Tijela. U stvarnosti su to samo tijela. Prvo što je pomislila na ulazu u ”Podzemlje” klub tehno muzike Tereza je bila sasvim obična djevojka prije toga. Živjela je jedan običan i bezbojan život do tog trenutka a potom je postala djevojka plesnog podija. Djevojka začarana zvukom Dj-a i tabletama šarenih boja koje su vodile u svijet snova, euforije i čistog postojanja kakvo jedna obična djevojka nije sanjala da postoji. Tehno zvuk. Podzemlje i party. Njen život se do kasnih dvadesetih dijelio na samo nekoliko polja a to su bili fakultet, posao i njen zaručnik Ivan. On je radio kao Dj. Proizvodio je tehno zvuk za hiljade i hiljade tijela u transu svakih nekoliko sedmica i uživao je u tom poslu. DJ ima moć znao joj je govoriti dok su sjedili u njegovom stanu ispunjenom svijećama i mirisnim štapićama ukrašenih zidova sa neobičnim slikama. Pričao je on njoj o muzici, transu, masi koja se kreće u njegovom ritmu a Tereza je slušala kao zaljubljena djevojka njegove priče o poslu. Tako je zvala njegov poziv-Posao. On je u tome vidio viši cilj. Buđenje svijesti kod publike. Ona je te ljude nazvala drogerašima i tu su prestali pričati na tu temu. Bio je dobar momak. Svidjela joj se njegova duga kosa, tajanstven pogled i nedostižan osmijeh koji je za nju uvijek nešto krio. Uvijek je imao nešto sakriveno upravo za nju. Muza. Zvao je svojom muzom. Ona nije slušala tu muziku ali slušala je njega. Dok je njena plava kosa ležala na jastuku uspavanog lijepog lica spavala je opijena vinom dok je u njegovom stanu odjekivao snažan udar novog ritma koji će divno ići uz ”Supermena, Dom Perignon, Rolex, Tomorowland i beskrajne druge…”
Tereza nije slušala često te razgovore između njega i njegovih kolega i nije shvaćala uz šta to koja muzika ide dobro ali brzo je shvatila. Nakon tri mjeseca veze postala je dosadna Ivanu i on joj je predložio da konačno dođe na njegov nastup. Upoznali su se u CD-shopu i otišli na kafu ali prije toga nije imala susret sa tehno scenom. On je bio DJ. Ona je slušala turbofolk. Nisu imali zajedničkih tema ali kad je spomenula da voli matematiku on joj je pričao o Božanstvenom Kodu po kojem je sve nastalo i bila je oduševljena. Pričao joj je o sadašnjem trenutku kao o jedinom načinu da budemo istinski sretni. Pričao joj je stvari koje je čula po prvi put ali oduševio je sa stvarima koje je ona odavno znala i bila je oduševljena da ima još netko tko je razumije. Prićao joj je drogerašku priču koja se prilagodi osobi kojoj se priča. Party boy. On je bio dečko za provod kojeg je ona nazvala svojim dečkom života. Pogriješila je. Ivan je bio party dečko. Momak za zabavu. Momak koji se pokupi na plesnom podiju, popije kao ekstazi dok traje muzika i onda se šutne kad party završi sa prvim svitanjem Sunca i taxijem koji te odvede kući, u krevet, na sigurno i u stvarni život. Tereza je pomiješala sve te stvarnosti i u toj mješavini zaboravila šta je zaista istina za nju. On je bio drogiran to popodne i njegova percepcija je bila tri puta jača i zbog toga je brzo uočio šta sve Terezu može zanimati i o tome je gorljivo počeo i pričati. Speed. Droga za jačanje fokusa, brzine i koncentracije djeluje i u običnom razgovoru kao magija. Tereza nije znala da je drogiran. Bio je divan i simpatičan, zaigran i energičan i pomjerio je iz njene učmale i sive stvarnosti kroz cijeli jedan dan. Išli su u park, vozili se tramvajem bez karte jer je on nagovorio i za nju je to bila adrenalinska vožnja, vodio je na žičaru i pokazao joj gdje je najbolji kebab u gradu. Imala je dejt iz snova. U stvarnosti su bili tijela na predivnom danu ali svatko sa svojom stvarnosti. Tereza je u njemu vidjela momka svojih snova koji ima energije kao dječak, voli život, raduje se svakom novom trenutku i neumoran je u svojim pričama koje nju tako zabavljaju. U stvarnosti je on bio narkoman. Narkoman proširene percepcije, snažnog uvida u Terezu i svaki njen pokret i zbog toga je lako predvidio cijeli jedan čaroban dan jer droga je čarolija. Ona mijenja stvarnost. Droga ne služi za ležanje na krevetu iako zna donijeti mnogo i na krevetu najljepša je droga ona koja mijenja stvarnost bez halucinacija. Speed je jedna od takvih. Nema halucinacija samo čista prisutnost okružena snažnim osjećajem doživljaja svijeta u trenutku. Ništa više. Stimulans.
U stvarnosti su ljudi samo tijela koja pričaju sebi priču u kakvoj stvarnosti žive. Ivan je bio DJ. Njegova stvarnost je bila muzika. Masa svijeta koja čeka sljedeću špicu da dođe do ekstaze. Masa drogiranih tijela na partyu. Tijela u mračnim podrumima, tijela pored zvučnika, tijela na stepenicama, tijela u toaletima. Tereza ništa više nije vidjela od toga za sebe. Nije pripadala tijelima koja se kreću u masi u ritmu muzike, transa i snažnog bubnja koji kroz zvučnike vodi plesača sve do njega samog. U srce. Zvuk sirena na moru koje vode mornare u svijet svojih dubina. Odiseja. Tereza je trebala samo jednu plavu tabletu da doživi taj svijet. Ivan joj je predložio da popije pola za početak. Ekstazi je najbolje prepoloviti za početak. Dvoumila se tu noć prije izlaska. Droga. Mama je uvijek govorila da droga nije dobra stvar ali Ivan nije droga, Ivan je njen momak. Droga zle vrste dolazi u pićima nevinim djevojkama. Ivan je gledao u Terezu na kauču dok su svijetlile svijeće a lagana muzika dolazila izvana sa trga gdje je cvjetao behar. Tereza je promotrila svjetlucavu tabletu i osjećala se kao u filmu Matrix kad je glavni lik morao izabrati između dvije tablete-San ili Stvarnost. Njen momak je obećao Terezi ulazak u novu stvarnost i ona je popila tabletu koju je ponudio njen momak. U tom trenutku je započela jedna nova stvarnost za Terezu. Stvarnost pored stvarnosti u kojoj ljudi žive. Stvarnost promijenjena drogama je najljepša doživljena stvarnost za ljudsko biće na ovom svijetu. Droge imaju moć da fotošopiraju sve oko sebe i na kraju čovjeka iznutra. Sve do srca. Droge dolaze sve do emocija i mijenjaju ih kao čarolija. Ljudi vole zabavu i vole čarolije. Tereza je probala prvi put ekstazi i osjetila čaroliju. Njena stvarnost je postala čarolija a Ivan uvod u njen početak ne znajući za njen kraj u kojem više neće biti Ivana, Tereze i ničega osim čarolije plesnog podija. Njen put u novu zemlju je započeo i brzo je shvatila da Ivan nije ono što je tražila u svom sivom životu…
Tu noć je stala pred ogledalo da se spremi za izlazak. Ivan je čekao u dnevnom boravku a ona nanosila puder, sjajilo i maskaru. Ništa se posebno nije dešavalo. Čekala je kao dijete što čeka poklon. Kako droga djeluje? Šta će mi biti? Može li se nešto loše desiti? Strah je otklonila sa zadnjim nanošenjem sloja maskare i tad je osjetila u dubini sebe nešto toplo. Prvo je bilo toplo a onda utješno. Nakon toga se osjećaj iz utrobe širio kroz mišiće sve do obraza i njenih očiju koje su se sad proširile i gledale u lijepo lice djevojke plave kose. Njene plave oči su postale tamne a koža svijetla. Osjećala je ljubav prema ženi u ogledalu. Prvo djelovanje droge. U stvarnosti je stajala pred ogledalom i djelovala zbunjeno, tijelo koje stoji pred ogledalom tupog izraza lica i mrtvog pogleda divi se samoj sebi. Tijelo koje sebe ne vidi kako treba. Tijelo u kupatilu bez priče i sadržaja. Droga je dala prvi smisao svemu dok je promatrala kako boje postaju toplije oko njene kose i kako plava boja njenih očiju blista neviđenim sjajem. Ivan je zalupao na vrata i čula je zvukove jasnije nego ikad prije. Osjećala se živom. Bilo je vrijeme da krenu…
