Mentalna Institucija "Posljednja Oaza" se nalazila negdje u regionu. Opasana gustom borovom šumom i daleko od bilo čega. Korisnici ove ustanove su mahom bili iz država nastalih na zgarištu blagopočivajuće Jugoslavije. Imena likova u ovom tekstu su izmišljena i isti ti likovi su operisani od bilo kakve nacionalne, stranačke i religijske pripadnosti. Zlobni jezici bi rekli da je to jedan ( ako nije i jedini) od razloga bivanja u ludari. Pa da počnemo…
U velikoj sobi, koju su štićenici ustanove od milja nazivali "Pandorina Kutija", nalazilo se već ustaljeno društvo. Miki je sjedio zavaljen u fotelji i čitao Andrićeve Znakove, Jablan je pokušavao da skine Vlatkov solo neke pjesme sa Kalabalaka, Marina je gledala kroz prozor i pjevušila Šobićevu Mariju, a Ćera je čitao knjigu o velikom Urošu Toškoviću.
A onda je u sobu uletila Gracija i predložila da se igraju žmirke. Pristupilo se glasanju i prijedlog je prošao jednoglasno.
Prvi je žmirio Jablan. Pet-deset-petnaest-dvadeset….i tako do trista, odbroja Jablan pa na kraju izreče ono:
– KO SE NIJE SAKRIO – MAGARAC BIO – TRI PUTA ŽMIRIO !!!
Nakon toga se okrenu i na svoje opšte iznenadjenje ugleda magarca ispred sebe.
Zbunjenost je trajala oko 5 minuta. Gledaju se oni tako, fiksiraju jedan drugog, pa na kraju magarac reče:
– Šta si zin'o, jel igra mečka?
– Nije mečka…magarac…čekaj…otkud ti ovdje ? Reče Jablan.
– Pa….nisam se uspio sakrit'.
– Aha…pa šta ćemo sad.
– Pa sam si rek’o, sad ja treba tri puta da žmirim.
– Dobro ali da te nešto pitam prvo….jel' se vi magarci ikad mjenjate, jel mjenjate svoje mišljenje?
– Znao sam da ćeš me to pitati. Vi ljudi sebi svašta dopuštate, svakakvo etiketiranje koje proizilazi iz vaše osobne zlobe i arogantnosti. Odnosno iz straha. Kada želite uvrijediti jedan drugog, nazivate se imenima životinja. Koliko je to jadno ? Jesi li ikad vidio da neka životinja ubija drugu životinju a da to nije zbog ishrane? Da ubija iz mržnje, hira, iz zadovoljstva?
– Nisam.
– Pa naravno. To rade samo ljudi. Dijelite se kako god stignete, pa se onda koljete. Neke granice iscrtavate, ovo je naše. Ovo je naš Bog ovo je vaš Bog. Pa onda nije dosta što ste se podijelili na svoje i njihove, ni to nije dosta, nego i izmedju sebe radite podjele. Stranke, klubovi, vojske, ratovi. Ne govorimo mi magarci džaba kad diskutujemo oko neke teme, podju se malo dizati tenzije, pa jedan od nas, onaj glas razuma, samo drekne dobro je….ohanite… magarci smo, nismo ljudi valjda!
– Stvarno ?
– Šta stvarno ! Pobište sve. Uništite sve čega se dohvatite.
– Nismo svi takvi.
– Pa niste, bilo je, moram priznati, i ljudi koji su slijedili taj naš magareći princip da se ne mjenjaju kako vjetar duva, da ne mjenjaju olako sopstveno mišljenje. Jedan filozof je osudjen zbog svog učenja, morao popiti otrov jer nije htio da promjeni svoje ideje i stajališta, drugi je spaljen na lomači, treći, naučnik, je sljedeći svoje principe umro u siromaštvu u sobici njujorškog hotela. I da ne nabrajam dalje. Prvo ih ubijete ili puštate da crknu u bijedi, a onda nakon sto godina dodje vam iz guzice u glavu pa ih slavite, dižite spomenike, nazivate aerodrome po njima i otimate se oko njihovog porijekla.
I tako sutradan, od riječi do riječi, zbori Jablan svom doktoru susret sa magarcem.
– I veliš Jablane prič’o ti sa magarcem? – upita doktor.
– Tako je doktore.
– A odakle je magarac ?
– Iz Bosne.
– A kojim ste – smješka se doktor – jezikom pričali?
– Pa kojim pričamo oduvijek, srpsko-hrvatskim.
– Ma jel moguće ? – reče doktor kao iznenadjeno.
– Jest doktore, svi magarci u Bosni pričaju srpsko-hrvatskim jezikom.
– Još uvijek? Ima li ijedan magarac da je preš’o na srpski, hrvatski ili bosanski jezik ?
– Pa nema doktore.
– Pa kako to Jablane?
– E sad…ja lud a ti doktor, ja shvatio a ti nisi.
– Šta si shvatio Jablane?
– Pa da se mi budale i magarci teško mjenjamo, da rijetko mjenjamo svoje mišljenje i principe.
– Doktor se namršti pa reče – dobro Jablane, ajde ti polako.
– Nema problema, dovidjenja doktore.
Zatvori Jablan za sobom vrata a doktor na Jablanovu fasciklu, gdje je pohranjivao sve njihove razgovore, napisa TEŽAK SLUČAJ i podvuče to dva puta crvenom penkalom.
tekst originalno objavljen na: www.prvolicejednine.com