Šta se krije iza pokušaja da se pokrene ”Bosansko proljeće”: socijalni bunt ili je to zagrevanje situacije za politički Udar u službi jedne nacionalne politike na tlu BiH
”TRBUH” REVOLUCIJA ILI PRETENCIOZNE AMBICIJE
1. Tuzlanska buna je bila socijalni bunt, ali bi mirni protesti i plenumi građana, u njihovom većem prisustvu od trenutnog, bili opasniji po neodgovornu vlast
Aktuelni protesti u pojedinim delovima F BiH predstavljaju nagoveštaj ozbiljnih društvenih gibanja koja će se gotovo sigurno dešavati u narednom razdoblju ne samo u tom entitetu, nego i u onom drugom (RS), ali i u susedstvu, gde je unutrašnja situacija takođe vrlo naelektrisana. Ljudi su svuda ozlojeđeni, jer osim što već 25 godina žive dosta lošije nego stanovništvo većine evropskih zemalja, dodatni problem je što se ne vidi neka realna perspektiva da bi u dogledno vreme moglo nešto bitnije da se promeni nabolje. To je osim u BiH vidljivo i u Srbiji, Crnoj Gori i Makedoniji, a donekle i Hrvatskoj. U svim tim zemljama je, uz manje razlike, na ekonomsko-socijalnom planu, situacija već poduže vreme prilično katastrofalna, a većina naroda živi na granici socijalne izdržljivosti. Po onome kako sada stvari stoje, utisak je da vlasti tih zemalja uopšte i ne žele da se ozbiljno posvete rešavanju suštinskih problema, i da im se angažman uglavnom svodi na zavođenje i obmanjivanje širih slojeva stanovništva raznoraznim praznim obećanjima, koja se napadno nameću naročito u vreme predizbornih kampanja, čiji je osnovni cilj da se na jeftin način prikupe glasovi birača i tako sačuva ili preotme vlast. U samoj BiH situacija je utoliko složenija, s obzirom da su, uz ekonomsko-socijlne nedaće, koje su u toj zemlji i najizraženije, u njoj istovremeno i političke prilike gore nego u pomenutim zemljama. Zato je bilo samo pitanje vremena kada će do nekog bunta doći, mada ne toliko i odakle će se on pokrenuti, s obziom da je F BiH komplikovana, nefunkcionalna i skuplja za održavanje, nego recimo onaj drugi (i ”bolji”) entitet (RS), ili bilo koja druga politička zajednica sa prostora bivše Jugoslavije, pa je s toga F BiH i veći teret po svoje stanovništvo, čije je strpljenje jednom moralo početi da popušta, a nezadovoljstvo manifestuje na vaninstitucionalan način.
Tuzlanska buna od 5.i 6.feb.1914.g. bila je okidač kojim je pokrenut aktuelni socijalni bunt u tom entitetu. Ona je samo otčepila bocu iz koje sada izleđu duhovi nezadovoljstva građana trenutnim stanjem, a ono se iz tog grada proširilo i na neke druge sredine Federacije. Ponegde se još održavaju protesti, ali u prilično manjem obimu nego što je to bio slučaj sa Tuzlom, gde je narod izgleda bio hrabriji, a sam bunt bolje organizovan, da bi se sada na području tog grada i kantona prešlo u težu fazu kada treba videti ko će i kako da realizuje zahteve iz pobune.
Izvesno je da oni koji su iz čisto socijalnih razloga samoinicijativno izašli na ulice ni nemaju više gde, a ni zbog čega, da se povlače, niti pravo da radi samih sebe tako lako odustaju od svojih zahteva. Ali tu stvari neće ići baš tako la(h)ko. Prava iskušenja tek predstoje. Nijedna se vlast lako ne predaje, niti povlači pred svojim oponentima. Čim oseti da joj neko remeti miran san i udobnost vladanja, svaka vlast brzo reaguje, a pogotovu ne okleva da se suprotstavi onima za koje proceni da bi mogli da je ugroze i eventualno svrgnu na ”ulici”. Jasno je da ni sada vlasti ne sede skrštenih ruku dok se u mnogim sredinama F BiH, a pomalo i u RS, osećaju izvesna talasanja i kakvog god da su karaktera, evidentno je da vlasti pomno prate sva kretanja. Preduzimaju se mnoge operativne pa preventivne mere. Pritisak na organizatore i učesnike protesta nije mnogo vidljiv, ali ga ima: sprovode se kojekakva privođenja, saslušanja, pa verovatno i ucenjivanja. Ima potkupljivanja i zastrašivanja, a omakne se i poneko pendrečenje. Da su mitinzi masovniji nego što jesu, situacija bi lako mogla da izmakne kontroli, kao što se u jednom momentu i desilo (ako to već nije bila kakva nameštaljka) prilikom nedavnih nereda od 7.februara, kada je u Sarajevu zapaljeno nekoliko zgrada u kojima se nalazi sedište važnih institucija. Uz to, i tragična dešavanja u Ukrajini su više nego upozoravajući primer do čega sve može doći kada se sukobe vlasti sa demonstrantima, bez obzira što su tamo pobuna i neredi izrazito nasilnički i političkog karaktera, pri čemu je i ekonomsko-socijalna situacija iako loša, ali ne toliko kao u BiH. Ohrabrujuće je s toga što u BiH tokom protesta do sada nije bilo ljudskih žrtava, što je u celoj priči oko bunta i najbitnija činjenica, koja pruža nadu da bi buduća dešavanja ipak mogla uskoro krenuti nekim razumnijim smerom, ako će pri tom svi akteri iz ovoga izvlačiti odgovarajuće pouke.
