Od pameti preko mudrolije do mudroseranja
Moju su generaciju krasile sve one divne stvari koje su krasile i generacije ispred nas. Imali smo sve, svaki naš izlazak u grad je bio manje – više razonoda, pa i u onim groznim ratnim vremenima u kojima smo, kao jedinu zabavu imali diskoteku na SRC-u, koju su dječaci iz naselja „Novogradnja“ nazvali nadrealistički „Hakala“ i u kojoj se svakog vikenda puštala ista muzika. Bilo je to puštanje jedne jedine kasete, nasnimljene preko radio aparata i kasetaša, sa dvadesetak pjesama od Stonsa do dens hitova iz devedesetih. Bilo je tu i stiskavaca oko 11 sati naveče kad je fajront, ako nije policijski čas i ludila koje pokreće rock iz glasa Željka Bebeka kad u pjesmi „Ne spavaj mala moja muzika dok svira“ kaže ono.. „mm mm mmmmuzika dok svira“ i tad poludimo u padavičarskoj groznici kao da su sedamdesete. Znali smo mi da stvaramo sopstvenu stvarnost, jer svakog dana očevi nisu ginuli na Grabežu, bihaćkog ratišta. Držim do toga da smo pametna generacija, ma šta da dalje u tekstu napišem.
Ostalo je nešto sjajno u mojim uspomenama koje su pretekle sve negativno što se dešavalo tih ratnih godina. Gotovo da sranja i ne pamtim. Ja sam duboko vjerovao da će moja generacija izrasti u ljude koji će igrati i dalje za raju i držati se skupa kao u onoj sali na Sportsko Rekreativnom Centru, ali moje vjerovanje je veliki zajeb i taj zajeb će me pratiti dugo. Sve ono što su nam uništili očevi (uslovno rečeno, ne generalizujući sve), moja generacija je samo iskoristila da se podjeli plijen onih prije i na njih ili da se odustane od borbe. Oni koji su odustali oni su otišli. Oni koji su pristali na plijen, oni su učinili svima međeđu uslugu i nastavili plan lopina.
Ovih dana sam boravio u zavičaju i slušao neke pripadnike svoje generacije kako putem radio stanice, sa koje su istjerani oni koji ne misle kao sekta, huškačkim glasom prozivali sve one koji nisu za podjelu plena i predaju ono malo dostojanstva što imaju. Huškali su jedne na druge i pljuvali po svojim ljudima te zastrašivali, sa snagom svoje političke partije, ne shvatajući da su oni samo obični ljudi i da su i oni sami djeca tog grada. Izopštili su sebe iz naroda, predali su se fatalnoj nagradi i žetonima koji neće imati vrijednost dovijeka. Pitam se, da li je moguće da se izgubi identifikacija sa malim čovjekom? Ali, ako ti neko da u šake para tek toliko da izađeš iz okvira prosjeka i nadmeš mudo, pa ti se digne na komšiju koji ne bi da izmiče svoju ogradu na svoju štetu. Koliko ti to hoćeš vlast, da li je dovoljno i to da pogaziš tuđi grob da bi svoje pašče sahranio tu? Koliko košta bijela pudlica i osmjeh klinke, majmunče na ramenu i zlatan zub? Koliko košta prdež političkog imuniteta tvog ako si parlamentarni ćutač u skupštini? Koliko, generacijo moja, košta tvoje laganje i ko ti je, generacijo, ukrao osmjeh i onaj veseli, spontani šamar kad ne pozdraviš starijeg iz ekipe. Sad samo pozdravljaš guzonje i njihovim sinovima puniš slamarice, nalaziš poslove, uhlebljuješ nesposobne poltrone i paziš na svoju pedersku frizuru. Zaustavi se i poslušaj ovo!
