Od ponosa do govana
Ponosno smo stajali u redu kad je dolazila štafeta u grad, a isto tako ćemo stajati u redu za sirovine i osnovne namirnice, samo nekoliko godina kasnije. Taj momenat je onaj koji je odlučio da od nekih ljudi napravi snalažljivije od onih drugih koji bi da ne mjenjaju ništa. Ipak, nije ovo priča o ratu već o onima poslije njega. Ovo je tema za one koji bi da sažmu u sebe sopstvenu zabludu i pronađu krivca za infiltriranu teoriju neodrživosti njihove iskonske ljubavi, jugonostalgije.
Ponosno smo pratili Titove staze revolucije, da bi ih neki od nas ponosnije i strastvenije rušili i to najbolje u gradovima koji su bili njegove navrednije destinacije i životne prekretnice tog avanturiste iz Zagorja. Moj grad je prednjačio u veličanju Tita i njegove tekovine, a kasnije logikom prilagođavanja novim tekovinama, rušenju tog djela zbog nekog novog mita. Prihvatili smo da vjerujemo u mitove i sa ideologijom samoupravnog socijalizma raskrstili te srušili sve što je bilo izgrađeno, a to su realne fabrike, standardi, jednakost, zaposlenja, pravde i još niz pametnih stvari koje nije trebalo dirati, ako je već trabalo nešto izmjeniti. Na krivom putu smo gradili autostradu koju je jedan doktor definisao kao „autostradu pakla i stradanja“ i bio je u pravu, jedino u tome, a za ostalo je dobrim dijelom krivac.
Ponosni na uzvišene ciljeve gradili smo foilklor i običaje. Iskopavali smo iz zaostavštine, al u pravom smislu, zaostale i naturalizovane plesove indijanaca koji nikada nisu živjeli na našim prostortima. Tako smo kao jedna novonastala osvješćena nacija pronašli muziku svojih potomaka iz mitomanstva. Ovo je pomalo kontradiktorno, ali zar vam se ne čini da se druga generacija rodila i počela da prati dogodovštine istih onih junaka i junakinja koje je moja generacija podržala u usponu. Aca, Miki, Ceca, Seka, Vendi i td. su nam zatrovali sve kanale, bar ono većinu kanala sa prefiksom na ružičastu boju. Od tog gubavog ponosa izgradili smo turbogeneraciju idiota koja sutra neće na fakultetu recitovati sa žarom pjesnika „Uzalud je budim“ već će na Iphone uređaju ubijati slobodno vreme uz neki prigodniji stih kao što je „naprawi mi sina pod swetlima kazina…….Bice deete srece swe cee da mu ide swi ce da mu zawide“.
Ponoseći se pakosnim i nabildovanim stavovima, otišli smo tamo gdje nam je i mjesto na listi zemalja koje imaju tu privilegiju da budu prve u nečemu. Mi za vreme Jugoslavije nikada nismo bili prvi u ekonomiji. Stalno nas je pratio glas da smo deseta zemlja po ekonomskom razvoju i tek sedma sila po vojnom standardu. Bili smo jedva šesta turistička destinacija svijeta. Nikada nismo bili na prvom ili drugom mjestu u nečemu, ali smo zato danas ponosno ovako razdvojeni u više gubernija postali konačno prvaci ili vicešampioni u raznim disciplinama iz ovih drštvenih oblasti. Evo recimo kako je Bosna i Hercegovina napredovala. Prvi smo po broju nezaposlenih na Balkanu, a drugi u Evropi. Albanija je na trećem mjestu što nas stavlja ispred njih, bivših šampiona. Prvi smo do juče bili po nesigurnosti, ali nas je na drugo mjesto bacila Ukraina. Prvi smo na crnoj listi ekonomske ljestvice i proizvodnje po glavi stanovnika na Balakanu, što znači da smo od industrijske zemlje SR BiH napravili odličan primjer otpada i neodrživosti samoupravnih preduzeća. U mom rodnom gradu se takmiče da zatvore sve što je proizvodnog karaktera i otvore sve što smisla nema i od čega se ne jede ‘leb. Tako mi, recimo, reče jedan poznanik, pre neki dan kad sam posjetio zaviučaj da, citiram: „ Ima pozitivnih dešavanja, evo otvaramo stijenu za penjanje, a imamo i instruktora za alpinizam“. Da bi stvar nadrealnije zvučala, preporučio bih im da polaznike kursa ne uče kako da salaze sa nje, već da to bude kurs penjanja u jednom pravcu. Kada bi se polaznik kursa uspješno popeo imao bi privilegiju da skoči sa stijene na glavu i skrati sebi muke. Nešto slično su talibanske vlsti u Avganistanu imale za vreme vladavine.