Unutar mene je vrelo života koje je ekstazi probudio. Unutar mene je energija kojoj nikad nisam znala ime, oblik, mjesto izvora sve dok mi on nije dao ekstazi. Osjećala sam toplinu i radost postojanja ali ništa me nije moglo pripremiti na osjećaj kad sam čula zvuk muzike i stopila se zajedno s njom na plesnom podiju. Dok smo se vozili prema klubu u meni se prelamalo toliko pitanja zajedno sa strahom od mogućih posljedica tablete koju sam popila ali potom je sve brzo nestalo. Izbrisano je euforijom koju je ekstazi napravio unutar mene. Ta euforija je pojela sve moje nesigurnosti. Tijela na udaru snažne muzike kroz zvučnike, stapaju se tijela u jedan ritam koji određuje njihov Bog, njihov DJ koji ih vodi daleko iz podruma i podzemlja u visine koje jedino muzika može pružiti. Tijela. Gledala sam tijela na plesnom podiju a potom sam osjetila adrenalin kakav nikad prije nisam doživjela. Ekstazi u meni je stvarao osjećaj neviđene sreće i zaboravila sam na stvarnost. U stvarnosti smo samo tijela koja se njišu, drogirana tijela praznog pogleda koja drže ruke u zraku i hvataju kao ribe tračak sunca, svjetla i spasa u ritmu koji nosi valove sreće, spasa i zabave. Zabava. Vjerovala sam kako je sve samo zabava dok me muzika nosila sve dalje i dalje od same sebe i to mi se svidjelo. Dok sam se njihala i plesala u kovitlacu tuđih znojnih tijela koja su me dodirivala a svjetlost se raspršivala po licima ljudi koji me okružuju-Nestala sam. Po prvi put sam osjetila kako moje brige nestaju, kako život koji živim ima dublji smisao, ljepotu i harmoniju koju je jedino zabava mogla pokazati u punom sjaju. Moj puni potencijal. Radost, sreća i sinkronizacija. Osjetila sam kako svi misle isto. Osjetila sam ljubav. Osjetila sam mir na plesnom podiju i najviše od svega sam osjetila glad da ponovim sve to što prije…
Ivan je mislio da se šalim, nije vjerovao da mi se toliko svidjelo. Mislio je da će me jednom odvesti na party i pokazati mi kako se živi a potom je njegova tiha, slatka i nezainteresirana djevojka postala gladna euforije koju je jedino plesni podij posut ekstazijem, speedom, tripovima i prahovima u tehno zvuku mogao nahraniti. Bila sam gladna okusa ekstazija, osjećaja plesa, pražnjenja svih svojih strahova, stida, nelagode i problema na plesnom podiju i rekla da želim još. Ivan me upozorio da ekstazi ne djeluje ako se uzima prečesto ali već navečer sam našla dvije nove bobe i novi party na koji sam otišla sama…Bilo je još bolje bez njega.
Sjećam se kako je on pričao o tehno muzici i njenom značenju za čovječanstvo ali ja sam gledala njega i slušala duboke i daleke zvukove sanjajući o sljedećoj bobi, liniji speeda i novom partyu gdje će se sve to ponoviti. On je pričao sa svojim drugovima iz svijeta tehno muzike o filozofiji života, momentu stvaranja, stilu i priči koja ide uz neku traku ali u stvarnosti sam vidjela samo grupu mršavih momaka koji šmrču velike linije speeda preko ogledala dok u pozadini buba nešto nalik na zvuk. Razumjela sam sada taj zvuk kao vampirica koja razumije šta znači piti ljudsku krv i uživati u njoj. Ja sam naučila uživati u tome. Pila sam droge, potom sam upijala zvukove, na kraju sam kroz svoja osjetila upijala sav svoj život sa beskrajnim doživljajima koje je party uz kombinaciju droge učinio beskrajno čarobnim. Ivan nije mogao opstati kao moj momak u tom svijetu. Nije bio zabavan kao prije. Dok sam partijala u gradu vidjela sam kako je on zapravo glup momak. Obični narkoman koji se pravda kroz muziku i svaku svoju konzumaciju prepričava kroz neku novu glupu priču. Narkomanska priča je zavladala u našem životu. Nisam nikad pričala sa njegovim prijateljima, glazbenicima i tehno producentima jer su mi se svi redom gadili sa svojim pričama koje su se uvijek svodile samo na jednu liniju-Onu liniju koju su uvlačili u svoj nos. Nisam se vidjela kao takvu. Vidjela sam se samo kao djevojku koja voli party. Za mene je droga bila samo sporedna stvar. Nebitna u cijelom procesu ali morala sam je uzeti. Nisam vidjela probleme pored sebe u ljubavnom životu, poslovnom i na vlastitom tijelu. Droga učini da ne vidiš iako možeš gledati direktno u svoj vlastiti odraz nećeš vidjeti. Ja nisam vidjela. Nisam vidjela kako gubim kilograme, kosu, lijepu kožu i kako gubim sjaj. U mom odrazu je uvijek bilo blistavo. Uvijek zabavno. Uvijek sretna i spremna za zabavu. Ivana sam morala ostaviti na tom putu. Sjećam se jednog jutra nakon tri dana zabavljanja, uzimanja speeda i tri bobe koje sam popila ličila sam na čudovište. Moje plave oči su postale crne jer se zjenice toliko rašire da šarenica u očima nestane, jedan zub mi je pukao u potpunosti jer se vilica od speeda stišće dok plešeš, trljaš zubima svom snagom i grizeš zrak jer droga tako djeluje na mišiće lica i vremenom zubi počnu pucati, koža počne pucati oko usana jer se osuše, koža na rukama i licu također krene sa pucanjem i stvaraju se male rane na početku od grebanja, plesanja, znojenja a onda u njima gnoj i akne. Nečista koža. Party djevojke ne brinu o tome. Party djevojke ne vide same sebe-Barem ja sebe nisam vidjela jer bilo je previše zabavno da stanem sa tim. Stvarnost je bila da je moje tijelo već krvarilo i davalo znakove pucanja sa svih strana ali ja nisam bila zabrinuta. Tehno me vodio dalje od takvih briga i od same sebe. Ivana sam napustila. Slijedio je još jedan party, pa još jedan party, pa onda putovanje u Berlin na jedan od najvećih partija na svijetu u tehno muzici. Odlučila sam biti sretna.
Kad ste na partiju vi ste u posebnom svijetu. Taj svijet nema pravila dosadnog i svakodnevnog života i svi ljudi imaju neko značenje za vas. Party nikad nije samo party. On je zabava. Tehno je filozofija. Nikad prije nisam čula toliko različitih priča o tehnu i njegovim pravcima koliko sam čula od ljudi na tehno partyu. Oko svega se vodila neka filozofija, neka priča uz priču i naravno uz sve te priče išla je droga. Narkomanija. Postala sam party djevojka koja se smješkala momcima na podiju i zaboravljala sve svoje probleme i brige dok mi je plava kosa sijala ispod plavih svjetala koja su donosila budućnost. Tehno budućnost ispunjena sintetičkim prosvjetljenjem koje nudi plesni podij. Sintetička generacija i s tim nisam imala problem. Gledala sam djevojke koje gutaju kristale, tupo sjede za stolom ili leže u hodnicima izgubljenog pogleda, tresu se na plesnom podiju kao zombiji i ne reagiraju ni na koga i na šta. Djeca koja jedu ekstazi poput bombona i udišu bijeli prah kao parfem. U stvarnosti smo bili samo tijela na okupu ispred zvučnika koja se tresu. U mojoj glavi je vladala drugačija stvarnost. U mojoj glavi je postojala čitava priča o tome gdje se nalazim, kako se osjećam i šta radim. U mojoj stvarnosti je sve uvijek i iznova blistalo kao novo. Svjetlucalo je, bilo je posuto nekom magijom kad bi plesala i sve bi iznova nestalo i stvorilo se kao novo. Taj osjećaj da svijet nestaje i da se stvara novi nije ništa moglo kupiti osim muzike i droge za mene. Ništa.
