O da, dobro se sjećam tvog prvog pogleda i tvojih prelijepih očiju u koje bi mogao vječno da gledam.
I da, dobro se sjećaš mog izraza na licu kad sam ti obuvao sandale…sva ljubav svijeta je već bila tu.
I da, jasno je bilo da nam ide samo od sebe, da nam ide lepršavo, bez ikakve muke, da su osmijesi pravi, da je lako postojati, da tako treba i da su to oni nikad ranije ostvareni snovi.
I jeste, uspjeli smo u ovom jadnom svijetu usamljenosti i otuđenosti izgraditi naše malo veselo, svijetlo i toplo utočište.
I jesmo se i smijali i ljutili i plakali i opet nalazili i nedostajali, baš kao što uvijek nedostaju oni najbliži i najdraži, bez kojih ne znaš gdje ti je glava i zašto je uopšte vrijedno živjeti.
I tako je bilo kao što smo osjećali, sve je bilo prisno, čisto, jednostavno, lijepo. I neponovljivo, bojim se.
I trebalo je suočiti se sa sobom do kraja, priznati koliko je hrabrosti, koliko je mogućnosti i koliko straha.
A bilo je s tobom tako lako zaboraviti na sve ostalo, baš kako i treba.
I nisi mi morala nuditi ništa više od svog društva, ćutao sam i u sebi se smijao svim tvojim snovima koje si mi nudila jer si mi ti sama bila dovoljna a nisi to shvatila.
Bilo mi je svejedno gdje smo dijelili svoje vrijeme, jer vrijeme je bilo naše, energija između nas je bila jača od svega. S tobom ništa i nikog oko nas nisam primijetio, sve je stajalo u riječi, tišinu ili smijeh koje smo dijelili i bilo je kao izvan vremena. I ništa osim tebe ne bi ni trebao.
O da, voljena si dušo i ti to znaš.
Možda ne onako kako obično ljubav zovu ali u mom srcu si najvoljenija od svih. Baš kao što jedna duša utone i stopi se u jedno s drugom dušom. Više od toga ne mogu dati, ne tebi, ne nekom drugom. S tobom znam da bi mogao sve. Otpali bi svi stari strahovi, bolovi, nemirne misli… život bi bio onakav kakav treba da bude.
A vrijeme će učiniti šta mora, najdraže moje.
I sad se ti pozdravljaš sa mnom i sve mi se skupilo. Ne želim da se pomirim sa tim da te neću nikad više vidjeti. Jebeš pamćenje, pamtiću i ovako i onako, treba to izvesti, moramo se vidjeti.
Toliko toga nismo doživjeli a baš kao i ti želio sam i ja. Sve te naše dane, tako ispunjene jedno sa drugim a tako daleko. Ne moramo nigjde ići, ništa raditi, mogu doći kod tebe ako želiš i otići kad rekneš ili kako god želiš i možeš ali ovaj put stvarno ne mogu dozvoliti da zakasnim. Ili ću se programirati tako da nikako neću vjerovati da ti se može nešto desiti i čekaću te da dođeš, da te opet ugledam na našem parkiralištu ili sa balkona kako mi dolaziš.
Kozo jedna, što nam to radiš? Kakve koristi imamo ako mi odeš kad je sve tek pred nama, kad trebamo kao prava djeca da rastemo zajedno ili bar da sjedimo na onoj klupici za dvoje sa pogledom na jezero i dišemo isti zrak? Ne mogu se pozdravljati s tobom, zaista ne znam kako bi to napravio.
Ne mogu to ni podnijeti, ostani sa nama, molim te svim srcem i dušom svojom. Nemoj odlaziti nikako, trebam te jer sam cjeli život čekao na tebe, upoznao te i šta sad? Ti si prvi i jedini čovjek na ovom svijetu koji me je zaista volio onako kako sam želio i kako i jeste ljubav? Ubićeš me ako odeš, znaš li to?
Znaš li da si baš ti meni vratila ljubav u svijet, da sam spoznao šta to jeste i kako djeluje na ljude. Otkrila si mi jedan dio života koji nisam poznavao i beskrajno mi je važno i drago da sam imao sreću upoznati i takvog čovjeka.
Ti si moja nada da ovaj svijet može biti bolji, zato ćeš živjeti, srećo moja.I ne odlazi od mene.