Nasiljem se ništa ne može postići, čak i kada se ono ispolji u manjoj meri u ime nekih širih interesa, a pogotovu je štetno i kontraproduktivno kada (i ako) u nekom momentu eskalira u veće sukobe. Iskustva mnogih sredina iz ranijih vremena sa sličnim situacijama su pokazala da je lakše srušiti neku vlast, nego potom ponuduti neko kvalitetno rešenje kao alternativnu, koja će potom hteti i znati da uspešno rešava nasleđene probleme i pokrene ozbliljne promene na liniji širih društvenih potreba. Aktuelni protesti u F BiH su neke važnije stvari samo tek dotakli i pokrenuli, s jasnom porukom vlastima na opštinskom i kantonalnom nivou, a pomalo i na višim instancama, da ne mogu više, kao do sada, da rade baš šta hoće. Neke će granice i obzire vlasti ubuduće morati da respektuju, ako ne misle da dođu pod udar ”ulice”, а pri tom i da polažu račune za svoj rad. Budu li vlasti odgovornije i uspešnije, biće u mogućnosti da račune polažu pred legalnim organima, a ako nastave po starom, onda će imati posla sa ”ulicom” i narodnim gnevom, koji kada (i ako) proključa kao stampedo nosi sve pred sobom, a ponajpre uklanja one koji su ga izazvali, dakle, nosioce dotadašnej vlasti. Do takve tačke ključanja još se nije stiglo, ali … blizu je, pre svega u F BiH, ali i šire, pa i izvan BiH.
Situacija u BiH je vrlo napeta i takvom će do daljnjeg ostati. Biće tu dosta oscilacija po pitanju masovnosti na protestima i plenumima, kojekakvih neslaganja među prisutnima na tim skupovima, a verovatno i ubacivanja određenih provokatora. Ali ako organizatori znaju šta hoće i budu uporni u svojim nastojanjima, tekući glas neposredne demokratije će dopreti do nekog nivoa svesti vlastodržaca da moraju ozbiljnije shvatati obaveze koje imaju prema državi, društvu i svojim podanicima. Svako ko ubuduće bude pokušao da drastično zloupotrebi vlast, mnogo će brže nego do sada izazvati proteste i nezadovoljstvo širih slojeva stanovništva, jer u narodu polako sazreva shvatanje da je u takvim slučajevima to jedini način da se neke loše stvari preseku, a otvori prostor za pokretanje pozitivnih dešavanja u društvu i državi.
Jedan od nasleđenih problema je i taj što mirni protesti, demokratska procedura i plenumi građana, kao oblci neposredne demokratije, nisu svojstvo nijednog naroda sa ovih prostora. Svi su oni predugo živeli u okvirima različitih i mahom zaostalih zemalja sa nedemokratskim režimima, gde su kao oblik političkog i drugog komuniciranja često korišćene neke specifične tehnike i sredstva za efikasno razrešavanje spornih situacija u odnosima između različitih interesnih grupacija. Tako su na naročitoj ceni bili kolac, čakija, sačekivanja u zasedi, provale i upadi, u ovoj ili onoj formi i sl. Sada se u iste svrhe koriste ”savremenije” metode u obliku ”tipovanja”, ”dobronamernih sugestija sa pretećim upozorenjem”, ”ucenjivanja”, ”sačekuše” i ”odrađivanja tipovanih”, najčešće po kratkom postupku. Vlast samo kada hoće da reaguje, ona zna šta, s kim i kako treba postupati, da bi se održala tu gde jeste. I to bez mnogo debatovanja i mudrovanja na plenumima i drugim oblicima sastančenja. Jednostavno, kada vlast proceni da je situacija ”urgentna” i da ”ne trpi” dalja odlaganja, ona zna šta joj je činiti, i pri tom, ako je nužno, ne preza ni od upotrebe svih raspoloživih sredstava.