Sjećam se prošlog života. Ovaj živim već tri godine. Sjećam se kad sam brinula o kiriji za stan, mišljenju svojih kolegica, kilogramima i ispucanim vrhovima. Sjećam se kako sam brinula o tome hoću li se naspavati dovoljno za sutra, hoću li biti dovoljno lijepa na dejtu s nekim bezveznim momkom, hoću li uspjeti u životu. Brinula sam se da sve bude pod kontrolom čitav svoj život a onda sam okusila kako je to kad nemaš kontrolu ni nad čim i kako je divno kad kontrolu preuzme nešto više od tebe. Muzika, ples, droga, ljudi i čisti život koji sam upoznala kroz party. Ne sjećam se obične kafe s prijateljicama koje su mi dosadile s vremenom, ne sjećam se bezveznih šopinge ni poruka od nekog šarmantnog momka. Ne sjećam se flerta, simpatije ili ljubavi jer sve nađem uvijek i iznova na partyu. Na partyu sam upoznala najljepše i najbolje momke svog života. Bila sam drogirana. U stvarnosti smo bili samo drogirana tijela koja imaju mišljenje jedno o drugome. Nekih momaka se sjećam u magli a neki se ne sjećaju mene. Oni momci kojih se sjećam bili su savršeni za mene. Vođenje ljubavi na ekstaziju je nešto neponovljivo i ne treba ti uvod, zaplet ni radnja. Na ekstaziju je dovoljan pogled da vidiš svoju srodnu dušu. Jedno jutro sam vidjela krv na jastuku. Iz nosa mi je išla krv. Dala sam otkaz i imala sam plaću za narednih šest mjeseci. Planirala sam put oko Evrope da obiđem nekoliko kultnih klubova a posebno jedan u Berlinu. U stanu sam imala droge za mjesec dana. Tijelo mi je izgledalo savršeno od plesanja i energije i krv na jastuku me nije zabrinula. Prokrvarila sam od šmrkanja speeda. On ima u sebi lijekove, amonijak, mnogo praha koji se ubacuje da se dobije na količini kad se prave linije i zbog toga nekad nije dobro ali popraviš se…Naučila sam se popraviti. Narkomanska i party priča podrazumijeva i savjete o doziranju, uzimanju i doživljaju svijeta kroz tehno. Stajala sam pred ogledalom to jutro i pratila kako kap po kap iz moje lijeve nozdrve curi tamna krv. Stajala sam i gledala kako polako i sigurno linija tamne krvi pada preko moje gornje usne, nisam se pomjerala. Iz nosa je tekla topla, mirisna krv koja je podsjećala na željezo. Bila je crna. Tekla je sve preko mojih blijedih usana i potom sam otvorila usta i probala je, kao vampirica. Osjećala sam se živo. Popila sam jedan ekstazi i krenula u grad…
U stvarnosti se tijela raspadaju. Tijela se uvijek raspadaju u stvarnosti i dok se raspadaju ona pričaju priče u međuvremenu. Tijela na partiju se najbrže raspadaju. Jednostavno je tako. Tehno zvuk ulazi sve do srca. Osjetila sam to. Znam to. Taj zvuk prodire kroz kožu, mišiće, meso i tkivo sve do same srži tijela jednog čovjeka i onda se svijest mijenja. Postaje dobro. Na toj vrsti zabave postaje istinski dobro. Prosvjetljenje koje nudi plesni podij ne može ponuditi nijedan hram posvećen nekom Bogu na ovom svijetu. Nijedan jedini hram na svijetu ne nudi čovjeku odmor, predah i ljepotu koju nudi tehno hram. Tehno religija. Tehno zvuk. Nisam mogla pristati na manje. Sjećam se ručaka u nedjelju koje sam pravila za mamu i tatu, sjećam se odlazaka u kino i čitanja knjiga, sjećam se i nekih prijateljica koje sam zvala na kafe ali sva ta sjećanja su sada tako glupa, bezvezna i siva naspram izvora emocija koje sam otkrila na partyu, kroz drogu i taj zvuk koji me oslobodio. Moja majka misli da se drogiram, otac isto tako ali ne brinem se za njih. Ne brinem više stare brige jer je moja percepcija života sada toliko velika i široka da ne brinem ni za šta i dala sam otkaz jer želim na zabavu u Evropu i kad se vratim naći ću neki bezvezni posao samo da mogu preživjeti i ići dalje…Na party.
Nisam znala da postoji i ta prva stvarnost gdje je čovjek samo tijelo koje priča sebi priču. Nisam znala da je stvarnost veoma jednostavna bez priče o njoj. Ja sam bila samo narkomanka. Tijelo koje se nalazilo u podrumima i klubovima nadrogirano sa pričom o tome kako je na posebnom mjestu, sa posebnim ljudima i kako živi poseban život. Tijelo sa drogiranim umom i doživljajem života koji je uvijek takav kakav jest ali na partiju i na drogi ništa nije takvo kakvo jest. Sve je čarobno. Ljudi to ne razumiju. Ljudi ne razumiju da nakon ekstazija, mrme, speeda, tripa i partija sve vidiš drugačije, ljepše i bolje. Ljudi ne shvaćaju da party odnese sve ono što pravi tugu, nesreću i brigu. Party ima tu moć i ja sam se stalno vraćala na party po još te moći koju je jedino DJ mogao da mi pruži. Išla sam sa zabave na zabavu prateći zvuk koji je nosio DJ. Izgubila sam momka, roditelje, prijatelje ali taj zvuk nisam mogla izgubiti. Taj zvuk je išao sve do mog srca, prolazio kroz moje misli i mijenjao ih je kao čarolija, ples je odnosio sav umor uz mog tijela i želju za zagrljajem, dodirom i seksom. Nisam imala takve želje jer sam jela drogu umjesto hrane. Jela sam je kao doručak. Ujutro bi razvukla velike linije preko ogledala u kojem nikad nisam vidjela svoje lice prekriveno aknama, borama i popucane zube od stiskanja vilice-Droga učini da ne vidiš i kad vidiš. Linije su ležale svako jutro pored kafe i jointa a ja bi se sagnula i sklonila masnu kosu sa čela i povukla kroz papirnu novčanicu od 10KM svom snagom svoju drogu, doručak i snagu za novi dan. Muzika je činila sastavni dio toga jer bez muzike nema smisla. Muzika i party su sad bili izgovor, forma, način da se opravdano nadrogiram i zabavim. Naučila sam pričati priče o sebi, drogi, partiju i muzici. Svi to rade pa sam počela i ja…
Tehno scena je za mene bila samo jedan veliki izgovor da se zabavim, uzmem drogu i da zaboravim. Nikad to nisam rekla svojim prijateljima s partija koji su imali drugačije stavove o svemu tome. Vidjela sam da ljudi imaju posebno mišljenje o svemu tome. Nisam razumjela sve te priče jer sam htjela samo što prije da krene muzika i zaborav koji ona obećava. Nisam htjela da pričam o tome. Tehno je donosio sve ono što riječi ne mogu donijeti i objasniti. Emocije koje sam osjetila na podiju ispod plavih svjetala nije nitko u meni mogao probuditi i zato nikad nisam mogla do kraja ispričati šta to znači za mene. Značilo je sve a bilo je ništa. Zvuk koji dolazi sve do dubine srca pojačan svjetlima, drogama, pokretima i doživljajima imitira život i radost postojanja za mene je bio sve. Imitacija euforije, bezbrižnosti, poleta i energije koja je prisutna samo tu i nigdje više jer ne djeluje. Magija ne djeluje kad se izađe iz svega toga. To sam zaboravila kao nuspojavu i zbog toga sam nosila party sa sobom gdje god krenula. Nosila sam party sa svojim tabletama, drogama i muzikom. Vjerovala sam da taj život može trajati zauvijek. Bila sam sretna i nedodirljiva i pred moj put u Europu dobila sam poruku da je Ivan umro. Mrtav je.
Stajala sam u hodniku to jutro, voda za kafu je vrila u kuhinji u čajniku koji je vrištao, svjetlost je bila siva i napolju je padala kiša. Mrtav. Poruka je bila jako kratka sa obavijesti gdje će biti sahrana. Umro je. Jednostavno je umro. Dok sam stajala sa telefonom u ruci i čekala da čajnik prestane vrištati u meni je nestajao čitav jedan svijet. Nestajao je svijet gdje sve ima svoje mjesto. Svijet koji sam upoznala kroz tehno, party, muziku, drogu i ljude. Svijet gdje sve ima svoje mjesto, vrijeme i svrhu. Svijet u kojem nema tuge, smrti i bolesti. Nije bio realan za mene. Nije me dotakao nijednom za sve ove godine i sad me dotiče sa svojim tankim, hladnim i ledenim prstima kroz poruke telefona kako je netko umro, mrtav je. Dječak kojeg sam voljela je nađen mrtav u svom stanu sa još jednom djevojkom. Predozirali su se. Svijet u kojem postoji stvarnost sa mrtvim tijelima za mene nije postojao sve do tog trenutka i odmah sam poželjela da nestane, Ivana nisam voljela ali u meni se rodilo nešto nalik na suosjećanje, strah i kajanje i takav osjećaj nije party, nije lijep i lagan kao svi oni koje sam doživljavala cijelo ovo vrijeme. Više nije bilo zabavno. Čajnik je prestao, kiša je padala i udarala u prozor, telefon je bio na podu u dva komada a moje tijelo naslonjeno na zid, ležala sam i pokušavala da plačem-Nije bilo suza. Nije bilo ničega. Iz praznine mog postojanja rodila se samo jedna ideja identična svim onim idejama svih ovih mjeseci-Party. Samo jedan dobar party i sve će ovo nestati zauvijek.