Sjeti se djetinjstva, gradska si raja, valjda. Stani mirno, nije skupo, kupi cigare mangupu starom iz haustora i pozdravi seju preko neke stvari. Za te trenutke koje si imao, ne znaš kako si ih skupo plaćao. Kako si imao poštovanja prema mangupima, koji imaju škole koje ti ne možeš da kupiš svim svojim debilima i uhlebiš posao svim svojim pajacima. Sjeti se šamara, nije to bol, to je vaspitna disciplina. Otidi pred zgradu PTT-a, nađi Karija (lokalni alkos) daj mu cenera i poslušaj njegov problem. Znam, njegov problem niko ne može da riješi, jer on je rođen s njim, ali ti možeš da riješiš svoj. Stani na dno, na dnu si rođen, od dna te sirotinje živiš u ovim jadnim bosanskim favelama i na dno ćeš da padneš na kraju. Sjeti se kako je bilo nekad, poslušaj sebe, jebeš mene, ja sam neka druga sorta. Meni nije bitno više šta misliš o meni, ali generacijo moja, političaru mladi, grozni i naopaki, jadom okruženi, izađi i vidi jad. Ne mudruj i ne seri o tome kako ti nešto, nekom zabranjuješ, kako se takmičiš sa nekim većim igračima. Tvoji igrači su, generacijo, davno izgubili partije i žive od nemila do nedraga. Ti kažeš da nisam vaš i da mnogi kao ja nisu vaši. Ne, generacijo moja, nisi ti moj i zato stani mirno i pusti da ti dripac matori lupi šamarčinu da dođeš sebi. Budalo, ostaćeš sam. Pusti da te šamar vrati u ekipu. Ne mislim ti zlo, zlo je vrijeme koje nas razdvoji i podvoji nam želje i stvarnosti nam postadoše drugačije.
Dozvoli da shvatiš kako osmjeh klinke, sponzoruše, majmunče na ramenu i pudlica u crnoj limuzini, nije tvoj nivo. Budi ono što si rođen. Ne pravi od sebe princa, nemaš bijelog konja, a i felne aluminijske mogu da zarđaju lako. Ne gradi svoju karijeru lažno, bavi se strukom, mani se politike, ako je već ne misliš radikalno mjenjati. Ne laži kako si drugačiji kad ja znam da si isti. Ne straši mene, znaš da kod ovakvih kao ja strah je amputiran s rođenjem, ne jebem vas stručno ni personalno, ali poštujem. Evo poštujem te i takvog pederski skuvanog, mrtvog za raju i spremnog na fantomsku taktiku. Samo i ovo znaj, ja te poteze znam unaprijed. Ćuti i stani mirno kad dripac govori, odijelo ti lijepo stoji, ali kravatu bi ti odsjekao čakijom, čisto da znaš ko je gazda kvarta. Genaracijo, ‘oće li to?
Zar ne vidiš da ne ide ovako, da ti ne ide sve ono što si obećao ubogim jadnicima? Vidiš li da se naopako kreće tvoja politička volja i nevolja. Ili ti to nije cilj. Nije ti cilj da vidiš ili nije ti cilj da ostaneš svoj i poslije svih Mila, kada prođe njihov rok trajanja? Pa nećeš valjda, generacijo, svakom novom Mili da dudlaš kitu. Zar te nije sramota od raje. I šta poslije, kad ode svako normalan, ali i kad te izdaju i oni koje si uhlebio? Svi su oni samo svoji, jednako kao i ti što si svoj i nisi više raja. Ostaćeš sam u stolici na ljuljanje sa pudlicom i majmunčetom, a klinka će da ode nekom novom zagondžiji sa kešom. Ostaćeš zagledan u daljinu sjede glave i punog kurca života. Ništa ti više neće biti interesantno, ni život. Jedan metak biće tvoj drug koji će te odvesti u vječnost sopstvenih iluzija. Generacijo, ti ploviš tamo gdje cvjeta zajeb ljut.
No, to nije sreća. Ostaviću onaj bljutavi osjećaj nade pa ću reći, neoriginalan i ne samo svoj. Ostaću nekome dosadan i patetičan. Ostaviću ti, generacijo, da razmisliš i u budućnosti sam sebi zavališ šamarčinu. Svi čekamo da to sebi uradiš i vratiš se raji, iz koje si otišao davno, pa da se sretnemo i kažemo jedan drugome: „Izvini jebi ga, niko nije savršen… ‘ajde, šta je bilo bilo je, daj pivu i pusti Dorse…The end “.
u Beogradu maja 2015