Postoje tisine sto sjecaju na rijeci. Davne.
Sto parale su platno srca i ko zvizdan kozu pekle.
Jos su na njoj plikovi.
Jer, znas, sve ja isto kao lani. On sjedi na svom mjestu i desnom nogom cupka. Iza vela sigurnosti krhka krila svija.
Kroz zbrku glasova, cuje ga. Isti ko i uvijek. Platnom rijeci srce pokriva. Vijedje, u luk straha skupljene, smijehom ispravlja.
Izmedju njih legla je tisina. Tisina sto sjeca.
Jer, znas, pet godina je dugo, predugo za zaborav. Znas li, bolan, koliko je to? Imas li pojma uopce?
Mogu bure. Mogu mrazevi. Moze vjetar s Velezi podivljati i grad otpuhati.
Mogu vulkani. Zemljotresi. Mogu krajevi.
Moze zivot procvjetati. I stati. Moze ga ne biti.
Mogu ratovi. Mogu dusmani. Mogu srece. Tuge. Ceznje.
Moze tresnja probeharati. Mogu orah posjeci.
Mozes na kraj svijeta otici. Mogu sanjara u sebi izgubiti.
Moze, bolan, svasta. Moze svijet nestati. Moze nas ne biti.
Al staju li ikad sjecanja?
Nestanu li onda kad nestanemo i mi?
Il zive i dalje? I kad nas nema?
Na klupi. Ulici. Ispod lipa. Uklesana u slovima. Ispisana po zidovima.
Pitam se, predju li ikad u zaborav?
Jer, pet godina je to. Dovoljno dugo da nikad ne zaboravis. Dovoljno kratko da opet pozelis.
Iznova. S jeseni.
Jer ti sjedis na svom mjestu i desnom nogom cupkas. Lagan ko maslacak. Jos latice u knjizi cuvam. Neka stara muzika tvoj mi miris donosi. Upijam.
I tonem. Dubinama, tminama modrim bez dna, sto izmedju nas se pruzaju. Sto oci nam zapljuskuju.
Stijene budjenja su tvrde.
Jos cvoruge nosim i povlacim rukave preko sastruganih laktova.
Jos me boli sve.
Kroz sve te oziljke, ja rukama misli sopstvene, s tvojima srasle, u tebe prerasle, trazim i cupam.
Kroz sva ta sjecanja, pogledom vristecim, srcem ludjackim, tacku trazim. Tacku za kraj price.
I okrecem grad naopacke. Izvrnem ga. Svaki dzep mu preberem.
Pretresem srce do zadnjeg coska. Izvratim i uvratim.
Svaku klupu pregledam. Svaki kamen podignem. Ispod svake lipe zastanem.
Nema je.
I trcim, boreci se za dah. Ko bez glave, ko da me gone nemani, ko da se zemlja otvara, ko da sutra svanut nece.
Tacka mi treba.
Jer, rekoh li ti vec, sve je isto kao lani.
Ti jos sjedis na svom mjestu i desnom nogom cupkas. Miran. Vulkan sto se vrisnuti sprema.
A ja sam sve vise sigurna da cijeli zivot jednu jedinu pjesmu pises. Prastaru, davnu, zapocetu ko zna kada. Pricu kojoj kraja nema.
Jedna tacka negdje je pobjegla. Jedno srce uzalud je trazi.
Jer, znas, jos bih te mirisala tamo izmedju uha i vrata.
Jos mi srce vratolomije izvodi. Jos mi nemir misli, ko ringispil, ukrug vrti.
Jos iz sesira izvlacis bijele golubove, pa opet pozelim. Iznova. S jeseni.
Jer postoje tisine koje sjecaju na rijeci. Davne.
Sto zuljale su dlanove i ko pauk misli mi zapetljale.
Jos cvorove odvezujem.