Ovih dana slušam Bijelo Dugme. U glavi mi maršira pjesma, „Pediculis pubis (1984)“. Valjda zbog uzavrele političke situacije. A ponajviše poniknut govorom mog imenjaka Nebojše Vukanovića. Na zasjedanju posebne sjednice Narodne skupštine Republike Srpske. Održane u Banjaluci 10. decembra 2021. godine.
Kako se da primijetiti, sva dotična skupštinska gospoda, su fanovi Roken Rola. Pa bi u tom kontekstu nastavio moje maštanje na ovu temu. U potpunosti se slažem sa imenjakom, da ponašanje vladajuće stranke stvara probleme. Previše puta do sada, smo čuli poziv na ustanak, koji se ubrzo potom završavao nekom sitnom nagodbom. Zbog toga naši protivnici imaju sliku mlitavaca dok pričaju sa nama. Koji ne zaslužuje elementrarno poštovanje. Takođe sam mišljenja da je šteta po Republiku Srpsku već načinjena u prošlosti. A za prosutim mlijekom se ne plače na gori Romaniji.
Sa željom da moje maštanje bude shvaćeno dobronamijerno. Jer sem članstva u košarkaškoj, izviđačkoj, planinarskoj i ersoft sekciji. Po rođenju pripadam samo jednoj partiji.
Stoga bih u duhu sloge i jedinstva. Koje nama je neophodno ovoga momenta. Ponajviše sa tvorcima i ratnicima. Ljudima okupljenim oko koalicije SDS-RSRS-SRS… Želio bih da opravdam trenutno ponašanje člana predsjedništva BiH iz reda srpskog naroda.
Mi se nalazimo u složenom geo-političkom momentu. Prepunom pretnji po našu nezavisnost. Taman koliko i brojka od 6.000 NATO vojnika, koji spremaju desant na Butmir ovih dana. Takođe, treba imati na umu, da sreća i brojka od 8.000 bojevih glava, je na našoj strani ovoga puta.
Upravo mogućnosti iznajmljivanja njihovog uticaja, nad prostorima Jugoslavije. Jeste ono za šta nam je neophodan kabinet Milorada Dodika. Stoga, samo hrabro. Nisu ovo nemani sa Volt Strita iz 1990-tih. Već grupa senilnih staraca okruženih poltronima.
Zbog toga, ne smijemo sebi dozvoliti zbunjenost i neobaviještenost. Pogotovo, ne smijemo trošiti energiju na međusobne sukobe. U istorijskoj šansi koja je pred nama.
Kako do pobijede?
Evo taktičko prijedloga lijevog krila. Bude li se kojim slučajem ispostavila tačna informacija o planiranom desantu okupatora. Istog momenta. Proporcionalno njihovom broju. Vraćamo se organizovano iz inostranstva. Pravimo skupove po Evropi, Americi, Kakvakzu, Bliskome Istoku. Na našim prostrima će nam biti vaginalni dim organizovati ljude.
Pa u tom kontekstu. Imao bih predložiti četri nove numere. Prva je „Hajdemo u planine“. Dosta brate priče. Ajde da im pokažemo. Da smo u stanju dignuti full-profiesionalno opremljeni kamp. Sve sa rotaciom većeg broja ljudi. Direktno finansiranom preko neke „nevladine organizacije“ Narodne skupštine Republike Srpske. Tik pored okupatorove zgrade. Kakve blokade kasarni? Što da sebe blokiramo? Ajmo da blokiramo Butmir i bivšu zgradu Unioninvesta? Šta nam teško?
Podignemo dva barjaka. Jedan crveni, drugi crni. Pustimo glasno „Bella Ciao“ sa razglasa, našeg glavnoga štaba. Smiještenog na Grbavici. U Lenjinovoj ulici. Dabome! Jer mi taj kraj najbolje poznajemo.
Upravo sa tog mjesta, kordinišemo kontraobaviještajne akcije. Pratimo smradove na svakom koraku. Tako-reći dišemo im za vrat. Nosimo transparente. Mirno u duhu zapadnih demokratskih vrijednosti. Uz poštovanje svih bezbijednosnih normi. Uzvikujemo parole na njihovom maternjem jeziku. Tako da novinari RT-a mogu da uhvate najbolji kadar. Ogorčenog naroda. Nezadovoljan višedeceniskom anglo-saksonskom upravom.
Jer vidi okupator… Ja sam lično od Aman Pur, tokom prošlog rata, baš na tom mijestu. Učio kako se kreira i preko satelita distribuira nezavisni novinarski izviještaj.
