Slon na frižideru, njegovi snovi i nade. Mjesec, pun, ko lubenica, sjaji iznad Bosne. Suze zmaja. Izabrao je posljednje. Olovka, grafitna, zašiljena, jedna dvolisnica,iskinuta iz sveske, bez gumice.Brisati nije volio,nikad. Šta napiše,nek tako i bude. Zašto zmaj?Zašto ne o slonu,zašto ne o Bosni i blistavom mjesecu? Nema pojma,da ga to upitate. Iz istog razloga,iz kojeg mu gumica nikad nije trebala,iz istog razloga je slušao svoj instinkt,uvijek,samo bi počeo pisati.Samo se jednom,kratko,osvrnuo oko sebe. Pun amfiteatar,pun ko šipak.Snovi,nade,želje,ambicije,mogu se u zraku osjetiti,iznad svake glave vijore zastave,u bojama zanosa,kreativnog,a želja golema za promjenom svijeta. Više se nije osvrtao.Uzeo je olovku. Nek ples otpočne.
Poslije,u jednoj od sala,gdje je zasjedala komisija,diskusija se vodila samo oko jednog rada.Jednog jedinog,koji je bio na temu zmaja i njegovih suza. Ostali su veličali Bosnu,srebrni sjaj,mjesečev..ili,pak,kudili,mrzeci sve bosansko,a ismijavali jadni i tužni mjesec,iznad te Bosne..Ili su pokušavali smjestiti slona na frižider,na svakojake načine,pa i staviti ga,metaforički,u nešto što nije,u nešto što samo oni vide.Ostali su izabrali to.Samo je jedan izabrao zmaja.Diskutanti,profesori književnosti,eminentni stručnjaci iz te oblasti,vodili su živu raspravu.Vani je julsko sunce pržilo i zemlju i asfalt i sve živo.Prijemni ispit je okončan,valjalo je izabrati najbolje,pa požuriti po porodice i raspaliti ka jugu,ka moru. Svima je samo to bilo u glavama.No,sve je počelo spoznajom,da od dvije stotine radova,samo je jedan govorio o zmaju.
U tim trenucima, bio je u obližnjem parku. Na klupi je sjedio i gužvao sendvič,proždrljivo,kao da mjesecima nije jeo,smotavši ga u par zalogaja. Spremio ga je za nocnu smjenu. Na benzinskoj pumpi,nije bilo nekog izbora,dojadili su keks i grickalice i sumnjivi hamburgeri.Možda je i plata legla,pomisli.Možda.Valjalo bi.Proleti mu kroz glavu,ugledavši momke u plavim kombinezonima,visoko na obližnjem dalekovodu,kako rade svoj posao,da je četiri godine učio o toj struji,a da nikad nije uspio skontati šta je ta struja. Bože dragi,usmjereni tok elektrona,kroz provodnik,od izvora do potrošača,jedna je od tih definicija,koje je učio.Zamišljao ih je kao veliku armiju vrelih,žutih,mrava,što mile kroz kablove,od elektrane do televizora i lustera.Kad se stisne taster ili dugme na daljinskom,svi ti mravi,cijela ta armija,rasprše se kroz one diode i otpornike,svakojaka malena čuda u guzici televizora i omoguce mu tekmu ili dobar western.Četiri godine je o tom učio,a nikad nije uspio samu bit skontati.Mada ocjene nisu tako govorile.Po ocjenama,bio je,u najmanju ruku,kolega Tesli i ostalim genijalcima.Ha,dobro,opet pomisli.Vrijeme je za krenuti,duga noc je ispred mene.A vikend,bice i pijanih i napušenih i nervoznih i onih što spavati ne mogu..i normalnih i nenormalnih..i finih i iskvarenih…i pekara,što krecu na posao,u dva ujutro..i kurvi i policajaca,što otaljavaju svoj dioposla..i taksista i svakojakih likova…
Od svih članova komisije,jedan je bio najupadljiviji…i najglasniji…stari profesor,starog kova,na licu mu se vidi da je cijeli život posvetio Dostojevskom,Puškinu i ostalim ruskim piscima.Prepoznaju se takvi,ko se u književnost razumije.Žar Puškinova,u očima.Sanjivi pogled Jesenjinov.Strast velikog Dostojevskog.Upravo ih je takvim očima gledao,čas vatra u njima,čas ledeni brijegovi,polarni,dok je strastveno branio tezu da je,što se njega tiče,jedan kandidat vec prošao,a za ostale ga nije nešto ni briga. Noc je padala,nervoza je rasla.Stari profesor je pokupio papire sa stola,strpao u svoju kožnu torbicu.Onako raščupane,bijele kose,naočara na vrh nosa,zaista je izazivao pažnju,gdje god bi se pojavio.Demonstrativno je pozdravio prisutne i izašao,ipak zadovoljan što se njegova pikala.A potražice tog samozatajnog momka,to je znao.
Tznuo se,svaka ga je koska boljela.Opet je zaspao na onoj stolici,pored kase,spozna kad ugleda kolegu,kako hrče u drugom kutu. Baci onaj sneni,prazni,pogled kroz stakleni portal. Zora je tu,samo što nije ciknula.Još malo pa kuci,na spavanje. Duge su noci,ne zna koje su mu duže..ove ljetne,vrele,sparne..ili one zimske,ledene…Sarajevo se budilo. Budan je i on,sad.Nema starog raščupanog,profesora.Niti njegovih jarana,ruskih,s kojima često pije u kafani,gotove svake noci…oduševljen genijalnošcu Jesenjinovom,strašcu velikog Dostojevskog..oduševljen vječnim ljubavnim elanom jednog Puškina…Nocima i nocima bi drugovao s njima,u malim kafanama,na periferijama,dal ljeti,dal zimi..Zmajeve suze su,pak tu,one su stvarne…još nedorečene,ali su tu…O njima piše godinama,možda jednom i uspije završiti. Kad ona posljednja kapne,suza,tada vjerovatno više nece biti njegovih jarana,niti dugih noci s njima…niti ce biti starog profesora,malenog zanesenjaka,što ga tjera da sve i dovrši,napokon…Znao je,da kada to uradi,da ih više nece biti…Ti velikani,svi oni,pa i taj stari zanesenjak,oni su tu kada nikog nema,kad je mirne i čiste glave,njih samo on vidi…Tjeraju ga da radi ono što voli,da ne razmišlja više o armiji žutih mrava i usmjerenom toku elektrona,niti o dugim nocima,na benzinskoj stanici.Tjeraju ga da živi svoj san,pa makar on bio pun slonova po frižiderima i srebrne mjesečine,iznad njegove Bosne..Tjeraju ga,a on sve odlaže,usporava,jer znao je da ce ih tada izgubiti..zauvijek.
Tako je bilo,dok nije došla ona.Zbog nje ce te suze,zmajeve,ugledati svjetlost dana. Zbog nje. Snove ce živjeti,uz nju.Namignuce mu Puškin,dobro on zna šta ljubav je.Po ramenima ce ga potapšati Jesenjin…a veliki Dostojevski ce šutjeti,samo klimnuti glavom,tako se oprostiti.Mahnuce mu i stari profesor,posljednji put,sretan.Zna da njegov miljenik ostaje u sigurnim rukama,da njegov miljenik nece od svojih snova odustati,vec ce ih živjeti i s jačim žarom,uz tu ženu kojoj srce je dao.