Berlin. Klub duboko u podrumu. Muzika i laseri sa svih strana okružuju tijela i dočekuju nova tijela u vrtlog snova i mašte. Gutam jednu, drugu i treću tabletu. Znam da ne smijem toliko. Znam da je opasno. Znam da me nije briga. Znam da bi mogla završiti loše ali previše je dobro da me to sad brine. Plakala sam danima i ovo je prvi dan da ne plačem. Nema bola na partiju. Nema ničega tužnog i tu sam došla i tu ću ostati sve dok ne prođe ponoć i magija ne prođe. Svi smo samo tijela na kraju. Tijela sa pričama o sebi. Tijelo koje ja imam već se raspada. Tri godine sam uzimala speed, ekstazi i pila sam alkohol. Raspadam se. Znam da se raspadam, ponekad se probudim na krvavom jastuku, imam bolove svaki dan, izgubila sam tri zuba i svi prednji su mi popucali, lice mi je sivo i blijedo sa tamnim podočnjacima ali moj osmijeh je i dalje isti. Ja sam party djevojka a one ne brinu nikad i nizašta. Osjećam toplinu, osjećam da kreće taj prvi val energije i ljudi su već kao jedno. Osjetim kako smo svi postali jedno ispod ovih svjetala kao i uvijek. Osjećam da sam stigla doma. Ništa u mom životu mi nije pružilo taj osjećaj da sam stigla doma kao zabava. Tehno party. Ništa se ne može usporediti sa tim i nikad neće moći. Dok prvi valovi kreću sa drogom koja mi struji kroz vene osjećam kako tuga nestaje, dolazi sreća ponovo i iznova kao utjeha od mog DJ-a. On zna šta mi treba, on me osjeti kao nekada Ivan, ovaj party je drugačiji iz nekog razloga, svjetlost se mijenja, ljudi postaju meki, dobri i nasmijani. Kao da je sve pretočeno u medenoj svjetlosti večeras za mene. Daleko sam u Berlinu, sama u klubu ispod zemlje okružena strancima ali sa takvim osjećajem sreće koji nisam imala ni u rođenoj kući, u majčinom zagrljaju, tatinoj ruci i ljubavnom krevetu. Ovdje sam konačno gdje treba da budem. Osjećam kako nestaješ tugo, puštam strah, opraštam ti živote i ne brinem više ni za šta i ne možeš mi ništa. Kroz tijelo mi prolazi sve ono što sam progutala i kupila od nekog momka na uglu ceste ispred kluba, osjetim energiju života kroz cijelo tijelo i dolazi špica. Dolazi tehno vrhunac gdje sva tijela kliču u ekstazi i svi smo konačno jedno. Ljubav, prijateljstvo, harmonija, ekstaza i zaborav svih briga jednog običnog života. Srce koje ne brine. Srce koje živi za ljubav. Srce koje ne treba ništa osim pulsa sa plesnog podija i krv punu čarolije. Tijela koja se njišu i ne idu nigdje osim u utopiju svojih snova. Ništa se ne dešava. Ništa. Tijela sa tijelima u podrumima prepunim droge i muzike ali pomislila sam na trenutak da to nije moja stvarnost. Pomislila sam na trenutak da je moguće otići dalje od podruma, od tijela i ući u fantaziju zauvijek. Osjećala sam kako mi srce ide prema DJ-u, kroz ljude, sve do svjetlucave obale na kraju kluba sa palmama, zalazećim vatrenim Suncem i zvjezdanim nebom. Osjećala sam da mi je srce sad u rukama i pogledala sam u svoje dlanove i vidjela svoje srce. Tijelo koje halucinira od droge u stvarnosti. U mojim rukama je ležalo jedno malo, crveno, kristalno srce i znala sam da moram sve do DJ-a da mu poklonim svoje srce, da on to pretvori u muziku, da sve ovo dobije smisao jer ljudi ne umiru bez nekog smisla zar ne? Ljudi umiru samo ako imaju za šta da umru. Ivan je umro sa ciljem. Svi narkomani na kraju imaju svoju priču zbog koje umiru. Tijela koja pričaju priče sebi samima sve dok ne umru od posljedica tih priča. Priče o stvarnosti su mnogo opasnije nego sama stvarnost a ja sam toga postala svjesna prekasno. U mojim rukama je bilo srce. Srce od kristala koje je govorilo da odem do DJ-a i predam mu ga u ruke iznad miksete, neka ga zdrobi i pretvori u muziku a onda ću preći na obalu. Na zvjezdanu obalu u dnu kluba iza mase ljudi koja pleše. Dok prolazim kroz ljude kao da plivam u toploj rijeci, čuvam svoje srce u rukama da ne ispadne, kapljice krvi padaju na dlan i pretvaraju se u ruže, cvjetove i srce blista sve jače. U stvarnosti sam bila tijelo koje hoda bez cilja, blijeda djevojka kojoj krvari nos, nitko je ne vidi, svi su previše zaokupljeni sobom, zaštitari će je gurnuti na zemlju kad krene do DJ-a i izbaciti na cestu, nikoga nije briga za tijelo ofucano drogom, seksom, greškama i poročnim životom. Nisam više poželjna kao takva za party. Od party djevojke do ofucane narkomanke u stvarnosti. Tijelo istrošeno svim i svačim na posljednjim koracima uvjereno u svoju stvarnost. Moja stvarnost je bila takva da držim srce u rukama i nosim ga svom dragom kao poklon koji će moje srce konačno pretvoriti u moju vlastitu muziku. Sve djevojke žele pjesmu za sebe kad hodaju sa muzičarem zar ne? Kad sam prišla momku koji me doveo do ekstaze i pogledala ga u duboke crne oči on je znao zašto sam došla i ispružio mi je tetovirane, snažne ruke i tu sam predala svoje malo srce. On se nasmijao i zdrobio ga i promatrala sam kako se čestice crvenih kristala razbijaju od njegovu miksetu i crveni, kristalni sjaj prelazi preko cijelog kluba kao čarolija koju tijela udišu i plešu zajedno sa mnom, uz mene i zauvijek. Ja sam htjela samo jedan savršen zvuk kad predam svoje srce i znala sam da nakon toga idem na obalu svega da se oslobodim i završim sa svime. Nisam to uradila u stvarnosti. Tijelo se srušilo na tri metra od DJ-a i srce mi je stalo sve sam halucinirala i pričala samoj sebi kao i cijelo ovo vrijeme. Nije bilo ničega osim priče za moje tijelo i sva ostala tijela. Priča koja ide uz party, drogu, muziku i druženje. Priča tijela o drugim tijelima. Ja sam pričala jednu lijepu priču o svojoj stvarnosti i djelovala je sve dok me nije ubila. Nema ništa loše u pričama dok su ljepše od stvarnosti i nema ništa gore od priče koja boli više od stvarnosti. U mojoj stvarnosti je bila priča koju sam lijepo ispričala do kraja sama sebi i drugima. Jedino moja priča vrijedi za mene. Dala sam srce svom DJ-u u zamjenu za muziku. U stvarnosti sam bila samo još jedno mrtvo tijelo na podu jednog prljavog kluba na rubu grada okruženo drugim tijelima koja pričaju milione drugih priča o sami sebi i meni mrtvoj na podu. Stvarnost je uvijek ista a naše priče uvijek drugačije. Stvarnost uvijek preživi sve naše priče ali mi ne preživimo i trebala bi biti tužna zbog toga ali nisam. Moje srce nema tugu, nema radost, nema osjećaje jer takvo je to srce koje ostaviš na plesnom podiju. Srce ostavljeno u klubu pripada svima ali neće ga nitko. Srce koje kuca za trenutak ali propušta život. Srce koje osjeti sve ali ne dotiče ga ništa. Srce nove generacije bez prave krvi, emocije i strasti. Srce u čijem otkucaju čuješ zvuk nove tehno trake, srce kroz čije vene teku droge romantičnog imena, nadimka i šećernih boja umjesto ljubavi, srce koje ne voli, ne zna, ne osjeti i ne vidi stvarnost u kojoj živi ali vjeruje u svoju stvarnost. Srce u tijelima koja pričaju priče o životu, ljubavi i stvarnosti sve do trenutka kad srce prestane kucati a priča zauvijek završi. Takvo je to srce i savršeno je upravo takvo kakvo jest jer da je drugačije u njemu ne bi bilo istine a jedino srce koje istinski voli je pravo srce. Na kraju stvarnost nije bitna jer ljubav ne brine za stvarnost nego za svoju istinu o njoj. Srce ne brine o stvarnosti jer je uvijek veće od nje čak i kad je ono samo jedno malo, zaljubljeno i izgubljeno na plesnom podiju-Tehno Srce.
