Došla meni komšinica Rajka, nije joj dobro da joj izmjerim pritisak. Sjela teta Rajka digla noge na stoličicu i zavrće rukav. Ja joj mjerim pritisak on dobar a ona kaže "ma nisi ti dobro izmjerila, nije dobar taj što se duva bolji imaju moja djeca u Torontu, ne treba duvat samo pisne i gotovo" Ja je gledam, šutim, idem da pravim kafu i gledam kroz prozor mog muža koji pokušava da upali naše auto staro 20 godina. A moja komšinica kaže " moja djeca kupila nova auta, i sin i snaja, i unuk i unuka, a sad i unuk svojoj ženi, ali oni puno rade, pate se šta će jadni, svi sebi kuće kupili, tamo je sramota da djeca žive sa roditeljima" Kuham kafu, gledam u nju, žao mi je sama je nigdje nikog blizu nema, pa mora mene svaki dan da smara, ali ajd nema veze, trpim. Pa opet priča " da ovdje narod hoće da radi imali bi i oni" Opet bacam pogled kroz prozor na svog muža koji je skupio par komšija da poguraju auto da upale i mislim pa radi on od jutra do mraka, svaki dan, i opet nikako kraj sa krajem. Pita ona mene hoćemol na more, moj pogled joj sve govori, vrtim glavom, ona opet počinje sa pričom : " moja djeca išla na Kubu, šta će jadni a mladi na Karibe, puno rade jadni, teško je njima, nije to lako, rade puno, do 6h naveče ih nema kući, nemaju kad ni skuhat moraju jadni u restoran da idu" A ja kažem, pa stvarno su jadni. eto baš mi ih je žao. Čujem upali auto, čuje ga pola naselja, a ja sretna, ulazi moj muž sav sretan, kaže "radi, spremaj djecu idemo na sladoled" Moja komšinica Rajka ustaje i kaže "Kako vi ovdje ljepo živite, uživate, nije vam teško ko mojoj djeci " A ja sva sretna što živimo tu gdje je tako lako živjet i tako nam lijepo. Ništa ne radimo, ništa nemamo, a lijepo nam.
