Od početka iluzije
Odrastao sam u uvjerenju da nema ništa veće od uvjerenja da sam slobodan i da su moje tekovine stvorene na bazi onoga što mi roditelji govore. Roditelji su mi govorili o poštenju. To je jedina riječ koja se provlačila kroz moje odrastanje. I svaki moj bezazleni izlet bio je kritikovan, izlet i ispad dječaka koji bi da istraži drugu stranu priče, da slaže da je bio na matematici, da pobjegne sa drugarom u podrum ispod „Zemljotresa“ (kafana u centru grada) da slaže o kecu koji je dobio iz srpskog, da smuva priču o skraćenim časovima i ode na tulumbe u „Ambasador“ (kafana u novogradnji) ili u „Zdravljak“ (bistro na glavnoj ulici kod PTT-a) na krofne koje je pravila „brkata Rosa“*. Sve što sam zaradio tada, ne slušajući roditelje, bila je zabrana džeparca na određeno vrijeme ili ukor, koji je, praćen gvozdacom kaiša moje majke, urezao tu riječ u mene, kao što se urezuje inicijal na drvo u parku čakijom. Riječ „poštenje“ i nikako drugačije. Za moje roditelje sve je bila laž osim marljivosti i pošteno odrađenog posla, pa makar to bilo i na moju štetu, ali da se zna da su čiste ruke i savjest mirna.
Ponekad bandoglav, sjurio sam, zimi na sankama, niz padinu od baba Đujine kuće (brežuljak iznad bolnice kojim krivuda mali asfaltni put) i zabio se u Materića ogradu i bodljikavu žicu. Ne dao Bog da to prijavim u kući, bilo bi mi fasovanje batina kakve nisu primali ni lokalni džeparoši u tadašnjoj miliciji. I sve to je bilo motiv mog odrastanja. Znajući da nisam jedan od privilegovanih stipendista, lokalnih moćnika, a daleko od vukovca, koji lako riješava sve zadatke, prihvatio sam da budem ono što jesam. Bio sam i ostao dječak iz predgrađa, koji ima psa, mačku i kućicu na drvetu i sve za šta treba da se borim je moj integritet u društvu bez ‘leba preko pogače. Mislio sam da će se jednog dana svo radničko poštenje moje familije pretvoriti u neki uzvišeni oblik socijalizma i da će svi ljudi živjeti kao ja, zadovoljni i uninani u teoriju o poštenju. O kako sam se grdno zajeb'o.
Kada je počelo nacionalno osvješćenje na ovim prostorima, shvatio sam da sam obična, mala, bezvredna komunjara ili pacov iz Podbrine (naselje iza bolnice preko Brežanskog mosta). Gledam oko sebe bircuze, fukare, sklonosti ka devijaciji, popove koji šire mantije, tričave napasnike iz političkog miljea, koji svaki dan opsjedaju radio stanicu na kojoj sam slušao Bijelo Dugme i ništa mi nije bilo jasno. Pitao sam đeda da mi objasni kako smo mi sada Srbi, kada su nam do juče govorili da smo samoupravni Jugosloveni ili šta ti ja znam kakva poštenjačina, koja će čuvati neko bratstvo i neko jedinstvo isto kao zjenicu oka svoga. Bio sam, zaista, dezorjentisan adolescent. Ali sve se tako brzo odigravalo, brže nego što sam ja imao intelekta i vremena da sažmem u svoju glavu na kojoj je, spolja, više bilo bubuljica nego, iznutra, moždanih vijuga.
U socijalizmu su bili oni koji su imali malo više od onih koji su imali dovoljno. Naglo se nešto dogodilo da se odnos imati i bogatstva udaljio nekoliko basnoslovnih svjetlosnih godina. Tako je mit o poštenju moje familije pukao kao balon od sapunice. Kada govorim o svojim roditeljima mislim i na dobar dio ostalih kuća u gradu mog odrastanja. Ali, oni nisu dizali graju, nisu se bunili. Oni su imali disciplinu ćutanja i nečeg što sam shvatio kasnije kao bezuspješno prilagođavanje novonastalim vrijednostima. Naravno, oni koji su se snašli su bili oni koji su nas nacionalno osvješćivali. To su često bili isti oni koji su nas uspavljivali pričama o samoupravnom socijalizmu, samo iznenada su postali oni kojima je to bila najodvratnija riječ. Kako su moji roditelji popušili priču, ne znam, ali znam da nisu imali snage nastaviti mene ubjeđivati u novonastalu situaciju. Bio sam prepušten ulici i standardima koje sam primio k’ znanju kao dječak. To je bila muka koja je trajala i trajala, a nije ni, Bog zna kako, prestala ni do danas. Sve ovo što mi se dešava sada, kao i svima nama, odraz je ovog uvoda, slične sudbine i identičnog odgoja nas koje sada mogu nazivati nostalgicima. Ta memljiva mala tvar od prošlosti i plača, koja šteti napretku i uzvraća udarac realnostima, stavila je šapu samo na one koji misle da postoji nada da se nešto promjeni, a naziva se jugonostalgija. Je li to ona Balaševićeva „ Kroz vene nam protiče krv partizana“ koja se svojim ritmičkim uznosom pogrešno postavlja u kontekst današnjice? Saznati nikada neću šta se dogodilo sa pametnim i plemenitim, ali sam se iznenadio kako su neki, prelazeći u razna agregatna stanja, otisnuli lađe ka crnim rupama u zakonu. Uglavnom, nije mi jasno kako su mnogi od nas postali govna.
U stvari, pitao sam se ja, a i sada se pitam zašto je sloboda izbora isto što i sloboda odabira sredstava kojima se vrši izbor nečijeg ophođenja s ljudima i kako to da sve što su me učili sada gutam u vrućem krompiru i knedlama. Kako to, pitam se ja, da i pored svih pritisaka, ipak, ne mogu da ćutim i šta me to tjera da brbljam i kad me niko ne pita. Odgovore na sopsrtvene pitalice neću saznati, ali ću znati samo jedno, a to je da nisam promašio ono što radim, kao što su neki promašili čitave živote. Znam još nešto, a to je da ni vi nećete promašiti, ako pročitate još dva dijela ove moje malo duže besjede.
* brkata Rosa – ime vjerovatno netačno, ali mene je asociralo na sličan nadimak radnice Zdravljaka.
…nastavak slijedi…