Tijela. U stvarnosti su to samo tijela. Prvo što je pomislila na ulazu u ”Podzemlje” klub tehno muzike Tereza je bila sasvim obična djevojka prije toga. Živjela je jedan običan i bezbojan život do tog trenutka a potom je postala djevojka plesnog podija. Djevojka začarana zvukom Dj-a i tabletama šarenih boja koje su vodile u svijet snova, euforije i čistog postojanja kakvo jedna obična djevojka nije sanjala da postoji. Tehno zvuk. Podzemlje i party. Njen život se do kasnih dvadesetih dijelio na samo nekoliko polja a to su bili fakultet, posao i njen zaručnik Ivan. On je radio kao Dj. Proizvodio je tehno zvuk za hiljade i hiljade tijela u transu svakih nekoliko sedmica i uživao je u tom poslu. DJ ima moć znao joj je govoriti dok su sjedili u njegovom stanu ispunjenom svijećama i mirisnim štapićama ukrašenih zidova sa neobičnim slikama. Pričao je on njoj o muzici, transu, masi koja se kreće u njegovom ritmu a Tereza je slušala kao zaljubljena djevojka njegove priče o poslu. Tako je zvala njegov poziv-Posao. On je u tome vidio viši cilj. Buđenje svijesti kod publike. Ona je te ljude nazvala drogerašima i tu su prestali pričati na tu temu. Bio je dobar momak. Svidjela joj se njegova duga kosa, tajanstven pogled i nedostižan osmijeh koji je za nju uvijek nešto krio. Uvijek je imao nešto sakriveno upravo za nju. Muza. Zvao je svojom muzom. Ona nije slušala tu muziku ali slušala je njega. Dok je njena plava kosa ležala na jastuku uspavanog lijepog lica spavala je opijena vinom dok je u njegovom stanu odjekivao snažan udar novog ritma koji će divno ići uz ”Supermena, Dom Perignon, Rolex, Tomorowland i beskrajne druge…”
Tereza nije slušala često te razgovore između njega i njegovih kolega i nije shvaćala uz šta to koja muzika ide dobro ali brzo je shvatila. Nakon tri mjeseca veze postala je dosadna Ivanu i on joj je predložio da konačno dođe na njegov nastup. Upoznali su se u CD-shopu i otišli na kafu ali prije toga nije imala susret sa tehno scenom. On je bio DJ. Ona je slušala turbofolk. Nisu imali zajedničkih tema ali kad je spomenula da voli matematiku on joj je pričao o Božanstvenom Kodu po kojem je sve nastalo i bila je oduševljena. Pričao joj je o sadašnjem trenutku kao o jedinom načinu da budemo istinski sretni. Pričao joj je stvari koje je čula po prvi put ali oduševio je sa stvarima koje je ona odavno znala i bila je oduševljena da ima još netko tko je razumije. Prićao joj je drogerašku priču koja se prilagodi osobi kojoj se priča. Party boy. On je bio dečko za provod kojeg je ona nazvala svojim dečkom života. Pogriješila je. Ivan je bio party dečko. Momak za zabavu. Momak koji se pokupi na plesnom podiju, popije kao ekstazi dok traje muzika i onda se šutne kad party završi sa prvim svitanjem Sunca i taxijem koji te odvede kući, u krevet, na sigurno i u stvarni život. Tereza je pomiješala sve te stvarnosti i u toj mješavini zaboravila šta je zaista istina za nju. On je bio drogiran to popodne i njegova percepcija je bila tri puta jača i zbog toga je brzo uočio šta sve Terezu može zanimati i o tome je gorljivo počeo i pričati. Speed. Droga za jačanje fokusa, brzine i koncentracije djeluje i u običnom razgovoru kao magija. Tereza nije znala da je drogiran. Bio je divan i simpatičan, zaigran i energičan i pomjerio je iz njene učmale i sive stvarnosti kroz cijeli jedan dan. Išli su u park, vozili se tramvajem bez karte jer je on nagovorio i za nju je to bila adrenalinska vožnja, vodio je na žičaru i pokazao joj gdje je najbolji kebab u gradu. Imala je dejt iz snova. U stvarnosti su bili tijela na predivnom danu ali svatko sa svojom stvarnosti. Tereza je u njemu vidjela momka svojih snova koji ima energije kao dječak, voli život, raduje se svakom novom trenutku i neumoran je u svojim pričama koje nju tako zabavljaju. U stvarnosti je on bio narkoman. Narkoman proširene percepcije, snažnog uvida u Terezu i svaki njen pokret i zbog toga je lako predvidio cijeli jedan čaroban dan jer droga je čarolija. Ona mijenja stvarnost. Droga ne služi za ležanje na krevetu iako zna donijeti mnogo i na krevetu najljepša je droga ona koja mijenja stvarnost bez halucinacija. Speed je jedna od takvih. Nema halucinacija samo čista prisutnost okružena snažnim osjećajem doživljaja svijeta u trenutku. Ništa više. Stimulans.
U stvarnosti su ljudi samo tijela koja pričaju sebi priču u kakvoj stvarnosti žive. Ivan je bio DJ. Njegova stvarnost je bila muzika. Masa svijeta koja čeka sljedeću špicu da dođe do ekstaze. Masa drogiranih tijela na partyu. Tijela u mračnim podrumima, tijela pored zvučnika, tijela na stepenicama, tijela u toaletima. Tereza ništa više nije vidjela od toga za sebe. Nije pripadala tijelima koja se kreću u masi u ritmu muzike, transa i snažnog bubnja koji kroz zvučnike vodi plesača sve do njega samog. U srce. Zvuk sirena na moru koje vode mornare u svijet svojih dubina. Odiseja. Tereza je trebala samo jednu plavu tabletu da doživi taj svijet. Ivan joj je predložio da popije pola za početak. Ekstazi je najbolje prepoloviti za početak. Dvoumila se tu noć prije izlaska. Droga. Mama je uvijek govorila da droga nije dobra stvar ali Ivan nije droga, Ivan je njen momak. Droga zle vrste dolazi u pićima nevinim djevojkama. Ivan je gledao u Terezu na kauču dok su svijetlile svijeće a lagana muzika dolazila izvana sa trga gdje je cvjetao behar. Tereza je promotrila svjetlucavu tabletu i osjećala se kao u filmu Matrix kad je glavni lik morao izabrati između dvije tablete-San ili Stvarnost. Njen momak je obećao Terezi ulazak u novu stvarnost i ona je popila tabletu koju je ponudio njen momak. U tom trenutku je započela jedna nova stvarnost za Terezu. Stvarnost pored stvarnosti u kojoj ljudi žive. Stvarnost promijenjena drogama je najljepša doživljena stvarnost za ljudsko biće na ovom svijetu. Droge imaju moć da fotošopiraju sve oko sebe i na kraju čovjeka iznutra. Sve do srca. Droge dolaze sve do emocija i mijenjaju ih kao čarolija. Ljudi vole zabavu i vole čarolije. Tereza je probala prvi put ekstazi i osjetila čaroliju. Njena stvarnost je postala čarolija a Ivan uvod u njen početak ne znajući za njen kraj u kojem više neće biti Ivana, Tereze i ničega osim čarolije plesnog podija. Njen put u novu zemlju je započeo i brzo je shvatila da Ivan nije ono što je tražila u svom sivom životu…
Tu noć je stala pred ogledalo da se spremi za izlazak. Ivan je čekao u dnevnom boravku a ona nanosila puder, sjajilo i maskaru. Ništa se posebno nije dešavalo. Čekala je kao dijete što čeka poklon. Kako droga djeluje? Šta će mi biti? Može li se nešto loše desiti? Strah je otklonila sa zadnjim nanošenjem sloja maskare i tad je osjetila u dubini sebe nešto toplo. Prvo je bilo toplo a onda utješno. Nakon toga se osjećaj iz utrobe širio kroz mišiće sve do obraza i njenih očiju koje su se sad proširile i gledale u lijepo lice djevojke plave kose. Njene plave oči su postale tamne a koža svijetla. Osjećala je ljubav prema ženi u ogledalu. Prvo djelovanje droge. U stvarnosti je stajala pred ogledalom i djelovala zbunjeno, tijelo koje stoji pred ogledalom tupog izraza lica i mrtvog pogleda divi se samoj sebi. Tijelo koje sebe ne vidi kako treba. Tijelo u kupatilu bez priče i sadržaja. Droga je dala prvi smisao svemu dok je promatrala kako boje postaju toplije oko njene kose i kako plava boja njenih očiju blista neviđenim sjajem. Ivan je zalupao na vrata i čula je zvukove jasnije nego ikad prije. Osjećala se živom. Bilo je vrijeme da krenu…
