Poželih neki dan da nisam ovdje. Poželih da sam bilo gdje osim ovdje. U ovoj državi, u ovom gradu, u ovom mjestu. Nije prvi put, nije ni zadnji. Samo ovaj put jeste bilo drugačije. Bio je to prvi put da nisam osjetila da bih možda zažalila ako odem i ne osvrnem se. Prije me hvatao strah, prije me hvatala nostalgija, hvatala me navika. Voljela sam stara mjesta, mjesta trenutaka sreće. Voljela sam ljubaznost naših ljudi. Voljela sam taj divni bosanski način života. I držalo me ovdje. Držalo mi i pri samoj pomisli da bih mogla otići, da bih mogla okrenuti leđa tome svemu. Ali valjda nekako dođe i baš ovaj trenutak ravnodušnosti prema tome svemu. Dođe trenutak kad to sve postane nebitno jer postoji puno toga drugog što uništava svaki dan uzastopno. I ma koliko se trudili popraviti to sa onim malim stvarima koje su nam preostale, ne uspijeva.
Ne kažem da svima ne uspijeva. Ali meni, kao i većini moje generacije sigurno ne uspijeva. Svakim danom sve više i više ista me ova država čije sam sve nekad voljela, tjera da to sve gubim iz sebe. Evo i dok pišem, dok postaje sve jasnije i realnije vidim kako polako nestaju svi ti okovi lažne sigurnosti u njoj. Razbijaju se kao da su od stakla. A nekad su bili čvrsti, o još kako. I eto priznajem da se iz dana u dan gube. Privlači me ono tamo, preko granice. Nije to samo do znatiželje, do primoranosti je. Do te tačke je došlo. I imam izbor, znam da imam. Možda sam jedna od manjine koje imaju. Znam da mogu ostati i živjeti sasvim prosječno, preživljavati bolje reći. Možda čak nekad sebi priuštiti dva dana putovanja negdje vani i takoreći biti “zadovoljna” sa tim. Ali ne želim. Čemu da dajem svoju ljubav i svoju odanost zemlji koja je srušila svu moju nadu u nju, koja je porekla pred ljudima sva obećanja koja mi je dala, koja mi se iza leđa smijala kad sam govorila da vjerujem u nju?
Čekala sam, ali ne ide na bolje. Samo na gore. Bojim se reći da gore ne može, jer ovdje je to nestvarno za reći. I znam da će mnoge patriote popljuvati moje riječi, ali oni nikad neće moći ni znati trunku onoga što sam nekad voljela u ovoj zemlji, onoga što i dalje volim, a što gledam svaki dan da mi uništavaju. Uništavaju mi vrijednost dobrog čovjeka, uništavaju vrijednost slobode, uništavaju svaku onu i najmanju sitnicu koja me je izvlačila. I ubili su mi tu ljubav i tu nadu u bolje sutra. I zato ja poželjeh taj neki dan da nisam ovdje. Poželjeh da sam tamo negdje gdje barem znam da nema mojih sitnica koje volim, tamo ih nikad nisam vidjela, nikad nisu bile moje. A ovdje su bile i nema ih više.
To je izdaja. A izdaja od onog kojeg volimo i kojem vjerujemo je gora od svake izdaje onog od kojeg i ne očekujemo ništa.