Kao djeca smo, u sparnim ljetnim nocima, smireni spokojom noci i svjetlucanjem nebeskih i zemaljskih zvijezda, skupljali svice u noci. Rukama ljepljivim od murava i tresanja, drzali smo tegle i hvatali svice, zureci da ih brzo zatvorimo , da uhvatimo tu svjetlost, koja bi se, na nase razocarenje, brzo izgubila i sve sto bi od nje ostalo bi bila obicna, preplasena buba.
Mnogo godina kasnije, dvijehiljade i neke, u dobokoj Bosni sjedila sam u ljepljivoj ljetnoj noci za stolom sa covekom koji je dosao kuci poslije nekoliko dana puta na koji je nevoljko otisao, ali na koji je morao. Dosao je kuci sa teglama, dvije preteske tegle u kojima su mu bili ostaci sina i brata. Teske, preteske, teze od zivota i mrtvog pogleda covjeka koji ih je donio. U ocima mu nema ni ljubavi ni mrznje. Samo svici.