Koračaš tim dugim koracima, pognute glave
Niz kaldrmu, uz kaldrmu, lutaš
Za sobom vučeš cipele pune brige i tuge teške.
Šutiš.
Šute i oni.
Prolaze pored tebe, ne vidjevši oči pune suza
A ti? Ti ne možeš pobjeći, iscrtana si tu
Na bjelom polju beznađa.
Treba ti neko da te uzme za ruku
Da te povede u polja zelena,
Da ti pruži zraku sunca.
Da nikad više ne osjetiš bol.
Ranjavali su te, uništavali godinama
Sad treba da šutiš, da plačeš
Da zauvijek u njihovim očima
ostaneš Niko, Niko i Ništa.
Moja domovino,
Da sam ja taj neko
Pružio bi već odavno ruke svoje
Podigao te sa dna i vinuo
U nedogledne visine
Da zablistaš.
Da se za tobom okrenu svi
Da ti zavide na ljepoti toj
Da koračaš ponosno
Da postaneš neuništiva.
Da sam ja taj neko,
Već odavno bi blistala
I imala siguran dom
U polju zelenom.
‘Za konkurs “Da sam ja neko”‘