Mi smo mnogo zanimljiv narod, u to nema sumnje. Ili, da budem politički korektan, mnogo smo zanimljivi narodi. Tu, naravno, mislim na ove naše narode koji službeno govore različite jezike, ali svaki od tih jezika pričaju barem na nivou C1, kako se to deklariše u današnjim certifikatima o poznavanju stranih jezika. Doduše, postoje riječi koje su iste na svim od tih jezika i koje svi lako nauče i prihvate, ali ne shvataju njihovo praktično značenje. Primjeri tih riječi su: tolerancija, demokratičnost, multikulturalnost, itd. Ovaj put, ja bih malo pokušao analizirati riječ fašizam i njeno praktično shvatanje među našim narodima. Otvorim, naravno, wikipediu i nadjem sljedeće: „Fašisti su namjeravali ujediniti svoju naciju kroz totalitarnu državu koja je zagovarala masovnu mobilizaciju nacionalne zajednice, i bili su karakterizirani avangardnom strankom koja je započela revolucionarni politički pokret ciljavši da preuredi naciju prema principima fašističke ideologije. Neprijateljski prema liberalnoj demokraciji i komunizmu, fašistički su pokreti djelili zajednička obilježja, uključujući štovanje države, posveta snažnom vođi i naglasak na ultranacionalizmu i militarizmu. Fašizam gleda na političko nasilje, rat i imperijalizam kao sredstva za postizanje nacionalne obnove. Vođe kao Benito Mussolini u Italiji i Adolf Hitler u Njemačkoj utjelovljavali su državu i nepobitnu moć. Fašizam je posuđivao teorije i terminologije iz socijalizma ali ih je primjenjivao na što je on vidio kao značajniji sukob između naroda i rasa od klasnog sukoba, i usredotočio se na završavanje podjele između klasa unutar nacije…Poslije Drugog svjetskog rata malo se političkih stranaka otvoreno opisivalo kao fašističke i izraz se češće koristi pejorativno od strane političkih protivnika.“ Svaki objektivan čitalac će lako pronaći sličnosti sa aktuelnim političkim cjelinama i političkim vođama, ali meni je najzanimljiviji zadnji pasus tj., da poslije drugog svjetskog rata se malo političkih stranaka otvoreno opisuje kao fašističke. Mislim da se radi o tome da do pojave fašizma, fašizam nije bio kompromitirajuči termin tj., u tom pojmu sve do pojave ideologije pod tim imenom niko nije vidio ništa loše. Tako je i početkom 30-tih godina XX vijeka, veliki dio napaćenog Njemačkog naroda, izmučenog I svjetskim ratom i velikom ekonomskom krizom prihvatio Hitlera i njegove sljedbenike, zajedno sa njihovom ideologijom, jer je za njih to bilo nešto novo, nešto što je fanatično obećavalo rješenje ovozemaljskih problema i nešto što im je otkrilo najvećeg krivca za sve što ih je snašlo, a po Hitleru to su bili Jevreji. Teorija da su Jevreji opljačkali dušu Njemačkog naroda, kao i ostala Njemačka bogatstva, bila je široko prihvaćena u paketu sa masovnom prizvodnjom oružja, izgradnjom puteva, paradama SS brigada i teorijom o višoj rasi. Pa su isto tako, ubrzo zatim, Nijemci prihvatili i progon Jevreja, pljačku njihove imovine, deportovanje u logore i masovna ubistva. Hoću reći, veliki broj Nijemaca koji su to odobravali je bio ubijeđen da su Jevreji „prvi počeli“, pa da su, shodno tome, i zaslužili to što su dobili. Današnja situacija je drugačija. Niko normalan, ili zanemarivo mali broj ljudi, nije spreman deklarisati se kao fašista, pa samim tim i neka stranka sa takvim terminom u nazivu ili programu bi bila osuđena na propast. Pitanje je kako se u praksi odnosimo prema fašizmu, odnosno, koliko stvarno među nama nema ili ima fašista. Kako sam već rekao, veliki broj Nijemaca je učestvovao u progonu Jevreja zbog toga što su Jevreji, kako se tad vjerovalo, opljačkali bogatsvo i dušu Njemačkog naroda tj.svoj postupak su smatrali osvetom, a ne zločinom. Koliko bilo ko od nas poznaje ljudi koji su, barem jednom, ili svakodnevno izgovorili, potpuno ozbiljno, neku od sljedećih rečenica: „ Ne želim nikom zla, ali oni su nas 500 godina ubijali i sutra bi opet, samo kad bi mogli…“; „ Njima je želja da žive u etnički čistoj državi, i sve bi oni nas pobili, samo da su mogli..“; „ Sa jednim sjedi i časti ga, a drugog stavi u vreću i gazi ga, znaj da ti isto žele i jedan i drugi…“
Siguran sam da su fraze sa sličnim porukama postojale i svakodnevnom razgovoru Nijemaca prije nekih 80-ak i kusur godina. Hoću da kažem, da je svako ko gaji osjećaj mržnje prema nekoj etničkoj skupini i za to traži opravdanje – fašista u većem ili manjem procentu. Fašizam je ideologija, a ne zanimanje. Ne moraš nikoga ubiti da bi bio fašista, dovoljno je i da opravdavaš postupak onog ko je ubio nekog bespomoćnog, da bi to postao. Ne bi nam škodilo kad bi nas što veći broj postao svjestan toga, a takodje i kad bi smo samo pročitali kako wikipedia opisuje fašizam, a zatim uporedili taj opis sa slikom država ili entiteta u kojima živimo. Evo ja to upravo radim. Niđe veze. Ne smijem ništa drugo reći.