U zemljama sa prostora bivše Jugoslavije, pogotovu ovim koje su izvan EU, oduvek se slabo stajalo sa političkom kulturom. Kao jedan od pokazatelja toga može se uzeti široko rasprostranjena politička praksa koja je svuda manje-više takva da otvorene parlamentarne debate, zaključci i predlozi komisija, anketnih ili nekih drugih odbora, ma kako da su kvalitetni i argumentovani, skoro da nemaju nikakvog uticaja na odluke koje se potom s tim u vezi donose na zvaničnim mestima. Umesto toga, mnogo je efikasniji postupak kada se neka odluka želi doneti da se ona prethodno dogovori u nekom motelu, ili na sličnoj ”radnoj lokaciji”, još pre saziva zasedanja organa koji je nadležan za donošenje odluka, da bi se potom prilikom zasedanja samo formalizovalo njihovo usvajanje, a onda to opet negde ”svečano zalilo”.
I zbog toga su dobro došli tekući protesti i plenumi, kao oblici neposredne demokratije ne bi li se i tako malo-pomalo počela ukorenjivati drugačija politička kultura, koja je sveobuhvatnija i efikasnija po šire društvene interese, u odnosu na do sada praktikovane forme ponašanja ovdašnjih društvenih i političkih aktera, a naročito onih koji su voljom naroda izabrani da u njegovo ime obavljaju funkciju vlasti. Od toga koliko je koja sredina zagrejana za savremene forme neposredne demokratije, tj. spremna da se po potrebi uključu u održavanje mirnih protesta i plenuma za građane, kao svojevrsni pritisak na organe vlasti da bolje obavljaju svoj posao, a u krajnjem slučaju ako vlast ne želi da čuje ovaj neposredni glas naroda, niti da mu se povinuje, onda je pravo tog naroda da je smeni i na ”ulici”. U slučaju BiH tako nešto nije problem učiniti na nivou opštine i kantona, dok je u slučaju enttetskog nivoa to mnogo teže, a kad je reč o zajedničkim institucijama gotovo i nemoće. Zato je najbolje da se poštuje pravilo po kojem svaka strana može samo sebi da bira i menja vlast, odnosno da se izbegne da jedna strana određuje drugoj ko će je i kako predstavljati. Jer, u takvim situacija su neizbežni još veći konflikti na etničko-verskoj osnovi.
2. U previše zagađenom političkom ambijentu i etnički podeljenom društvu kakvo je u BiH nije moguć veći socijalni bunt koji ne bi upao u iskušenje politizacije
Zahtevi koji se iznose na protestima i plenumima građana prema organima vlasti u F BiH su manje-više slični, i u nekim segmentima prilagođeni prilikama koje vladaju u svakoj lokalnoj sredini. I sve dok se suština nezadovoljstva manifestuje kroz nezadovoljstvo građana zbog loše vlasti, a bez ambicija da se ona preuzima na nelegalan način, aktuelni nemiri će imati svojstvo više nego opravdanog socijalnog bunta protiv neodgovorne, korumpirane i bahate vlasti koja je zaokupljena svojim uskim i sebičnim interesima, a otuđena od naroda i obaveza koje ima prema društvu i državi. Međutim, situacija u BiH je vrlo osetljiva. Ukoliko se zahtevi demonstranata budu proširili na traženje ostavki za nosioce najviših funkcija u organima vlasti na entitetskom i državnom nivou, kao i hitno sprovođenje ustavnih promena, ukidanje entiteta, Predsedništva i sl. to bi onda bitno promenilo karakter protesta. Pa, još ako bi se pristupilo formiranju kojekakvih kriznih štabova i ”ulica” počela da svrgava vlast i na višim nivoima, određuje sastav i karakter politike novih vlasti, preko tzv. ekspertskih vlada, dakle, sve to i štošta drugo, što je mimo zakonske procedure i uobičajene prakse u demokratskom svetu u vezi izbora i postizbornog konstituisanja vlasti, kao i slobodnog odlučivanja izabranih kakvu će politiku voditi, to bi već bila ne samo politizacija socijalnog bunta, nego bi sadržalo i elemente državnog udara. Takav čin bi u zemlji kakva je BiH mnogo šta samo dodatno iskomplikovao, a pri tom nijedan ekonomsko-socijalni ili politički problem ne bi rešio, pri čemu bi verovatno bilo i sukoba sa ljudskim žrtvama, i to, sigurno više nego što ih je trenutno u Ukrajini.