Unutar mene je vrelo života koje je ekstazi probudio. Unutar mene je energija kojoj nikad nisam znala ime, oblik, mjesto izvora sve dok mi on nije dao ekstazi. Osjećala sam toplinu i radost postojanja ali ništa me nije moglo pripremiti na osjećaj kad sam čula zvuk muzike i stopila se zajedno s njom na plesnom podiju. Dok smo se vozili prema klubu u meni se prelamalo toliko pitanja zajedno sa strahom od mogućih posljedica tablete koju sam popila ali potom je sve brzo nestalo. Izbrisano je euforijom koju je ekstazi napravio unutar mene. Ta euforija je pojela sve moje nesigurnosti. Tijela na udaru snažne muzike kroz zvučnike, stapaju se tijela u jedan ritam koji određuje njihov Bog, njihov DJ koji ih vodi daleko iz podruma i podzemlja u visine koje jedino muzika može pružiti. Tijela. Gledala sam tijela na plesnom podiju a potom sam osjetila adrenalin kakav nikad prije nisam doživjela. Ekstazi u meni je stvarao osjećaj neviđene sreće i zaboravila sam na stvarnost. U stvarnosti smo samo tijela koja se njišu, drogirana tijela praznog pogleda koja drže ruke u zraku i hvataju kao ribe tračak sunca, svjetla i spasa u ritmu koji nosi valove sreće, spasa i zabave. Zabava. Vjerovala sam kako je sve samo zabava dok me muzika nosila sve dalje i dalje od same sebe i to mi se svidjelo. Dok sam se njihala i plesala u kovitlacu tuđih znojnih tijela koja su me dodirivala a svjetlost se raspršivala po licima ljudi koji me okružuju-Nestala sam. Po prvi put sam osjetila kako moje brige nestaju, kako život koji živim ima dublji smisao, ljepotu i harmoniju koju je jedino zabava mogla pokazati u punom sjaju. Moj puni potencijal. Radost, sreća i sinkronizacija. Osjetila sam kako svi misle isto. Osjetila sam ljubav. Osjetila sam mir na plesnom podiju i najviše od svega sam osjetila glad da ponovim sve to što prije…
Ivan je mislio da se šalim, nije vjerovao da mi se toliko svidjelo. Mislio je da će me jednom odvesti na party i pokazati mi kako se živi a potom je njegova tiha, slatka i nezainteresirana djevojka postala gladna euforije koju je jedino plesni podij posut ekstazijem, speedom, tripovima i prahovima u tehno zvuku mogao nahraniti. Bila sam gladna okusa ekstazija, osjećaja plesa, pražnjenja svih svojih strahova, stida, nelagode i problema na plesnom podiju i rekla da želim još. Ivan me upozorio da ekstazi ne djeluje ako se uzima prečesto ali već navečer sam našla dvije nove bobe i novi party na koji sam otišla sama…Bilo je još bolje bez njega.
Sjećam se kako je on pričao o tehno muzici i njenom značenju za čovječanstvo ali ja sam gledala njega i slušala duboke i daleke zvukove sanjajući o sljedećoj bobi, liniji speeda i novom partyu gdje će se sve to ponoviti. On je pričao sa svojim drugovima iz svijeta tehno muzike o filozofiji života, momentu stvaranja, stilu i priči koja ide uz neku traku ali u stvarnosti sam vidjela samo grupu mršavih momaka koji šmrču velike linije speeda preko ogledala dok u pozadini buba nešto nalik na zvuk. Razumjela sam sada taj zvuk kao vampirica koja razumije šta znači piti ljudsku krv i uživati u njoj. Ja sam naučila uživati u tome. Pila sam droge, potom sam upijala zvukove, na kraju sam kroz svoja osjetila upijala sav svoj život sa beskrajnim doživljajima koje je party uz kombinaciju droge učinio beskrajno čarobnim. Ivan nije mogao opstati kao moj momak u tom svijetu. Nije bio zabavan kao prije. Dok sam partijala u gradu vidjela sam kako je on zapravo glup momak. Obični narkoman koji se pravda kroz muziku i svaku svoju konzumaciju prepričava kroz neku novu glupu priču. Narkomanska priča je zavladala u našem životu. Nisam nikad pričala sa njegovim prijateljima, glazbenicima i tehno producentima jer su mi se svi redom gadili sa svojim pričama koje su se uvijek svodile samo na jednu liniju-Onu liniju koju su uvlačili u svoj nos. Nisam se vidjela kao takvu. Vidjela sam se samo kao djevojku koja voli party. Za mene je droga bila samo sporedna stvar. Nebitna u cijelom procesu ali morala sam je uzeti. Nisam vidjela probleme pored sebe u ljubavnom životu, poslovnom i na vlastitom tijelu. Droga učini da ne vidiš iako možeš gledati direktno u svoj vlastiti odraz nećeš vidjeti. Ja nisam vidjela. Nisam vidjela kako gubim kilograme, kosu, lijepu kožu i kako gubim sjaj. U mom odrazu je uvijek bilo blistavo. Uvijek zabavno. Uvijek sretna i spremna za zabavu. Ivana sam morala ostaviti na tom putu. Sjećam se jednog jutra nakon tri dana zabavljanja, uzimanja speeda i tri bobe koje sam popila ličila sam na čudovište. Moje plave oči su postale crne jer se zjenice toliko rašire da šarenica u očima nestane, jedan zub mi je pukao u potpunosti jer se vilica od speeda stišće dok plešeš, trljaš zubima svom snagom i grizeš zrak jer droga tako djeluje na mišiće lica i vremenom zubi počnu pucati, koža počne pucati oko usana jer se osuše, koža na rukama i licu također krene sa pucanjem i stvaraju se male rane na početku od grebanja, plesanja, znojenja a onda u njima gnoj i akne. Nečista koža. Party djevojke ne brinu o tome. Party djevojke ne vide same sebe-Barem ja sebe nisam vidjela jer bilo je previše zabavno da stanem sa tim. Stvarnost je bila da je moje tijelo već krvarilo i davalo znakove pucanja sa svih strana ali ja nisam bila zabrinuta. Tehno me vodio dalje od takvih briga i od same sebe. Ivana sam napustila. Slijedio je još jedan party, pa još jedan party, pa onda putovanje u Berlin na jedan od najvećih partija na svijetu u tehno muzici. Odlučila sam biti sretna.
Kad ste na partiju vi ste u posebnom svijetu. Taj svijet nema pravila dosadnog i svakodnevnog života i svi ljudi imaju neko značenje za vas. Party nikad nije samo party. On je zabava. Tehno je filozofija. Nikad prije nisam čula toliko različitih priča o tehnu i njegovim pravcima koliko sam čula od ljudi na tehno partyu. Oko svega se vodila neka filozofija, neka priča uz priču i naravno uz sve te priče išla je droga. Narkomanija. Postala sam party djevojka koja se smješkala momcima na podiju i zaboravljala sve svoje probleme i brige dok mi je plava kosa sijala ispod plavih svjetala koja su donosila budućnost. Tehno budućnost ispunjena sintetičkim prosvjetljenjem koje nudi plesni podij. Sintetička generacija i s tim nisam imala problem. Gledala sam djevojke koje gutaju kristale, tupo sjede za stolom ili leže u hodnicima izgubljenog pogleda, tresu se na plesnom podiju kao zombiji i ne reagiraju ni na koga i na šta. Djeca koja jedu ekstazi poput bombona i udišu bijeli prah kao parfem. U stvarnosti smo bili samo tijela na okupu ispred zvučnika koja se tresu. U mojoj glavi je vladala drugačija stvarnost. U mojoj glavi je postojala čitava priča o tome gdje se nalazim, kako se osjećam i šta radim. U mojoj stvarnosti je sve uvijek i iznova blistalo kao novo. Svjetlucalo je, bilo je posuto nekom magijom kad bi plesala i sve bi iznova nestalo i stvorilo se kao novo. Taj osjećaj da svijet nestaje i da se stvara novi nije ništa moglo kupiti osim muzike i droge za mene. Ništa.