Ako dođe do zaoštaravanja situacije. Kao što i priliči germanskom okupatoru. Jer nacisti su nerazumni po defaultu. Imam prijedlog, da sa razglasa pustimo numeru „Top (1974)“. Srdačno dočekamo Zvijezdane trupe na Mahovljanima.
Naravno, tom prilikom obučemo se prigodno u ATACS uniforme. Razapnemo zastavu Istočnog Romejskog carstva za promijenu! Dabome! Onako veseli. Pod utiscima novog jedinstva. Zajedno blokiramo nacističku đubrad na svakome koraku. Ma slike GTA igrice iz sijeverne Sirije. Gdje helikopteri sa petokrakama nadleću baze okupatora. Dok se lole blindiranim automobilima zakucavaju u demoktatiju. Biće mala maca, koliko mi mašte imamo na zadatu temu blokade. A tek da vidite kakve dronske tehnike ima da se kupi na Alibabi? I koliko su bogati likovi sa Urala što rade sa „Kalašnikovim“ tehnologijama. Uh… Evo opet mi se diže moj visoki penis. Pri samoj pomisli kako ćemo vas posjedovati. Bagro okupatorska!
Bude li-se-ko od sarajevskih huliganskih hordica. Opakih momaka iz lokalne teretane sleš kladionice. Ponudio kao živo meso. Tokom ovih maštanja, koje planiramo izvesti… Prije nego izađu na ulicu kao našmrkana kontra teža OHR-ove logistike. Bilo bi poželjno da se kod ukućana raspitaju za jedno ime. Čisto da znate protiv koga se borite. Šta da očekujete od nas.
Pitajte huliganičići svoje ukućane, da li pamte za ime „Partizanskog odreda Zvijezda“? Jer ako ne pamte… Onda je kasno za upoznavanje. Umjesto toga, za vas imamo prikladan slogan sa kraja 1945. godine.
Jer nemoj da se lažemo bagro đzihadiska! Niti su ovo devedesete u kome arapske pare nešto znače. Niti je ono moralno đubre od Senada Hađzifejzovića, što me tokom rata nazivaše „Srbsko-crnogorskim agresorom“, više bilo kakav faktor objektivnog informisanja. Ne planiramo se boriti protiv vašeg seksualnog opredeljenja. Već protiv stranog okupatora. Za vas imamo druge planove. Po završetku revolucije. Šaljemo vas da oslobađate našu libisku braću.
Šta poslije revolucije?
Da ne bi zapali u zamku, o kojoj govori Slavoj Žižek. Po kojoj svaka revolucija stvara nove probleme. Jer probleme iz prošlosti, nije u stanju na jasan način definisati. Te bez emocija pristupiti njihovom rješavanju. Upravo zbog toga. Nove političke elite sa prostora Jugoslavije, se konstantno trude kozmetički promijeniti zatečeno društveno stanje. Pa tako ispada da nama je prošlost neizvijesna. Dok nam je budućnost kristalno jasna.
Ne razmišljajući o uzrocima revolucije. Kreirćemo atmosferu, u kojoj će vakum nastao odlaskom okupatora, ubrzo da se popuni lokalnim ratnim profiterima. Umijesto da pripadne ratnicima. Ljudima koji su svojim radom i zalaganjem, doveli do odlaska okupatora.
Kao što je Netanjahu, neposredno pred izbijanje rata sa Egiptom i Sirijom. Okupio svoje borce. Izvojevao pobijedu. Tako bi trebalo da izgleda neka nova vlada. Naše nove države.
Ovo je analiza problema, koje bi zajedno trebali rješiti.
Obaviještajni krugovi iz Lenglija, svijesno su kreirali problem tokom Hladnog Rata. Dozvolivši brzopleto priznanje nezavisnosti, bivšim republikama Jugoslavije. Od strane NATO okupiranih država zapadne Evrope. Rat i mirovni sporazum, su samo posljedica ovakvih aktivnosti. Osnovni problem leži u okupacionom periodu. Naime, prinudna uprava Bosnom i Hercegovinom, nametnula je set zakona, koja su pravno legalizovali otimačinu državne imovine.
Bez osnovnog i obrtnog kapitala. Velika državna preduzeća, koja zapošljavaju na stotine hiljada radnika. Što kroz sopstvene kapacitete što kroz kooperante. Nisu bila u mogučnosti na vrijeme, da obezbijede kredite za pokretanje proizvodnje.
