U našim čarapama može stati deset prstiju
Laste lete povrh naših glava, u kosi ugnijezdili se pauci
Mi smo sijedi i koščati, sjedimo na nadgobnim pločama.
Sa vranama dijelimo ručak, sunce se smije izdužena lica.
Popušili smo zadnje dimove jutra i sada meditiramo na glavi.
Baba je splela čarapu i nestala u njoj. Imala je konjske noge napuhane tabletama.
U šoping centru besplatno mjere kilažu. Mjerimo naše duhove.
Upišanih gaća trčimo na more. Gađaju nas jajima iz pozorišta.
U slobodno vrijeme pijemo pivo sa anđelima. Sjećamo se krize modernog čovjeka.
Govorimo o iskustvu svijeta u nekom luksuznom ukletom hotelu
s kojeg smo bili bačeni prije našeg rođenja.
Neko, ipak, pliva u krvi. Kroz mozak mu crvi puteve prave.
Ulickane gospođe kupuju margarin za kolače.
Unuci su nestašni svijet za stolom. Starac hrače na ulici.
Uputstvo za životnu reklamu. Kompas u teretani. Trčimo zauvijek.
Mršave zvijeri tabaju staze. Kapitalistički trošimo živote.
Sa Isusom u podne dijelimo kruh, u najčitanijim časopisima.
Kupujemo tepih za nove goste. Na njega smo prosuli katarzu.
Pišemo usisavačem po njemu. Pas ispred kuće laje na život.
Iz nas sipa crvena kiša. Proljeće je, krečimo voće.
Treba dekonstruirati korijenje, stabla i plodove.
Na trgu dodjeljuju nagrade za najbolje tehnike poezije.
Pjesnici imaju idealni seks na idealnim druženjima.
Pčela sisa biće i svijet na preostalom cvijetu.
Tehnika nova osjećajnost.
Iz majčinih grudi uvijek drugo mlijeko teče.
Magarci hripaju u štalama pod dozom relativiteta.
Istraživači nabildani informacijama kastriraju drvo saznanja.
Bogovi u kancelarijama izvještavaju o potopu.
Muc-muc-muc
Mastrubirajući po narodu sjemenom smrti.
Radnici puše duhan iz dalekih zemalja.
Tamponi u ušima i ugodni zvuk Mocarta.
Nečija mladost viče iz podruma.
Sjećaju se marama i dima iz lokomotiva.
Svjetla na stanici ugasio je brkati čiko iz dječijih maštarija.
Sve je ovo laž!! Na pozornici gologuzi Adem viče.
Vidio sam kako mu je ostao smokvin list u haustoru.
Neko se poštenski zeza jer je dobio na bingu.
Kupuje aviokompanije i svjetske trezore.
Kraljevi luđaci u podrumima nasmijavaju zidove.
Dok u bjelini bolničkih zidova mašu glavama tijela prozirna,
Tijela izmrcvarena, neiživljena, ubijena
u ime ozdravljenja, u ime kliničkih rajeva.
Tijela koja sanjaju diplome svjetskih sveučilišta
a dobiju konkretne obrasce sa konkretnim ništa.
Tijela koja šute u splakanim oblacima, spremna da padnu u zemlju.
Tijela koja gledaju večernji dnevnik psujući mater ovdašnjim robovlasnicima.
Tijela koja listaju kataloge o tome kako biti savršen.
Na vratima čeka Kiklop željan glava, nogu, ruku, trupa.
Ja ovo, pišem, u slavu bezimenih i beskarakternih ljudi, insekata, zmija i dinosaurusa.
Ja ovo pišem, pod dozom humaniteta zaljubljene zvijezde koja je odlučila spasti na Zemlju.
Obraćam se zemaljskim klošarima, što piju kraj napuštenih zgrada, što otvaraju sanduke
ništavila tražeći nešto što se može ispiti do dna.
Obraćam se svemirskoj vlasteli zelenoj poput opijata,
što će jednog dana susresti signal o dobrom savršenom ljudskom biću.
Ovo pišem svom drugu, koji putuje po svijetu, da se spasi muke života,
roveći zelenilo među nogama.
Ovo pišem svima koji nikada ništa nisu bili, jer su se usudili da ništa ne budu.
Ovo pišem ljudima bez kofera. Onima koji su se zadržali sami u sebi.
Za konkurs „Da sam ja Neko“