Sjećam se prošlog života. Ovaj živim već tri godine. Sjećam se kad sam brinula o kiriji za stan, mišljenju svojih kolegica, kilogramima i ispucanim vrhovima. Sjećam se kako sam brinula o tome hoću li se naspavati dovoljno za sutra, hoću li biti dovoljno lijepa na dejtu s nekim bezveznim momkom, hoću li uspjeti u životu. Brinula sam se da sve bude pod kontrolom čitav svoj život a onda sam okusila kako je to kad nemaš kontrolu ni nad čim i kako je divno kad kontrolu preuzme nešto više od tebe. Muzika, ples, droga, ljudi i čisti život koji sam upoznala kroz party. Ne sjećam se obične kafe s prijateljicama koje su mi dosadile s vremenom, ne sjećam se bezveznih šopinge ni poruka od nekog šarmantnog momka. Ne sjećam se flerta, simpatije ili ljubavi jer sve nađem uvijek i iznova na partyu. Na partyu sam upoznala najljepše i najbolje momke svog života. Bila sam drogirana. U stvarnosti smo bili samo drogirana tijela koja imaju mišljenje jedno o drugome. Nekih momaka se sjećam u magli a neki se ne sjećaju mene. Oni momci kojih se sjećam bili su savršeni za mene. Vođenje ljubavi na ekstaziju je nešto neponovljivo i ne treba ti uvod, zaplet ni radnja. Na ekstaziju je dovoljan pogled da vidiš svoju srodnu dušu. Jedno jutro sam vidjela krv na jastuku. Iz nosa mi je išla krv. Dala sam otkaz i imala sam plaću za narednih šest mjeseci. Planirala sam put oko Evrope da obiđem nekoliko kultnih klubova a posebno jedan u Berlinu. U stanu sam imala droge za mjesec dana. Tijelo mi je izgledalo savršeno od plesanja i energije i krv na jastuku me nije zabrinula. Prokrvarila sam od šmrkanja speeda. On ima u sebi lijekove, amonijak, mnogo praha koji se ubacuje da se dobije na količini kad se prave linije i zbog toga nekad nije dobro ali popraviš se…Naučila sam se popraviti. Narkomanska i party priča podrazumijeva i savjete o doziranju, uzimanju i doživljaju svijeta kroz tehno. Stajala sam pred ogledalom to jutro i pratila kako kap po kap iz moje lijeve nozdrve curi tamna krv. Stajala sam i gledala kako polako i sigurno linija tamne krvi pada preko moje gornje usne, nisam se pomjerala. Iz nosa je tekla topla, mirisna krv koja je podsjećala na željezo. Bila je crna. Tekla je sve preko mojih blijedih usana i potom sam otvorila usta i probala je, kao vampirica. Osjećala sam se živo. Popila sam jedan ekstazi i krenula u grad…
U stvarnosti se tijela raspadaju. Tijela se uvijek raspadaju u stvarnosti i dok se raspadaju ona pričaju priče u međuvremenu. Tijela na partiju se najbrže raspadaju. Jednostavno je tako. Tehno zvuk ulazi sve do srca. Osjetila sam to. Znam to. Taj zvuk prodire kroz kožu, mišiće, meso i tkivo sve do same srži tijela jednog čovjeka i onda se svijest mijenja. Postaje dobro. Na toj vrsti zabave postaje istinski dobro. Prosvjetljenje koje nudi plesni podij ne može ponuditi nijedan hram posvećen nekom Bogu na ovom svijetu. Nijedan jedini hram na svijetu ne nudi čovjeku odmor, predah i ljepotu koju nudi tehno hram. Tehno religija. Tehno zvuk. Nisam mogla pristati na manje. Sjećam se ručaka u nedjelju koje sam pravila za mamu i tatu, sjećam se odlazaka u kino i čitanja knjiga, sjećam se i nekih prijateljica koje sam zvala na kafe ali sva ta sjećanja su sada tako glupa, bezvezna i siva naspram izvora emocija koje sam otkrila na partyu, kroz drogu i taj zvuk koji me oslobodio. Moja majka misli da se drogiram, otac isto tako ali ne brinem se za njih. Ne brinem više stare brige jer je moja percepcija života sada toliko velika i široka da ne brinem ni za šta i dala sam otkaz jer želim na zabavu u Evropu i kad se vratim naći ću neki bezvezni posao samo da mogu preživjeti i ići dalje…Na party.
Nisam znala da postoji i ta prva stvarnost gdje je čovjek samo tijelo koje priča sebi priču. Nisam znala da je stvarnost veoma jednostavna bez priče o njoj. Ja sam bila samo narkomanka. Tijelo koje se nalazilo u podrumima i klubovima nadrogirano sa pričom o tome kako je na posebnom mjestu, sa posebnim ljudima i kako živi poseban život. Tijelo sa drogiranim umom i doživljajem života koji je uvijek takav kakav jest ali na partiju i na drogi ništa nije takvo kakvo jest. Sve je čarobno. Ljudi to ne razumiju. Ljudi ne razumiju da nakon ekstazija, mrme, speeda, tripa i partija sve vidiš drugačije, ljepše i bolje. Ljudi ne shvaćaju da party odnese sve ono što pravi tugu, nesreću i brigu. Party ima tu moć i ja sam se stalno vraćala na party po još te moći koju je jedino DJ mogao da mi pruži. Išla sam sa zabave na zabavu prateći zvuk koji je nosio DJ. Izgubila sam momka, roditelje, prijatelje ali taj zvuk nisam mogla izgubiti. Taj zvuk je išao sve do mog srca, prolazio kroz moje misli i mijenjao ih je kao čarolija, ples je odnosio sav umor uz mog tijela i želju za zagrljajem, dodirom i seksom. Nisam imala takve želje jer sam jela drogu umjesto hrane. Jela sam je kao doručak. Ujutro bi razvukla velike linije preko ogledala u kojem nikad nisam vidjela svoje lice prekriveno aknama, borama i popucane zube od stiskanja vilice-Droga učini da ne vidiš i kad vidiš. Linije su ležale svako jutro pored kafe i jointa a ja bi se sagnula i sklonila masnu kosu sa čela i povukla kroz papirnu novčanicu od 10KM svom snagom svoju drogu, doručak i snagu za novi dan. Muzika je činila sastavni dio toga jer bez muzike nema smisla. Muzika i party su sad bili izgovor, forma, način da se opravdano nadrogiram i zabavim. Naučila sam pričati priče o sebi, drogi, partiju i muzici. Svi to rade pa sam počela i ja…
Tehno scena je za mene bila samo jedan veliki izgovor da se zabavim, uzmem drogu i da zaboravim. Nikad to nisam rekla svojim prijateljima s partija koji su imali drugačije stavove o svemu tome. Vidjela sam da ljudi imaju posebno mišljenje o svemu tome. Nisam razumjela sve te priče jer sam htjela samo što prije da krene muzika i zaborav koji ona obećava. Nisam htjela da pričam o tome. Tehno je donosio sve ono što riječi ne mogu donijeti i objasniti. Emocije koje sam osjetila na podiju ispod plavih svjetala nije nitko u meni mogao probuditi i zato nikad nisam mogla do kraja ispričati šta to znači za mene. Značilo je sve a bilo je ništa. Zvuk koji dolazi sve do dubine srca pojačan svjetlima, drogama, pokretima i doživljajima imitira život i radost postojanja za mene je bio sve. Imitacija euforije, bezbrižnosti, poleta i energije koja je prisutna samo tu i nigdje više jer ne djeluje. Magija ne djeluje kad se izađe iz svega toga. To sam zaboravila kao nuspojavu i zbog toga sam nosila party sa sobom gdje god krenula. Nosila sam party sa svojim tabletama, drogama i muzikom. Vjerovala sam da taj život može trajati zauvijek. Bila sam sretna i nedodirljiva i pred moj put u Europu dobila sam poruku da je Ivan umro. Mrtav je.
Stajala sam u hodniku to jutro, voda za kafu je vrila u kuhinji u čajniku koji je vrištao, svjetlost je bila siva i napolju je padala kiša. Mrtav. Poruka je bila jako kratka sa obavijesti gdje će biti sahrana. Umro je. Jednostavno je umro. Dok sam stajala sa telefonom u ruci i čekala da čajnik prestane vrištati u meni je nestajao čitav jedan svijet. Nestajao je svijet gdje sve ima svoje mjesto. Svijet koji sam upoznala kroz tehno, party, muziku, drogu i ljude. Svijet gdje sve ima svoje mjesto, vrijeme i svrhu. Svijet u kojem nema tuge, smrti i bolesti. Nije bio realan za mene. Nije me dotakao nijednom za sve ove godine i sad me dotiče sa svojim tankim, hladnim i ledenim prstima kroz poruke telefona kako je netko umro, mrtav je. Dječak kojeg sam voljela je nađen mrtav u svom stanu sa još jednom djevojkom. Predozirali su se. Svijet u kojem postoji stvarnost sa mrtvim tijelima za mene nije postojao sve do tog trenutka i odmah sam poželjela da nestane, Ivana nisam voljela ali u meni se rodilo nešto nalik na suosjećanje, strah i kajanje i takav osjećaj nije party, nije lijep i lagan kao svi oni koje sam doživljavala cijelo ovo vrijeme. Više nije bilo zabavno. Čajnik je prestao, kiša je padala i udarala u prozor, telefon je bio na podu u dva komada a moje tijelo naslonjeno na zid, ležala sam i pokušavala da plačem-Nije bilo suza. Nije bilo ničega. Iz praznine mog postojanja rodila se samo jedna ideja identična svim onim idejama svih ovih mjeseci-Party. Samo jedan dobar party i sve će ovo nestati zauvijek.
