Primjetan je manir u nekih Srba da se za sve krive komunisti i Tito kao vladar Republike Jugoslavije koji su dovedeni do tačke da su dežurni krivci skoro za sve što ne valja i zbog čega smo u problemu iz kojeg ne znamo ili nećemo da izađemo. Samo se čeka da neko u nekom dnevniku ili vijestima kaže „ … , a za enormnu količinu padavina koje su pokrenule stara klizišta su odgovorni komunisti sa Titom na čelu“.
A što je najinteresantnije u svemu, je to da Tito srcem i nije ni bio neki komunista. Da je iskreno bio, valjda bi imao petokraku kao simbol na svom grobu, kao što to imaju mnogi njegovi saborci iz NOB-e i mnogi istinski komunisti koji se i dan danas sahranjuju pod petokrakom.
Cilj ovoga teksta je da se neke stvari smjeste gdje im je i mjesto. Red je da vjeru zamijenimo znanjem. Jedno je vjerovati da su spomenuti entiteti iz naslova krivi za sve, a jedno je znati jesu li krivi i za šta su krivi, a za šta nisu, nego su samo naslijedili problem kojeg nijesu riješili, kao što ga ne rješavaju povoljno po srbstvo ni sadašnji vladari.
I dok se nameće krivica na vladara R. Jugoslavije, Tita, da je kriv za autonomizaciju Srbije, a da u isto vrijeme nije autonomizovao Hrvacku, vidim da nikome nije stalo da se neke činjenice podastru pred javnost kako bi napokon mogli sagledati šta nam se dešava i zašto. Da napokon shvatimo zakon uzroka i posljedica. Stalno se žmiri pred nečim što kvari lijepo smišljenu sliku u tom trenutku. Mnogi se ponašaju kao djeca. Ne žele da se suoče sa istinom, pošto to kvari lijepo smišljeni san. Nauka nije vjera pa da širi vjeru u bolji i pravedniji svijet, nego hladna i nepristrasna metoda za dolaženje do istine. Snijevanjem na javi se ne dolazi ni do čega korisnog, osim do lijepog osjećaja. A zarad lijepog osjećaja mnogi i ne žele da se razbuđuju.
Pod pritiskom Vatikana, koji vijekovima protiv Srba (a i Rasijana) organizuje i vodi krstaške ratove, knez Pavle Karađorđević je sa svojim predsjednikom vlade kraljevine, Cvetkovićem, krenuo da riješava hrvacko pitanje u Kraljevini Jugoslaviji, koje se može riješiti jedino na štetu Srba, jer su Hrvati novijeg datuma uglavnom svi redom Srbi rimo-katolici. I pri tome je stvorena Banovina Hrvacka, kojom su obuhvaćene viševjekovne srbske teritorije i oblasti: Dalmacija, Lika, Kordun, Banija, Hercegovina, Bosna, Slavonija i Srem. Pri tome sve druge banovine nijesu imale u sebi naziv nacije, nego su bile hidronimski orjentisane: Vardarska, Vrbaska, Dravska, Drinska, Dunavska, , Zetska, Moravska, Primorska i Savska. Tito, koji se predstavljao kao komunista, sa svojim komunistima je vratio na geografske karte Srbiju i Bosnu, kao najstarije države poluostrva Huma, tendenciozno nazvanog naknadno Balkan. Doduše, uz to su se pojavile još neke republike u okviru Jugoslavije, a recimo neke kao Dalmacija koja je bila starija i značajnija od Hrvacke, nije postala zasebna cjelina. Ali je važno shvatiti da sve ovo nije bio nečiji trenutni hir, nego posljedica tadašnjeg rasporeda snaga u svijetu, a ne samo kod nas na Humu.
Davanje značaja banovini Hrvackoj je postalo glavni osnov i okvir na kojem je nastala ND Hrvacka koja je jedina država na svijetu ikada, imala logor za djecu Jastrebarsko. Naravno za srbsku djecu. Priča da su logori bili za komuniste i neprijatelje države je providna, jer djeca niti su komunisti niti znaju šta znači ni država niti biti državni neprijatelj. Banovina Hrvacka, kao i svaka druga Hrvacka je počivala na antisrbstvu. Jer je bilo potrebno od srbskog naroda napraviti novu naciju Hrvate.
Uspješnom pravljenju nacije Hrvata od srbskog naroda, dosta doprinose i mnoge srbske intitucije, jer ne priznaju nikome srbstvo ko nije hrišćanin istočnog zakona, čak ni komunistima, jer ih tretiraju kao neku posebnu novonastalu naciju. Ti isti čak ne priznaju ni Srbe za Srbe one koji su bili prije Isusova vremena, jer logično nisu ispovjedali isusovu vjeru, nego neku svoju prastaru.
Slijedi tabela gradova u Kraljevini Jugoslaviji, gdje se očigledno vidi srbski sastav stanovništva, a ti gradovi su hladno dodijeljeni u banovinu Hrvacku. Bilo bi vrijedno jednog doktorata, ali ne politički obojenog, da se utvrde stvarni razlozi za ovo dešavanje, koji je to bio tadašnji raspored snaga u politici, koje su kontra usluge Kraljevini učinjene i drugo, da se srbski gradovi dodijele hrvackom entitetu za koji se znalo i prije toga da je sklon asimilovanju Srba, pa ako to ne uspije, protjerivanju, pa ako ni to ne dadne rezultata, onda totalnom utamanjivanju.
Objašnjenje davanja srbskih teritorija hrvackoj banovini je dao srbijanski profesor pravnog fakulteta u Beogradu Mihailo Ilić govoreći u stilu da nijesu važne unutrašnje granice, da unutrašnje granice ne dijele nego spajaju bla, bla, truć… (vidi knjigu Slobodan Jarčević – Gresi istoričara, izdanje 2006 – Miroslav). Nije poznato da je Ilić bio komunista, niti Titov sljedbenik.
Interesantno je da je Jevrejin Moša Pijade koji se izjašnjavao kao Srbin, zagovarao da BiH bude autonomna pokrajina Srbije, ali da ne prepričavam video, pogledajte izjavu prof. Kecmanovića Haškoj inkviziciji.
Takođe je interesana priča istog čovjeka na istom mjestu o dodjeli hercegovačkih teritorija Crnoj gori.
Pošto se po nekim srbijanskim krugovima i medijima provlači priča, čak je populariše i prof. Šešelj, da je za pad Krajine kriva i vojska R. Srpske, poslušajte izjavu Slobodana Jarčevića, tadašnjem ministra u vladi Republike Srbske Krajine, poslije koje je i nadobudni, nepristojni i dosadni novinar Marić progutao knedlu i na momenat zanijemio pred onim što je čuo. (min 7:18).
Zaključak koji bi se mogao izvesti iz ovoga kucanija bi bio je da niti su Tito i komunisti bili izdvojen slučaj u politici niti su strčali u svojim političkim odlukama od ostatka svijeta. Oni su dio jedne dugoročne viševjekovne političke borbe određenih organizovanih grupa ljudi, nekada vidljivijih, nekada nevidljivijih običnom svijetu. Što se prije shvati da je u pitanju samo kontinuitet jedne politike na nivou svijeta, biće nam svima lakše, te se nećemo trošiti na unutrašnje sukobe, i moći ćemo se bolje skoncentrisati na vanjske neprijatelje.
Постанимо од дводимензионалних Срба, како је за нас написао Питер Устинов, предсједник UNESCO-a, четверодимензионални.
Ми то можемо.