Osim što su neke vlade i pojedini funkcioneri na lokalnom (kantonalnom) nivou podneli ostavke, očito je da su se i vlasti na višim instancama na svim stranama prilično uznemirile. Iz njihovih su redova odmah i krenula neka čudna, ali ne i neočekivana, tumačenja aktuelne pobune, a u isti mah se po njihovom nalogu pojavili razni teoretičari zavera sa vrlo maštovotim tezama. Svojim ”stručnim” i ”objektivnim” (a u stvari naručenim) objašnjenjima ovi teoretičari nastoje da umanje obim pobune, a njen karakter i ciljeve preusmere sa ekonomsko-socijalnog aspekta na teren politike i nečijih loših namera. Po nekim reagovanjima vlasti i njoj bliskih krugova iz RS ovaj bunt je izrežirana predstava kao uvod u žešće nemire za koje se ”vehabije i ostale balije sa naoštrenim sabljama” već poodavno spremaju, da s punim autobusima pređu međuentitetsku liniju i krenu da po ”srpskim gradovima” podbunjuju u ”našem” narodu naivne i lakoverne, a neke i da potplate, da zajedničkim snagama zbace s vlasti entitetsku vladu i Predsednika, a zgrade u kojima oni stoluju zapale i sruše, i tako jednom za svagda ”ukinu nam voljenu Srpsku”, bez koje Srbima nema opstanka na preostalim ”srpskim prostorima” zapadno od Drine. Za to vreme i kod vlasti u Sarajevu vlada zabrinutost zbog toga što se tekući bunt manifestuje samo u onim sredinama gde Bošnjaci čine većinsko stanovništvo, pa se iz toga izvlači ”genijalan zaključak”, po kojem i ovaj bunt predstavlja nastavak ”srboćetnićke i ustaške agresije” na Bošnjake i BiH, doduše, u neposrednom izvođenju ”šaćice” onih koji su zavedeni, ili potplaćeni (a u Sarajevu još i pojačani sa ”ubačenim diverzantima iz neprijateljskog tabora – navijačima Slavije”). Pri tome se, po ovima, kao krajnji cilj ima izazivanje unutarbošnjačkih sukoba, kako bi se u takvim okolnostila lakše ostvario davnašnji san i još aktuelni plan ”agresora”, a to je: konačan raspad BiH, po teritorijalno-etničkim linijama podele, na tri dela, pri čemu bi eventualno osnivanje trećeg (hrvatskog) entiteta bila samo privremena solucija i međufaza na tom putu. Za to vreme hrvatski politički ”čimbenici” sa prostora neuništive ”Herceg-Bosne” izražavaju bojazan da aktuelni protesti u F BiH kao svoj osnovni, a za sada skriveni, politički cilj imaju ukidanje svih kantona/županija i potpunu unitarizciju tog entiteta, što bi položaj Hrvata učinilo gotovo nemogućim, za dalji opstanak tog naroda na tim prostorima.
U celoj ovoj priči oko eventualne skrivene političke motivacije postoje i takvi koji misle da aktuelni bunt ne predstavlja ništa ozbiljno nego tek borbu pojedinih političkih lidera iz Sarajeva za glasove unutar bošnjačkog biračkog tela uoči predstojećih izbora. U tome prednjače neke marginalne političke snage koje, uz pomoć stranih amabsada zapadnih zemalja, podsticanjem bunta iz pozadine žele da iskoriste opravdano socijalno nezadovoljstvo širih slojeva stanovništva za jačanje sopstvenog političkog rejtinga i potiskivanje SDA i SDP BiH sa vlasti u opoziciju. Međutim, neki misle da je upravo SDP skriveni komandant cele parade oko trenutih gibanja u F BiH, bez obzira što se tu i tamo u tu priču pokušavaju ubaciti i neki ”destruktivni elementi” (a pre svih Radončićev SBB i odbegli Komšić) da bi se Zlaji i Njegovim ”crvenim unitaristima” nametnuli kao konkurenti u borbi za glasove u bošnjačkom biračkom telu. Ako je ova priča tačna, to znači da su i motivi za skriveni angažman SDP isključivo političke prirode, dok je socijalni bunt samo tanak površinski sloj na vrhu ”bureta baruta” i primamljiv lepak za početno navlačenje masa, dok će u kasnijem toku, kad se situacija bude uzburkala, i cela priča oko bunta poprimiti neki drugi tok, u prvi plan izbiti drugačiji zahtevi sa primarno političkim ciljevima, koji neće trpeti dugo čekanje. Veruje se da bi međunarodna zajednica pod snažnim pritiskom zahteva iz Sarajeva, kao i nekih jačih centara moći, ali i same situacije na terenu, tada morala mnogo brže i jasnije da odreaguje, u cilju spašavanja ljudskih života i države BiH, kako se ne bi ponovila situacija iz 1992.g.
