Kada su me prije dvije i po godine u upitniku popisa stanovništva pitali u kojem sam statusu bila u periodu poslije 1991. godine, rekla sam izbjeglica. Ne! Popisivačica mi pojasni da sam bila raseljeno lice.
Nakon što su iz novosarajevskih naselja protjerani Bošnjaci i Hrvati, odnosno bili izloženi različitim torturama, mučenjima, silovanjima i ubistvima, logičan slijed je bio napuštanje kućnog praga. Ali kako?
Uvijek se nađe neki dobar komšija, u našem slučaju Braco, koji je mamu, sestru i mene dopratio do Šopinga, gdje smo nas tri na pješačkom mostu kod Bristola, prešle na drugu stranu Miljacke. O tome kako su noge bile teške, kako smo, valjda, bile svjesne da se nalazimo na snajperskim nišanima, mogu znati samo oni koji su ostali zatočeni, u svojim stanovima i kućama na Grbavici, Kovačićima i Vracama, nakon 2. maja 1992.godine
Na današnji dana, 19. marta 1996. godine došlo je do reintegracije sarajevskih naselja Grbavica, Vraca i Kovačići. Sjećam se tog dana kada smo razdragani prošetali Grbavicom, Kovačićima…
Neki segmenti iz djetinjstva: Brata i mene roditelji su vodili na šišanje kod Franje Farkaša na Grbavici (sada je tu kafić). Tada nisam znala da sam se šišala u muškom salonu, vjerovala sam da ukoliko me žena šiša da je ona ženski frizer.
Prva fudbalska utakmica na koju me je otac odveo bila je Željo-Partizan, na Grbavici, jasno. Sa odrastanjem, vjerovatno pod uticajem brata i rođaka Atifa, favoriziraću klub sa Koševa (iako s prozora čujem graju iz Doline ćupova).
Nedavno sam se čula sa drugaricom iz osnovne škole koja danas živi i radi u Kanadi. Priča mi kako je svijet mali, a onda reče da je upoznala svećenika Ninkovića koji je živio u mom naselju. Kaže da se on sjeća moje porodice po dobrom, čak i jedan detalj da mu je moj otac poželio sretan put kad je krenuo u beogradsku bogosloviju.
‘Moja sestra kupila stan blizu mene i pozvali sveštenika da osvešta stan. Pričali smo, i onako usput, pošto znam da je iz Sarajeva, pitam ga u kojem dijelu je živio. Jako lijepe stvari je rekao o tvom ocu. 🙂 Kaže kad je pošao u Beograd na bogosloviju, on mu je poželio srećan put i uputio mu jako lijepe riječi…Baš mu je bilo drago,’ napisa mi Branka.
Jedne prilike, vjerovatno, prije nego što je otišao iz ovih krajeva, srele smo sestra i ja svećenika Ninkovića u ulici. Neko gluho doba, nas dvije se vraćale sa koncerta, a on pošao roditeljima. On u dugoj crnoj svećenićkoj haljini, stali smo na trenutak, pogledali smo se, i onda nastavili svako svojim putem.
Nažalost, njegovog mlađeg brata se više sjećam, iz razloga što se družio sa gore spomenutim rođakom Atifom. Uvijek se pitamo, zašto Vito nije mogao spasiti svog druga i komšiju kao što su to uradili Srđan Aleksić iz Trebinja, ili Goran Čengić sa Grbavice? Atifa su, skupa sa daidžom, rođakom, amidžama i komšijama, juna 92. godine odveli u Digitron na Grbavici.
Znamo da im je Batko, ratni zločinac, pucao u noge kako ne bi pobjegli, ne sumnjam da ih je i ubio. Ne znamo ni danas gdje su sakrili njihova tijela.
Nekad se u ovom gradu gušim, u zadnje vrijeme učestalije. Ali, opet, kad odem iz ovog grada, fali mi. Prokletstvo! Pitam se gdje su ljudi koje poznajem, rijetko se sretnemo na ulicama grada.
A onda samu sebe demantiram, jer sretnem Jasminu za njen rođendan. Dotakosmo se Pozorišta mladih, smjene Maria Drmaća…
Nadam se da ovaj grad neće otjerati još jednu kvalitetnu osobu. Aida sa Vratnika iz izloga maše, obećavamo neku ‘kaficu’ ovih dana, Amel i Aldijana sa Grličića Brda šetaju Ferhadijom…
Znamo nekad mnogi od nas biti, valjda, čangrizavi, kad vikendom grad bude pust, jer kako ono reče Nermin Tulić: ‘ Turisti iz Hrvatske,Srbije,Turske,Kine,Njemačke,Italije i Slovenije za 1.maj u posjeti Sarajevu. A Sarajevo nedjeljom i praznicima najljepše!’
Sarajevo će biti sve drugo će proći!
Foto: Oslobođenje
Za konkurs