Ljudi su u suštini dobri
Samo ih treba malo opomenuti.
K'o nestašnu djecu…
Ovih dana sam malo više čitala. Stjecajem okolnosti, pročitah na ne baš sretna štiva.
Bol umirućih. Bol bolesnih. Bol poplavljenih.
Plače i nebo. Naljutilo se. Povrijedilo.
Ljudi su dobri. Onako u dubini duše svi imaju potrebu biti dobri.
Ne poznam niti jednog lošeg čovjeka. Ono baš lošega.
Pa se pitam otkuda toliko vapaja protiv nepravde, brata, sestre, najbližih, prijatelja koji su te povrijedili.
Znaju li uopće da su te povrijedili?
Čitam danas, jedna mlada mama kaže da je sram izići u medije tražiti pomoć za svoje dijete kojemu je terapija more.
Hej..more???
Pa more nam je On gore, po teoriji onih koji vjeruju, dao besplatno.
Nije džabe slano ni ljekovito.
Priroda je uredila zakonitosti savršeno.
A rijetko je gdje bila darežljiva kao u lijepoj našoj zemlji.
Njeno dijete ne treba milijune, ajfone, ne treba markiranu robu da bude glavni u školi.
On nikada neće biti glavni.
Osim svojoj majci.
I Njemu gore (u tu tvrdnju i sama pomalo sumnjam).
Pitam mamu zašto ne istupi u medije, ma našao bi se netko, ne moli ljetovanje na Bahamima već malo lijeka iz našeg predivnog plavetnila.
Kaže ne želi moliti. Ubacuje se druga mama koja kaže da je obitelj otpisala jer je izišla u medijima.
Shvatih je u trenu. Sjetih se nekih slučajeva gdje su se prikupljale donacije za teško oboljelu djecu.
Ti roditelji, koji su vlastiti obraz i sram stavili pod noge, često šikanirani i otpisani od svojih obitelji radi „sramote“javnog istupa i molbe za lijek ili operaciju postaju meta hijenama.
Oni ne smiju dalje živjeti.
Oni ne smiju popiti kavu u gradu bez da ih prozivaju kako troše djetetov novac.
Oni ne smiju imati auto za hitan prijevoz do bolnice.
Oni ne smiju pušiti iako im duša gori jednim najgorim bolom koji ljudski razum ne može ni pojmiti.
Oni postaju javno dobro.
Javni otirač na kojem svatko pere svoj moral.
Postoji li veća bol od boli vlastitog djeteta?
Ne postoji. Pa i cijelo kršćanstvo počiva na spasenju Isusa s križa.
Tko je danas spasio jednog Isusa?
Razmišljam zašto nitko nije iz one rulje skočio i ispasio ga.
Hm, velika cijena. Život.
Čudno, ako je išta naučno dokazano to je da ćemo svi umrijeti .A mi uporno ne vjerujemo u to.
Nismo u stanju žrtvovati ni puno manje od života.
U stanju smo čak i sasjeći u čovjeku dobrotu. Da se posrami.
Jer u svemu tražimo razlog. Pa i u dobroti.
Ako netko stane uz homoseksualce, naći će se mnoštvo individua, koje će reći: Hm…Ona je sigurno “lezba”. Ako se slučajno uvjeri u suprotno, tragati će dalje: Vidi. vidi, možda joj je sin “pederčina”.
Ako netko stane uz invalide, reći će: “Jadna, sigurno ima nekoga invalida kod kuće.”
Ako staneš uz gladne: “Sigurno je i ona gladna”
Ako staneš uz emigrante koji se utapaju svakodnevno pred očima cijelog svijeta, reći će i ona je dotepenac a već slijedeći minut će kmečati nad dirljivom slikom iz filma Titanik, gdje ona stoji na brodu, raširenih ruku, dok joj lice kvasi morska rosa.
Ako se uvjere da nisi ništa od toga, reći će: “Vidi što se kurči”.
Ljepota i bol Titanika događa se svaki dan.
U oku majke koja miluje glatku glavu djeteta na onkologiji tragajući za onom iskrom, sanjivom iskrom života..
U oku emigranta čije promrzle ruke umorno i radosno dotiču kopno nekog novoga sutra.
U mom oku, koje se smije i plače u isto vrijeme.
U Njegovom oku, što me gleda.
Možete li, bez razloga, ničim izazvani, pokušati obući tuđe cipele i u njima ponosno koračati?
Možete..
Jer…
Ljudi su u suštini dobri..
Samo ih treba malo ponekad opomenuti.
K'o nestašnu djecu…