Jel ti završila mašina? Evo čekam centrifugu, trebala sam sačekati jeftinu struju ali imam dvije ture robe da operem pa sam uključila ranije, jebi mu mater neka radi. Stavila sam kokoš na 220 stepeni sa kilom soli po onom novom receptu. Jesi ti završila sa serijom da dođeš na kafu? Nisam, čekam da mi se vrate iz škole da im dam da jedu pa ću generalno oprati stepenice, da vidiš kakve su! Joj moram i ja oprati zavjese! Bože sačuvaj kako su dobile groznu boju a sve čekam lijepo vrijeme. Ma jučer sam izmicala sve redom, komode, ormare, sve pobacala smeća što je bilo a prašine šta sam pokupila to je da povraćaš! Šta ćeš ti ručku kuhati danas? Ja sam mislila onu supu s knedlama ali ne znam praviti knedle. Ma šta pričaš ne znaš? Ja ti imam novi recept za knedle znaš kakve ispadnu? Da se ubiješ kako su dobre, eno moji jučer sve smazali! Moram do mesare, bit će akcija svinjskog mesa, jučer sam pročitala na letku pa da iskoristim i one bonove što sam skupila ljetos! Ja to ništa ne skupljam samo provučem karticu i ne mislim se o tome! Ma ja skupljam iz dosade bonove, lijepim one tačke i kad skupiš dovoljno dobiješ krasan mikser da vidiš kakav je! Mikser ko bonbona začaš imaš šlag, pjenu i kremu kakvu hoćeš! Ja sam neki dan rekla da hoću novu mikrovalnu ona stara ništa ne grije, meni bi trebao novi usisivač onaj na vodenu paru što ide, neću više sa zogerom da se patim po kući! Ma ja ne usisavam, ja prvo sve sa zogerom pređem pa onda usisam! Jesi oprobala novi omekšivaš Ornel sa mirisom jabuke i cimeta ma cijela kuća ženo miriše! Moram kupiti danas omekšivač i baš ću taj probati, jesi očistila, skuhala, oprala, prebrisala, napravila, odradila, sredila, stvorila…
Jesam.
Domaćica sve stigne zar ne? I sve o čemu priča je ovo o čemu sam ja upravo pričala na telefon sa svojom dobrom komšinicom. Spustila sam slušalicu i pogledala oko sebe svoj savršeni dom. Podovi uvijek blistaju jer koristim novo sredstvo za poliranje koje treba razrijediti sa mlakom vodom onda dobro iscijediti krpu kako piše na uputama i kleknuti na pod i polirati do visokog sjaja. To radim svaki treći dan. Sve sija. Ponosna sam na sebe kad vidim kako svjetlost prodire u moju kuću kroz zavjese boje lila koje mirišu na vaniliju i orhideje. Prozori uvijek blistaju jer sam uzela staklosjaj na rasprodaji neki dan koji ima efekt produljenog djelovanja pa kad padne prva kiša prašina se ne zalijepi odmah za staklo nego otpadne. Ima taj neki masni efekt i treba mnogo polirati prozore ali isplati se jer onda ne moram sedam ili čak deset dana da perem ništa. U rerni miriše pečena kokoš sa povrćem uz krem juhu od gljiva koju sam sama napravila. Za desert sam izdrobila maline, jagode, napravila sladoled od vanilije i žuti kolač. Želim dva dana da budem mirna kad je u pitanju desert. Mašina je završila pa moram da ispeglam tri ture robe, upalit ću seriju dok peglam i gledati u miru šta se dešava u izmišljenim životima mojih junakinja. Djeca se još nisu vratila iz škole a on će doći tek večeras kad završi sa drugom smjenom. U mikrovalnoj će ga čekati objed i samo treba da podgrije. Napisala sam mu poruku na frižideru kao dobra žena. Domaćica. To je domaća zadaća svake domaćice. Napišem sve na papiriće i predajem to svojoj obitelji da vide kako sam odradila svoje domaća zadatke. Često radim i djeci njihovu zadaću, sjedimo po dva sata dok im pišem sastave, pokazujem matematiku ili ponavljamo lekcije iz istorije. Lijepo nam je. Ututkana u sigurnu svakodnevnicu svoga života koji redovno poliram, sređujem, glancam i peglam ja sam sigurna kao brod u mirnoj luci. Ja sam jedna od onih žena koje viđate svaki dan. Ja sam dio prizora grada, ulice i parkova. Ja sam ona žena koja šeta između polica supermarketa lagano i sigurno trpajući u svoja kolica sve što joj treba za savršen život koji samo traži redovno čišćenje, poliranje i glancanje do beskonačnosti. Ja sam jedna od onih žena koje dolaze u paketu sa djecom naljepljenom uz bokove i drže me za ruke kao vezanu dok kupujem kilograme mesa, lizalice, deterdžente i ostale potrepštine za život u domaćinstvu. Ja sam ona svakodnevna ženica koja ide na roditeljske sastanke i nikad nema vremena za kafu nakon tih sastanaka sa drugim majkama jer im ispriča istu priču kao i one njoj.
