Nedugo nakon skandaloznog twita Vjerice Radetić, poslanice u skuptšini Srbije, zasjedala je Narodna skupština Rebublike Srpske na temu Izvještaja o Srebrenici iz 2004. godine. Samo potezanje ovog pitanja je degutantno, a da ne ulazimo u predizborne razloge, jer bi onda zvučali kao opozicija.
Ovakav naslov bi se mogao napisati čak i nakon twita Vjerice Radetić iako se činilo da je ona usamljen slučaj u skupštini Srbije. Neki su se pametno ogradili od njene izjave. Neki su osudili izjavu. Ali mi i pored toga možemo reći da tako misli većina, i to ne samo skupštinska.
Za razliku od skuptšine Srbije poslanici Narodne skupštine Republike Srpske su gotovo jednoglasno odbacili Izvještaj o Srebrenici. I pri tome su izjavili još mnogo degutantnijih izjava od one Vjerice Radetić. Niko da se postidi, da bude protiv. Osim poslanika Bošnjaka. Čavić razočarao. Stevandić nije propustio da napadne i omalovaži Čedomira Jovanovica, govoreći da može u nekom budućem sastavu skuptšine biti mnogo Čedomira, pa da mogu odbaciti i ovu jučerašnju odluku.
Komisija je radila pod pritiskom glavni je argument onih koji su „obarali“ Izvještaj. Pa i delegacije u Dejtonu su radile pod pritiskom i zahvaljujući tome zaustavljen je rat i mi danas imamo Republiku Srpsku. A mnogi Srbi su zahvaljujući prekidu ratnih dejstava ostali živi i na svojim ognjištima. Što ne bi smo imali da smo se uzdali u pamet onih koji su bili pod pritskom.
Prava je šteta što ni ova sjednica skupštine kada je već do nje i došlo, nije bila pod pritiskom. Jar kako ne pritiskati ljude koji misle da je Izetbegović dao 5000 Bošnjaka za NATO bombardovanje. Da su se Bošnjaci sami ubijali na Tuzlanskoj kapiji. Da su se sami ubijali na Markalama. I to ne jednom nego nekoliko puta. Da su Bošnjaci sami snajperima terorisali Sarajevo. Da su se Bošnjaci prilikom proboja is Srebrenice sami ubijali. Ili ljudi koji zločin 1995. godine opravdavaju nekim drugim zločinom.
Komisija se bavila samo stradanjem Bošnjaka, drugi ja najvažniji argument protiv Izvještaja. Ovdje najviše možemo da zamjerimo Draganu Čoviću, jer je pokazao da nije opozicija. A ni čovjek. Ali i cilj Izvještaja o Srebrenici je bio da pokaže srazmjere stradanja Bošnjaka u Srebrenici!
I kako sad mi to da objasnimo ljudima kojima smeta to što u filmu Anđeline Džoli U zemlji krvi i meda nisu „ravnopravno“ prikazane sve žrtve. Odnosno Srbi su prikazani kao „loši momci“.
Ili to što im smeta što je film Snajeperist uopšte pušten na RTRSu, a u njemu isto tako nisu „ravnopravno“ prikazane sve žrtve i Srbi prikazani kao „loši momci“.
Ali tako misli većina, i to ne samo ona skupštinska. I to je naš navjeći problem. Ko je pratio jučerašnje zasjedanje skupštine i ko je iole normalan morao je osjećati nelagodu. I mi Srbi, a naročito oni drugi i drugačiji, moramo se plašiti svaki put kad se Srbi ujedine. A juče je bilo to jedinstvo na djelu i to pompezno najavljivano u špici dnevnika pojedinih televizija. Naročito kada znamo da se Srbi nisu ujedinili nikad oko neke normalne ideje.
To što smo juče slušali od poslanika Narodne skupštine Republike Srpske možemo čuti na svakom koraku. Na društvenim mrežama. U kafanama. Na porodičnim okupljanjima. Ne može čovjek da krsti djete, a da od okupljenih ne čuješ ono „Pa jel Alija namjerno dao 5000 Muslimana samo da bi nas NATO bombardovo“, kao što sam prije neki dan čuo kod komšije. Ne možeš otići na slavu da ne čuješ kako su se Bošnjaci sami granatirali i slično.
Banalnost zla na Republičko-Srski način. E to vam je to. To vam je kad doktor Stevandić prije podne izvšri operaciju, a poslije podne ode negirat Genocid. Ili kad Mikerević prije podne predaje studentima, a poslije podne negira Genocid. Ili kad jedan radnik i direktor Crvenog Krsta dođe i kaže: „Trebali smo ih sve pobiti kad smo mogli“.