Berlin. Klub duboko u podrumu. Muzika i laseri sa svih strana okružuju tijela i dočekuju nova tijela u vrtlog snova i mašte. Gutam jednu, drugu i treću tabletu. Znam da ne smijem toliko. Znam da je opasno. Znam da me nije briga. Znam da bi mogla završiti loše ali previše je dobro da me to sad brine. Plakala sam danima i ovo je prvi dan da ne plačem. Nema bola na partiju. Nema ničega tužnog i tu sam došla i tu ću ostati sve dok ne prođe ponoć i magija ne prođe. Svi smo samo tijela na kraju. Tijela sa pričama o sebi. Tijelo koje ja imam već se raspada. Tri godine sam uzimala speed, ekstazi i pila sam alkohol. Raspadam se. Znam da se raspadam, ponekad se probudim na krvavom jastuku, imam bolove svaki dan, izgubila sam tri zuba i svi prednji su mi popucali, lice mi je sivo i blijedo sa tamnim podočnjacima ali moj osmijeh je i dalje isti. Ja sam party djevojka a one ne brinu nikad i nizašta. Osjećam toplinu, osjećam da kreće taj prvi val energije i ljudi su već kao jedno. Osjetim kako smo svi postali jedno ispod ovih svjetala kao i uvijek. Osjećam da sam stigla doma. Ništa u mom životu mi nije pružilo taj osjećaj da sam stigla doma kao zabava. Tehno party. Ništa se ne može usporediti sa tim i nikad neće moći. Dok prvi valovi kreću sa drogom koja mi struji kroz vene osjećam kako tuga nestaje, dolazi sreća ponovo i iznova kao utjeha od mog DJ-a. On zna šta mi treba, on me osjeti kao nekada Ivan, ovaj party je drugačiji iz nekog razloga, svjetlost se mijenja, ljudi postaju meki, dobri i nasmijani. Kao da je sve pretočeno u medenoj svjetlosti večeras za mene. Daleko sam u Berlinu, sama u klubu ispod zemlje okružena strancima ali sa takvim osjećajem sreće koji nisam imala ni u rođenoj kući, u majčinom zagrljaju, tatinoj ruci i ljubavnom krevetu. Ovdje sam konačno gdje treba da budem. Osjećam kako nestaješ tugo, puštam strah, opraštam ti živote i ne brinem više ni za šta i ne možeš mi ništa. Kroz tijelo mi prolazi sve ono što sam progutala i kupila od nekog momka na uglu ceste ispred kluba, osjetim energiju života kroz cijelo tijelo i dolazi špica. Dolazi tehno vrhunac gdje sva tijela kliču u ekstazi i svi smo konačno jedno. Ljubav, prijateljstvo, harmonija, ekstaza i zaborav svih briga jednog običnog života. Srce koje ne brine. Srce koje živi za ljubav. Srce koje ne treba ništa osim pulsa sa plesnog podija i krv punu čarolije. Tijela koja se njišu i ne idu nigdje osim u utopiju svojih snova. Ništa se ne dešava. Ništa. Tijela sa tijelima u podrumima prepunim droge i muzike ali pomislila sam na trenutak da to nije moja stvarnost. Pomislila sam na trenutak da je moguće otići dalje od podruma, od tijela i ući u fantaziju zauvijek. Osjećala sam kako mi srce ide prema DJ-u, kroz ljude, sve do svjetlucave obale na kraju kluba sa palmama, zalazećim vatrenim Suncem i zvjezdanim nebom. Osjećala sam da mi je srce sad u rukama i pogledala sam u svoje dlanove i vidjela svoje srce. Tijelo koje halucinira od droge u stvarnosti. U mojim rukama je ležalo jedno malo, crveno, kristalno srce i znala sam da moram sve do DJ-a da mu poklonim svoje srce, da on to pretvori u muziku, da sve ovo dobije smisao jer ljudi ne umiru bez nekog smisla zar ne? Ljudi umiru samo ako imaju za šta da umru. Ivan je umro sa ciljem. Svi narkomani na kraju imaju svoju priču zbog koje umiru. Tijela koja pričaju priče sebi samima sve dok ne umru od posljedica tih priča. Priče o stvarnosti su mnogo opasnije nego sama stvarnost a ja sam toga postala svjesna prekasno. U mojim rukama je bilo srce. Srce od kristala koje je govorilo da odem do DJ-a i predam mu ga u ruke iznad miksete, neka ga zdrobi i pretvori u muziku a onda ću preći na obalu. Na zvjezdanu obalu u dnu kluba iza mase ljudi koja pleše. Dok prolazim kroz ljude kao da plivam u toploj rijeci, čuvam svoje srce u rukama da ne ispadne, kapljice krvi padaju na dlan i pretvaraju se u ruže, cvjetove i srce blista sve jače. U stvarnosti sam bila tijelo koje hoda bez cilja, blijeda djevojka kojoj krvari nos, nitko je ne vidi, svi su previše zaokupljeni sobom, zaštitari će je gurnuti na zemlju kad krene do DJ-a i izbaciti na cestu, nikoga nije briga za tijelo ofucano drogom, seksom, greškama i poročnim životom. Nisam više poželjna kao takva za party. Od party djevojke do ofucane narkomanke u stvarnosti. Tijelo istrošeno svim i svačim na posljednjim koracima uvjereno u svoju stvarnost. Moja stvarnost je bila takva da držim srce u rukama i nosim ga svom dragom kao poklon koji će moje srce konačno pretvoriti u moju vlastitu muziku. Sve djevojke žele pjesmu za sebe kad hodaju sa muzičarem zar ne? Kad sam prišla momku koji me doveo do ekstaze i pogledala ga u duboke crne oči on je znao zašto sam došla i ispružio mi je tetovirane, snažne ruke i tu sam predala svoje malo srce. On se nasmijao i zdrobio ga i promatrala sam kako se čestice crvenih kristala razbijaju od njegovu miksetu i crveni, kristalni sjaj prelazi preko cijelog kluba kao čarolija koju tijela udišu i plešu zajedno sa mnom, uz mene i zauvijek. Ja sam htjela samo jedan savršen zvuk kad predam svoje srce i znala sam da nakon toga idem na obalu svega da se oslobodim i završim sa svime. Nisam to uradila u stvarnosti. Tijelo se srušilo na tri metra od DJ-a i srce mi je stalo sve sam halucinirala i pričala samoj sebi kao i cijelo ovo vrijeme. Nije bilo ničega osim priče za moje tijelo i sva ostala tijela. Priča koja ide uz party, drogu, muziku i druženje. Priča tijela o drugim tijelima. Ja sam pričala jednu lijepu priču o svojoj stvarnosti i djelovala je sve dok me nije ubila. Nema ništa loše u pričama dok su ljepše od stvarnosti i nema ništa gore od priče koja boli više od stvarnosti. U mojoj stvarnosti je bila priča koju sam lijepo ispričala do kraja sama sebi i drugima. Jedino moja priča vrijedi za mene. Dala sam srce svom DJ-u u zamjenu za muziku. U stvarnosti sam bila samo još jedno mrtvo tijelo na podu jednog prljavog kluba na rubu grada okruženo drugim tijelima koja pričaju milione drugih priča o sami sebi i meni mrtvoj na podu. Stvarnost je uvijek ista a naše priče uvijek drugačije. Stvarnost uvijek preživi sve naše priče ali mi ne preživimo i trebala bi biti tužna zbog toga ali nisam. Moje srce nema tugu, nema radost, nema osjećaje jer takvo je to srce koje ostaviš na plesnom podiju. Srce ostavljeno u klubu pripada svima ali neće ga nitko. Srce koje kuca za trenutak ali propušta život. Srce koje osjeti sve ali ne dotiče ga ništa. Srce nove generacije bez prave krvi, emocije i strasti. Srce u čijem otkucaju čuješ zvuk nove tehno trake, srce kroz čije vene teku droge romantičnog imena, nadimka i šećernih boja umjesto ljubavi, srce koje ne voli, ne zna, ne osjeti i ne vidi stvarnost u kojoj živi ali vjeruje u svoju stvarnost. Srce u tijelima koja pričaju priče o životu, ljubavi i stvarnosti sve do trenutka kad srce prestane kucati a priča zauvijek završi. Takvo je to srce i savršeno je upravo takvo kakvo jest jer da je drugačije u njemu ne bi bilo istine a jedino srce koje istinski voli je pravo srce. Na kraju stvarnost nije bitna jer ljubav ne brine za stvarnost nego za svoju istinu o njoj. Srce ne brine o stvarnosti jer je uvijek veće od nje čak i kad je ono samo jedno malo, zaljubljeno i izgubljeno na plesnom podiju-Tehno Srce.