Teško je sa sigurnošću reći da li aktuelni socijalni bunt u F BiH ima ili nema političku pozadinu, tj. da li su mu krajnji ciljevi u funkciji nastojanja za političkim prekomponovanjem prilika i odnosa u F BiH a možda i celoj BiH. Trbuh revolucija ili pretenciozne ambicije na uskointeresnoj osnovi – dilema je još.?! To što ima indicija za neke sumnje, nisu i čvrsti dokazi, da se barem za sada iza bunta kriju određene političke snage koje ga koriste kao zagrevanje situacije za politički Udar u službi jedne nacionalne politike a na štetu ostalih u BiH. Vreme će svoje pokazati, jer će ovaj bunt po svoj prilici potrajati, uz određene oscilacije po pitanju masovnosti, a verovatno pretrpeti i promene u nekim aspektima svog karaktera, koje su neminovne u situaciji kada (i ako) bunt poprimi masovno obeležje. Da bi se u tome uspelo bitno je da zahtevi socijalne sadržine sačuvaju prevagu u onome šta se hoće, a da politički ne predstavljaju razloga za pojačavanje konfrontacija na etničko-verskoj osnovi. Samo u takvim uslovima tekući bunt bi mogao da se omasovi i najpre zahvati veći deo F BiH, a potom se prelije u RS i na šire prostore, gde su takođe vidljiva određena previranja na ekonomsko-socijalnoj osnovi i malo još treba pa da bukne eksplozija nezadovoljstva.
BiH je u poslednjih četvrt veka duboko podeljena na etničko-verskoj osnovi, mada se ta vrsta podele u njoj kako-kad i ranije osećala, ali nikad toliko rigidno i u potpunom neskladu sa savremenim civilizacijskim kretanjima, i u uslovima sve izraženijeg trenda sveukupnog zaostajanja zemlje čak i u odnosu na svoje susede. BiH je nekako preživela poslednji rat i solidno krenula u mirnodopski opravak, da bi se nakon odbijanja tzv. Aprilskog paketa ustavnih promena iz 2006.g. politička situacija u njoj odmah počela da zaoštrava, a koju godinu iza toga i na ekonomsko-socijalnom planu, pa je sveukupno stanje u toj zemlji trenutno prilično gore i potencijalno eksplozivnije nego bilo gde na Balkanu. Sve to itekako utiče na raspoloženje širih masa koje je varljivo i uz neki manji incident može lako da se preusmeri sa jednog na drugi kolosek. Strah od ugroženosti na etničko-verskoj osnovi je oduvek na svim stranama u BiH bio iznad svih drugih strahova, ma koliko da se pri tom živelo u uslovima oskudice i velikih teškoća u svakom drugom pogledu. Zato i ne treba gajiti iluzije. U previše zagađenom političkom ambijentu kakav je u poslednjih desetak godina u BiH nije moguć socijalni bunt širih razmera, niti takav koji može duže da potraje, a da pri tom ne padne u iskušenje politizacije, i da se na kraju ne stavi u službu nekih dominantno političkih ciljeva. Pitanje je samo kojih, kakvih i čijih. U sadašnjim okolnostima ne postoje politički ciljevi koji bi mogli da povežu šire slojeve stanovništva na sve tri strane u BiH, osim možda zahteva za vanrednim izborima za više nivoe vlasti, a pošto su oni svakako predviđeni za oktobar ove godine, pitanje je koliko bi sada i taj zahtev bio svsishodan. Nesporno je da su aktuelni socijalni bunt pokrenuli najpre u Tuzli a potom i u još 5-6 gradova oni koji su s pravom mnogo čime nezadovoljni i zakinuti kao Ljudi, ali se vrlo lako može desiti da se, u slučaju značajnijeg širenja bunta, a potom njegovog podleganja politizaciji – što bi bilo na opšte zadovoljstvo njihovih vlasti – ti isti u nekom momentu vrlo brzo preobrazili u još nezadovoljnije Bošnjake, Srbe i Hrvate. I to bi bio definitivni slom socijalnog bunta, posle čega bi BiH ušla u još veće podele i verovatno političke nemire na etničko-verskoj osnovi. Pojedinci i grupe koji bi to proizveli, lako bi se iz toga izvukli. Ali bi posledice toga podjednako masovno pogodile običan narod, što bi vladajuće oligarhije iskoristile, da bi potom manje-više nastavile da se ponašaju po starom.