Ponosno su mi govorili da sve što znam više ne uzimam za ozbiljno. Sve što se desilo sa mojim životom u prošlosti više ne može smatrati normalnim i pametnim. U svemu što sam uspješan i što me identifikuje kod drugih je postalo šaš i paučina, jer je na pijedestal izašao onaj koji nema ništa da pokaže osim taloga i neukusa. Moj grad prednjači u tome, ali nije mi ga žao, jer on više nije onaj u kojem sam živio i stasao u ovo što jesam, a nije ni sam u svemu, jer su se nacionalni oci potrudili da on postane šaš u eri šaša od gradova i ruševina. Preponosni na to u šta smo srasli, bršljenom obrasli i u korov spetljani, prihvatili smo da i generacijski propadnemo. Generacija po generacija ljudi je odlazila ili propadala. Oni koji su odlazili su se spaslili, a koji su odlučili da ostanu su ostali ili iz interesa ili što nisu imali kuda da idu. Ja, na sreću, nisam ni tamo ni ovamo, mene je sudbina odvela i dalje me vodi, nekim ljepšim putem. Oni preponosni da prihvate poraz jedne zemlje, nacije, sistema, ideologije i sopstveni poraz, ostali su da duraju poslednje dane i prave odbranu nad nečim što nema smisla, tako gradeći šareni svijet laži oko svojih kampanja, koje polako prelaze u pretnje ubogom narodu. Naravno, to se odnosi na političare, a na žalost neki od tih kukavih političara su i moja genaracija, izgubljeni i smušeni, jadni i prepušeteni jedinom zanosu, a koji, što reče Rambo „tamo gdje idu žetoni vrijednosti nemaju“.
Preponosno smo postali konzumenti igara na sreću, jer je to još jedino ostalo kao grana, za koju bi se trebalo uhvatiti. Na bubnju su okrenuti svi bivši mangati i budući projekti, isto kao da se radi o utakmicama fudbalskih atrakcija diljem svijeta. Kod nas se rađe otvaraju kancelarije špijunskih organizacija iz vele Evropske zajednice zemalja koje su likovale za urušavanje desete ekonomije svijeta, a te organizacije dobijaju kancelarije svuda, pa i u mom rodnom gradu, u kome je samo to falilo da se zaokruži slika o ponosu i hrani, koja prelazi u drugi oblik poslije jedenja. Na žalost, ni toga više, ljudi, tamo nemaju da jedu. Ko će da nešto, ponosno, kaže o sudbini onih koje zatiču na prehrani vazduhom i vodom, a i takvih već, uveliko, ima. Ko će da se ponosi prinudnom dijetom i ko će sada da kritikuje one koji nemaju ‘leba da jedu, pameti imaju, mogućnosti zarade nemaju, jer podobni vladajućem klišeu nisu. Ko da se ponosi sa gladnim ljudima u gradu u kojem se toliko „pozitivnih stvari“ dešava, ko? Od suludo obećanog metroa do realne stjene za pentranje, koja je nasušna potreba za zabavu gladne djece. Treba onima koji misle da rasele, istjeraju, obesmisle ostatak i izgrade grad, za čitavih 500 ljudi, svoje sad izgleda, sekte. Moj grad, na žalost postaje mala sektaška komuna nekolicine vračeva. Nešto poput Džonstauna (eng Jonestown) koga je osnovao vjerski fanatik Džim Džons na sjeverozapadu Gvajane i u smrt odveo oko hiljadu zavedenih ljudi. Sve je moguće, pravila više ne postoje kad se politika, laž i bilo kakva priča pokriva krilima „belih anđela“, preti na mitinzima i dijele krvavi bifteci volovski. Na žalost, moja generacija je poklekla i srozala standarde. Svaki put kad odem tamo, iznenadim se novim sranjem, sroza mi se entuzijazam za stepenik niže i sad konstatujem sledeće rečenice:
Mi smo, konačno, ponosno u govnima. Bosna i Hercegovina je divna zemlja, idealan poligon za horor filmove. Evo, sada neko po brdima sije neke „vehabije“. To oni izlaze iz ministarstva propageande jednog makijaveliste o kojem slijedi treća sesija raskrinkavanja antiličnosti i antiljudskog u svemu, što je prekrilo umove dotičnog i pojedinih.
…nastavak slijedi…