U ljudskoj prirodi nije da čini dobro i da bude dobra. Dobro je više nalik jednoj u omjeru na sto sjemenki zla koje niču i sazrijevaju kako se koja primi i pazi. Sebi smo stvorili bogove kako bi djela koja činimo, napose ona zla, prispodobili i opravdali višim silama. Pokajnicima se oprašta- zbog čega ??Kulture koje su stvorile boga-čovjeka ubijaju se međusobno i nište sve pred sobom. Kulture koje su prirodu proglasile božanstvom još donekle liče na ljude, donekle žive u miru sa sobom i sa svijetom. Ali šta znači to, ako ti treba opravdavatelj za sva djela koja učiniš, dobra/loša. Pravde nema. Postojimo samo mi koji želimo dati smisao svijetu dajući imena pojavama koje smo sami nekako konstruirali. Pitam se postoji li Istina? Ne znam šta je s nama koji živimo i umiremo svaki dan za nju i zbog nje.. Čuj dobrota! O da mi je upoznati čovjeka koji u životu ništa loše nije učinio. Ne znam ni otkud nam ideja dobra ovako rđavima. Grozomorne li prirode čovjekove. Vječita previranja, borbe između mraka i svjetla, a svjetla je tako malo. Da nam je Princip Dobar, zla nikada ne bi ni bilo.