Nepotrebno je u sklopu tekućeg bunta pokretati neka osetljiva i izrazito politička pitanja kao što su Dejton, država i entiteti, jer se na protesnim okpljanjima i plenumima, čak i da su oni mnogo masovnije posećeni, sigurno neće odlučivati o njihovom postojanju ili ukidanju. U zabludi su svi koji se nadaju da bi masovni mitinzi, s nešto incidenata, na širem prostoru BiH mogli da proizvedu međunarodnu konferenciju na kojoj bi se (kao Dejton 2 ili Brisel 1) odlučivalo o prekomponovanju ustavnog poretka u BiH, i to, prema zamisli onih koji zagovaraju ukidanje dejtonskog Ustava i stvaranje unitarne BiH. Taj se film u sadašnjim okolnostima sigurno neće gledati, a verovatno ni kasnije, pre svega zato što u svetu među uticajnim faktorima političke moći, nema takvih koji su zainteresovani za neko naročito bavljenje BiH i uopšte Balkanom, kojima su se očito zasitili tokom poslednje decenije prošlog veka. Zato bi svako prekomerno unošenje političkih zahteva, naročito onih u vezi viših struktura vlasti, samo bacilo senku na aktuelni bunt, oslabilo ga i razjedinilo, a kompromitovalo izvorne razloge zbog kojih je on pokrenut (ako zaista i jeste) na ekonomsko-socijalnoj osnovi. Ipak, treba pomenuti da je priča o aktuelnom buntu delimično već ispolitizovana od momenta kada su se desili incidenti i paljevine u Sarajevu, a simptomatično je i to što se svakodnevna okupljanja građana u Sarajevu i dalje obavljaju ispred zgrade Predsedništva BiH, što po nekima predstavlja prikriveni zahtev za ukidanjem tog tela i uvođenjem ustanove Predsednika BiH. Međuitm, to nije realno, barem u razdoblju do narednih izbora, a verovatno ni kasnije, nema izgleda da se realizuje, pa je zato nejasno u čemu je svrha da se okupljanje građana i dalje obavlja na pomenutoj lokaciji.
3. Dosadašnja narodnа ”proleća” su bila mahom političkog karaktera, i sa skromnim dometima, dok se tek pokrenuto ”Bosansko proljeće” (ako ono uopšte i postoji) još nije jasno isprofilisalo
U istoriji se često dešavalo da dobre namere i velika očekivanja iz nekih razloga u praksi ne rezultiraju pozitivnim ishodom, već neko loše stanje učine još gorim nego što je ono negde bilo pre ulaska u neko previranje. Najbolji primeri toga su kojekakva skorašnja ”arapska proleća” u pojedinim zemljama sa afroazijskih prostora, pa ”narandžaste” ili u drugim farbama ”obojene” i ”plišane” revolucije na evropskom jugoistoku. Bilo je velikih očekivanja od kojekakvih ”narodnih proleća” i ranije širom sveta, pa i na ovdašnjim prostorima, а kao najbolji primer može uzeti ”prolećna revolucija” 1848.g. kod mnogih nacija u evropskim zemljama. Ona je bila zahvatila i Habzburšku monarhiju, u kojoj je dominantna bila pobuna u obliku ”mađarskog proleća”, a kao protivteža njemu javilo se ”sveslovensko proleće”, koje se na ovim prostorima najviše manifestovalo u Hrvatskoj i Vojvodini. Kasnije, u vreme socijalizma bila su 1968. ”prolećna gibanja” u vezi studentskih demonstracija, koje su se takođe iz nekih evropskih zemalja prenele i na veće studentske centre u tadašnjoj Jugoslaviji. Te godine se dešavalo i ”češko proleće”, a već od ranije (u martu 1967.g.) pokrenulo ”hrvatsko proleće-maspok” koje je baš u proleće 1971.g., doživelo svoju kulminaciju.
