dopada“, prozbori drugi, „sramotno je, i zbog nas samih, a vala i zbog komšija, ljudi se čudom čude i pitaju zar se ništa nije popravilo u ovoj kući otkako majke nema. Godine prošle a mi još oko najbočnijih stvari muke mučimo, nikako da se dogovorimo. Nismo više djeca, odrasli smo ljudi, trebalo bi da nađemo zajednička rješenja pa da nam svima bude dobro“! Opet nasta tišina. Znao sam da je red na mene da i ja nešto kažem. Pokušam nešto reči al ne mogodoh ni riječi izustiti. Oborio sam glavu, ponovo pogledao u onaj stari čilim, sjetio se majke i zaplakao. Brat ko brat, obično ne moraš ništa da kažeš da bi te razumio, dovoljno je da čuje jecaj, vidi suzu i da mu sve bude jasno. Prišli su mi obojica, jako me zagrlili i jedan od njih progovori: „Ne moraš ništa reči, znamo da se ovaj put slažeš s nama, znamo da je i tebi kao i nama svega više dosta.“
Dogovorili smo se tog jutra da ćemo kad tetka dođe iznijeti joj naše ideje, naš dogovor. Tako je i bilo. Moj zadatak je bio da govorim. Moram priznati, imoa sam malu tremu, bojao sam se njene reakcije. Bili smo se dobro zadužili kod nje u onom periodu kad nas ucjenjivala za pare ali povratka više nije bilo. Mi smo odlučili i tako će biti.
Nakon što se tetka nahvalila kako je uspješna bila tamo kod nekih naših dalekih rođaka, kako su oni već treću svesku uzeli, iz one dvije sve naučili i primjenjivat počeli, došao je red na nas, na mene i ja počnem:
„Draga naša tetka, ti znaš da mi tebe volimo, i znaš da te poštujemo. Također, znaš draga naša da smo nešto od onog što si nam u uputama dala i primjenjivat počeli. Slažem se, ima dosta toga što ni dohvatili nismo, nismo imali vremena, ma pošteno da ti kažem nismo htjeli. Nismo, sve do jutros. Razmišljali smo, ti nama pomažeš i znamo da si spremna i dalje to čini za nas ali smo shvatili, draga tetka, da nama bez nas trojice nema pomoći! Mi smo odlučili naše nesuglasice i naše probleme u našoj kući sami da riješimo. Ti možeš i dalje upute svoje davati, mi ćemo ono što nam bude korisno rado prihvatati, ali ćemo punu pažnju na naše ideje posvetiti. Odrasli smo, puno je vremena prošlo, mladost nam je prošla, i nećemo dozvoliti da nam i starost u istim problemima prođe. Nećemo dozvoliti da naša djeca niti naši unuci ispaštaju zbog naših nesuglasica, nerazmijevanja. Napravili smo program, naš program, s kojim smo sva trojica zadovoljni. A zadovoljni će biti i naši rođaci, oni bliži a bogme i dalji. Zadovoljne će biti i komšije, ma draga tetka, pričat će se o nama u čitavom svijetu. Bit ćemo primjer svima koji su u iste ili slične probleme zapali. Knjige će o nama pisati, filmove snimati! Tebi hvala za svaku vrstu pomoći, nikad ti zaboravit nećemo, ti si bila uz nas kad je bilo najteže, ali od danas, mi se pitamo u našoj kući!“
Ona je pažljivo saslušala, bez riječi se okrenula i tek kad je na izlaznim vratima bila okrenu se i reče: „Draga moja djeco, ja ovaj dan čekam otkako vam je majka umrla, i sretna sam da ste konačno odrasli i dorasli da o svojoj budućnosti sami možete i želite odlučivati. Moju ćete pomoć i dalje imati, kad god to poželite. Vrata moje kuće su vam širom otvorena i čim budete spremni DOBRODOŠLI”!
Za konkurs ‘Da sam ja neko’