Mjesec Ramazana je na izmaku. Još nekih 5-6 dana ostade. Iz dosade sam izbrojao putnike. Tačno 15 putnika generacijski poredanih. Zvjerao sam tako očima i zapazio sredovječnu ženu koja je također zvjerala oko sebe. Zainteresovala me njena zainteresovanost ka nečemu. Trudio sam se da ne posmatram upadljivo da iskuliram. Svaki put kad bih krajičkom oka preletio preko nje ruka joj je bila do pola u tašni. Dugo je to radila, par stanica, gledajući oko sebe kao da traži neki pogodan momenat za svoj čin. Paranoik bi pomislio da je terorista u pitanju. Sa primjetnom dozom straha iz tašne je izvukla flašicu vode i uzela nekoliko gutljaja da se ne vidi. Flašicu je vratila gledajući u mene jer je uhvaćena u (ne)djelu i kao da ću ja sad početi držati moralne pridike. Nitko nema pravo da morališe drugima jer da bi moralisao taj netko mora biti savršen, a nije. Nitko nije. Izašla je prije mene.
Ostali!? Ništa!