Mada nije kalendarski bilo vezano za određeno godišnje doba, može se reći da je i kasnije ”događanje naroda” u Srbiji, u razdoblju od Osme sednice SKS (u sept.1987.), pa do skupa na Gazimestanu, na Vidovdan, 28.junа 1989.g., imalo uz neka druga svojstva i prizvuk narodnog buđenja, tj. predstavljalo neku vrstu ”srpskog proleća”. Međutim, ubrzo se ispostavilo da je ovo ”događanje” u mnogo čemu bilo samo logična posledica i svojevrsna osveta sudbine svima u Jugoslaviji, a ponajviše Srbima, što su prethodno olako prihvatili nelogičnu i za sve štetnu smenu tzv. srpskih liberala u okviru tadašnjeg SK u jesen 1972.g. Upravo je taj čin bio preloman, a ne bilo šta od drugih dešavanja u prethodnih 10-tak ili potonjih 15-tak godina, tj. u vreme koje prethodi pojavi ”događanja naroda” u Srbiji, gde je posle smene liberala predvođenih Markom Nikezićem i Latinkom Perović, došlo do jačeg ispoljavanja konzervativnih tendencija, forsiranja nesposobnih i potkupljivih kadrova, ali i sveukupnog zaostajanja i konfrontiranja Republike sa svojim dvema pokrajinama. . Na nivou Jugoslavije od tada izraženije jačaju uskointeresna grupisanja, politika nametanja jednostranih rešenja, blokade u sistemu odlučivanja i sve izraženija podvajanja, pre svega na republičko-pokrajinskoj i nacionalnoj osnovi, a ekonomski zastoj i propadanje prouzrokovali su konstantno pogoršavanje položaja širih slojeva stanovništva. Stvar je samo u tome što se u to vreme – koje je imalo solidnu materijalnu podlogu u stranim kreditima i ogromnim gastarbajterskim deviznim doznakama – ispod površine lažnog sjaja i kupljenog socijalnog mira nisu uočavale nadolazeća sistemska trulost, nekompetentnost i vlastodržačka pohlepa, koje će nakon Titove smrti doći do punog izražaja.
Posle smene tzv. srpskih liberala u okviru tadašnjeg SK, kola bivše SFRJ su, u političkom smislu, nezaustavljivo krenula nizbrdo, a od pomenutog skupa na Gazimestanu i sa jasnijim usmerenjem prema ratnoj provaliji u koju su se ubrzo i survala. Marko Nikezić je bio jedan od tri najkvalitetnija političara za vreme socijalizma u bivšoj Jugoslaviji. Tek sada kad se čitaju stenogrami, dokumenta i razni drugi tekstovi iz onog vremena (1968-72) vidi se koliko je on u svojim istupima bio jasan, upućen u posao i savremeno orijentisan, a bez ikakvih loših namera prema drugima. Bio je bez premca, politički i intelektualno, daleko iznad svih tadašnjih značajnijih političara, kako iz mlađe, a ono još više iz starije generacije tada već uglavnom izlapelih komunista, ali još uvek željnih vlasti i svakojakog hedonizma. Nikezićevom smenom zadat je presudan udarac mogućnosti evolutivnog preobražaja države i društva, preko odgovarajućih reformi, na liniji istinske modernizacije i demokratizacije, sa ishodom koji bi garantovao mir i solidan progres, svejedno je da li bi to bilo u obliku jugoslovenske federacije ili konfederacije. Taj problem bi se sigurno rešio, na jasnoj i dogovornoj osnovi, putem kompromisa i međusobnih ustupaka oko nekih osetljivih stvari, a bez nametanja bilo čijih uskih interesa, što znači da Ustav kakav je donet 1974.g. sigurno ne bi ugledao svetlo dana. Ne bi ni onda bilo idealno. Bilo bi svakojakih problema, ali bi stvari ipak išle nekim logičnim tokom, a sigurno ne u pravcu rata i divljeg kapitalizma, tj. nečega čije se posledice u najgrubljem obliku upravo ispoljavaju preko leđa običnog naroda manje-više u svim zemljama na području bivše Jugoslavije, a kao oblik otpora takvom stanju pokrenuo aktuelni socijalni bunt u F BiH. Dakle, sve to ima poprilične veze i sa nekim stvarima od pre 4-5 decenija. A kada se sve sabere, Nikeziću su po foramtu, u svoje vreme, ali jedan pre, a drugi posle njega, bila dorasla svega još dva političara sa ex-YU prostora, a to su: Milovan Đilas (1948-54) i Ante Marković (1988-91). Međutim, sva trojica su, svaki u različito vreme, u podivljalim političkim prilikama na brdovitom Balkanu, mnogima smetali i nije im bilo dozvoljeno da ostvare svoje zamisli. Jer, da jesu mnogo šta bi bilo bolje po sve sa ovih prostora, a narod živeo otprilike kao u Češkoj i Slovačkoj.