Postavljajući uslove dodjele kredita, otvorenim lokalnim tržištem. Evropske banke su kroz nerealne kamatne stope, upropastile našu ekonomiju. Na taj način isisale sav potencijal iz industrijske proizvodnje. Da njihovo dnevno funkcionisanje biva ugroženo.
Prostim riječima… Mi nismo likvidni. Od devedesetih, pa sve do dana-danas. Ne možemo svoje obaveze da ispunjavamo na vrijeme. Pod nekim novim uslovima. Poput standarda evropske unije. Teško da se možemo razvili u budućnosti. Zbog toga se vrtimo u začaranom krugu neoliberalne ekonomije.
Ako se tome doda samovolja visokih predstavnika. U nekoliko mandata oličena „demokratskom sječom knezova“. Koja je obezglavila našu upravu. Napravivši time vještačku prazninu. Koja bi se ubzo zatim, po nekom nepisanom automatizmu, popunjavala nekoopetentnim kadrovima. Biranim mahom stranačkim vezama u upravne odbore državnih preduzeća. Dok te iste stranke, bivaju osnovane i finansirane preko nevladinih organizacija. Opet pod direktnom kontrolom stranaca. Dobijamo novi začarani krug u kome vladaju pravila protektorata.
Kako u sudovima i tužilaštvu sjede plaćenici. Koje direktno biraju stranci. Ovakvo ponašanje onanisanja državnih službenika, javnih funkcijonera, političara, bez mogućnosti njihovog pozivanja na odgovornost. Dovela nas je u situaciju nepovijerenja prema izvršnoj i zakonodavnoj vlasti Bosne i Hercegovine.
Privatni sektor, koji dan-danas kroz javne nabavke, iskorištava državne istitucije. Dodatno komplikuje ekonomsku situaciju. Generišući korupciju kao osnovno sretstvo poslovanja. Jednom podmazan tender, nije samo kratkotrajna korist za privatnika. To je korist i za člana upravnog odbora. Te se tako korupcija prenosi i na državne institucije brzinom munje.
Kako je svaka radna organizacija živi organizama. Sačinjen od ljudi, koji su opet napravljeni od krvi i mesa. Brzo se koruptivno ponašanje predpostavljenih, opravda sopstvenim. Naravno, shodno poziciji i mogućoj krivičnoj odgovornosti. Novčano umanjen dio društvenog koruptivnog kolača. Bukvalno koriste svi zaposleni u našoj ekonomiji. Tu se ogleda naša smrtna bolest.
Ovakvo ponašanje se kao virus prenosi na mlađe generacije. Te se umijesto želje za naukom i novim informacijama. Pretvaraju u Teletabise interneta. Na drugu stranu, komercijalizacijom obrazovnih institucija. Na kome bi se ovakve viještine izučavale i razvijale. Dobili smo neupotrebljivi kadar. Nesposoban da iznese promijene. Zbog toga, mlade generacije se rađe okreću odlazaku u inostranstvo, umjesto borbe za svoja prava.
Informativni mediji, neobjektivni kao i uvijek. Prave šarenu sliku života. Održavajući u sediranom stanju stariju populaciju. Sa programom po uzoru na mediokritete sjeverno-američkog novinarstva. Zbunjuju narod izjavama nadri-ljekara i analitičara izmišljenih koopetencija. Ma jednom riječju, oni svojim falusnim organom, penetriraju u naše moždane komore. „Zamisli“, sve sa našim pećutnim pristankom?
Odlaskom stranaca nećemo se rješiti ovih devastirajućih poslijedica. Biće nam potrebne decenije rada. Rigorozna uprava. Milionske svote kredita za obnovu. Giganti od trgovinskih partnera. Stabilna strana valuta, kao garant našem Dinaru pri inostranim uplatama.
Samo da bi pokrenuli našu ekonomiju. Još duplo toliko vremena, biće nam potrebno, da se vratimo na pozicije prije raspada Jugoslavije. Mi ovdje pričamo o pedesetogodišnjem razvojnom planu.
Mene lično zanima ko ima snage, volje, motivacije? Spremnosti na lična odricanja od domaćih lidera? Ko ima smijelosti da saopšti narodu, da su naši strateški partneri Rusija i Kina? A ne Evropska unija, Britanija i Amerika. Za koju se zalagaše decenijama u nazad…
Da li imamo novog Principa da nas povede? Jer ako nemamo… Potrebno je jasno i glasno reći da višestranački sistem ne funkcioniše. Te da u novoj državi, političare moramo da zamijenimo CK robotima.