Interesantno je da su sva dosadašnja ”narodna proleća” gde god da su se dešavala imala naglašen, ako ne i isključivo politički karakter. Narod je imao velika očekivanja, a malo šta uspevao postići, iako je pri tom i prilične žrtve podneo. Zato je nužno sačekati da bi se moglo videti koji su stvarni potencijali, dometi i ciljevi aktuelnih zbivanja u F BiH, kojima se pokušava organizovati svojevrsno ”Bosansko proljeće”, koje je, ako i postoji, još uvek u početnoj fazi blagih nagoveštaja nekih možda i burnih dešavanja. Za sada se to odvija u obliku socijalnog bunta, skromnih razmera, u pojedinim sredinama na prostorima F BiH, koji su pretežno nastanjeni bošnjačkim stanovništvom, a tek pomalo oseća na širim prostranstvima. Sve je još u fazi nagoveštaja, bez jasno artikulisanih ciljeva, niti se znaju snage koje predvode bunt, a on je još uvek bez veće podrške bar u jednom, a kamoli u sva tri naroda sa tih prostora.
Teza po kojoj su ova dešavanja u F BiH samo priprema terena za Udar iz ”revolta”, koji za krajnji cilj ima obaranje dejtonskog poretka i uspostavljanje unitarne BiH, za sada se ne može potkrepiti valjanom argumentacijom, ali se nikad ne zna u kom smeru mogu eskalirati naredni događaji. Izvesno je da su politička dešavanja u toj zemlji ovim buntom dobila na dinamici i da neće više biti tako jednolična, niti beznadežno letargična i bezopasna po nosioce vlasti. Ljudi koji su uključeni u strukture vlasti neće se više kao do skora osećati tako udobno i konforno i pri tom ponašati neodgovorno i bahato, baveći se najviše poslovima iz svog uskog interesa, dok bi sve jadnijem i siromašnijem narodu sa sopstvenog etno-feuda prodavali maglu o vitalnim nacionalnim i državnim interesima. Razume se, nisu svi od onih koji su uključeni u strukture vlasti takvi, niti su svi među silnim ”patriotama” i ”domoljubima” na funkcijama jednako odgovorni, ali narodi sa ovih prostora nisu nikada, u svojoj mahom jadnoj istoriji, živeli pod gorim, tj. nesposobnijim i oblapornijim, vlastima nego u poslednjih 25 godina. Razlika je samo u tome što su se na početku tog procesa, u vreme prvih višestranačkih izbora pred raspad SFRJ, građani i narodi, nošeni nekim svojim iluzijama, nečemu od vlasti još i nadali, i to, uglavnom previše i neosnovano, da bi u međuvremenu, kako-gde, postali zasićeni od šarenih laža svojih političara. Polako počinju shvatati da, u situaciji kada zagusti (a u BiH je upravo sada tako, dok je u susednim zemljama tek za nijansu bolje) ne mogu se nadati ničem dobrom sve dok sami neke stvari ne uzmu u svoje ruke i putem mirnih protesta, sa jasnim i legitimnim zahtevima, ne nateraju vlasti da ozbiljno i odgovorno rade svoj posao. I to je proces koji tek uzima maha. Pobuna gladnih, opljačkanih, obespravljenih i poniženih građana protiv bahate i kleptokratske vlasti više je nego opravdan čin, i verovatno još nije takvog intenziteta kakvog će uskoro biti, ako se vlasti u BiH i njenom okruženju nastave ponašati na dosadašnji način, misleći pri tom samo na svoje uske interese, a bez imalo sluha za prava i potrebe onih u čije ime su izabrani da upravljaju društvom i državom.
Neki pozitivni efekti od aktuelnih protesta u F BiH će se verovatno osetiti na lokalnom nivou, ali će i oni po svoj prilici biti različiti, zavisno od sredine do sredine. Tuzlanska buna je nešto važno tek pokrenula. Ali to je priča koja će potrajati i pri tom imati svojih uspona i padova. Bilo bi pretenciozno od tekućeg socijalnog bunta imati prevelika nadanja, jer je opšte stanje u BiH po mnogo čemu prevashodno politički problem. I sve dok se tu neke ključne stvari ne razjasne, nerealno je očekivati da u toj zemlji može doći do nekog osetnijeg pomaka u pravcu izlaza iz sadašnje katastrofalne situacije, kako na političkom tako i na ekonomsko-socijalnom planu, pa shodno tome i realnog boljitka za život širih slojeva stanovništva.
24. februar 2014.g. Zoran Kovačević