''Nemam ti kad, mali se razbolio, posudila sam auto, moram napraviti ručak, žurim čekaju me, ma ne znam gdje sam, evo me glava boli, ne mogu od njih nigdje, imam drugi roditeljski, moram ih odvesti zubaru, do apoteke sam pošla ima mi kćer ospice, onaj drugi se prehladio i grlo ga boli, skuhaj mu šećera, špinovani šećer je lijek za to! Onaj moj neće s djecom da ostane ni sat vremena, ne mogu disati, ajde vidimo se bona kad budemo imale vremena, polako, hajde, čuvaj se, pozdravi sve, ljubim te, drži se…''
Ja sam takva. S takvom nebulozom u glavi koju ponavljam već godinama. Živim po ovom receptu kao domaćica jer domaćice vole recepte. Mi imamo mnogo recepata u našim kućama. Postoje knjige i knjige ispisane lijepim slovima urednih domaćica sa tajnim sastojcima, provjerenim metodama i trikovima da kuća, hrana, djeca i muž budu savršeni poput nas. Na ženama stoje tri ćoška kuće a muškarac? On je samo jedan ćošak. Nitko i ništa. Ćošak u kojem čeka da ga domaćica uredno obriše, opere, obuče, nahrani i napije a potom pošalje u život da zaradi pare kao pravi mužjak i donese hranu u kuću koju domaćica sa svojim tajnim receptima pretvara u ukusan i prekrasan objed prepun ljubavi i nježnosti koju samo domaćica može stvoriti i predati svojim ukućanima. Ona se nasmiješi zadovoljno kad se sve pojede s tanjura, brzo pokupi i raspremi stol, servira kaficu, kolačiće i redovno sa čežnjom i strepnjom upita svoju obitelj-Jel bilo dobro? Oni se tapšu po trbuhu, brišu usta, hvale objed i odlaze svatko na svoju stranu a ona ostaje sama i zadovoljna što je opet sve iznova uspjela. Ide joj dobro u životu. Svakodnevna žena koja dolazi u paketu sa mužem, djecom, rasprodajom deterdženta, roditeljskim sastancima, glupim razgovorima, beskrajnim serijama, kafama prepunim tračeva iz komšiluka i društvenim obavezama poput vjenčanja i sahrana gdje se domaćica pojavi uz svog krasnog muža popravljajući mu kragnu, kaput, rub rukava i frizuru. Ona ima u torbici bonbone, tablete za glavobolju, češalj, gumice za kosu ako treba kćerki i maleni novčanik sa nekoliko novčanica koje joj je dao muž da se nađe ako zatreba. Domaćica koja nasmijano klizi kroz supermarket gurajući natrpana kolica sa svim i svačim što čini jedan običan život. Ja sam ta domaćica koja gura ta kolica koja joj pomažu da svoj savršeni život održi kakvim jeste. Ako bi sad prestala sa svim tim onda bi se vidjeli tragovi a ja ne želim tragove nesavršenosti u svom životu. Ni jedan jedini trag.
Zato brišem, perem, sklanjam, kuham, peglam, čistim, poliram i spremam sve iza sebe kao i iza svoje djece, muža i svog ljubavnika kad dođe i legne na mene dok ga nogama hvatam oko struka na kuhinjskom stolu i puštam da ulazi duboko u mene dok se kokoš sa povrćem lagano peče na tihoj vatri po receptu. Puštam ga u kuću a potom u mene. On dolazi dok se moj ručak za moju obitelj lagano kuha, krema za desert se hladi a čorba samo što ne provri u savršenom trenutku života jedne domaćice. Brišem i perem svaki put iza njega dvije čaše vina. Poliram ih nježno i vraćam u vitrinu kao da nikad ništa nije bilo. Ja ne pijem ispred svoga muža. Domaćice inače opominju svoje muževe kad popiju previše u gostima. One strpljivo sjede sa svojim muževima na slavljima i veseljima, u gostima i obilascima. One piju samo malo likera za žene. Malo, kapljica jer će se napiti previše pa neće znati za sebe. Ženice. Pokorne, slatke i dobre moraju biti svjesne sebe dok muževi nalijevaju litre i litre pive i vina za stolom a one diskretno opominju kako muževi moraju smanjiti malo gas. Veoma diskretno opominjemo muževe da ne piju toliko, da je vrijeme da krenemo, da ćemo mi voziti kući ali nikad ne napravimo scenu zar ne? Vi vidite samo brižne, pažljive žene koje vode računa o svojim muževima koji salijevaju rijeku alkohola ispred svih vas u sebe. I na kraju šta se desi? Ti isti muževi uzmu pijano ključeve od auta, mi ustajemo, pozdravljamo vas i onako trijezne, brižne, pažljive ulazimo pokorno u auta sa pijanim muževima jer nema rasprave. Naši mužići čak i pijani bolje voze od nas trijeznih jer mi se napijemo jadnice od čašice likera zar ne? Oni će nas dovesti kući a naše je samo da opominjemo dok voze i budemo trijezne, pametne i smirene na mjestu suvozača. Nebitno što nemamo moć iznad auta. Nebitno što možemo biti mrtve zbog naših muževa milione puta dok se vraćamo iz nekih gostiju i sa nekih glupih druženja. Bitno je da oni uzmu ključ na kraju ispred svih jer čak i takvi bolji su i sposobniji od nas. Mi ne znamo za sebe ako popijemo jedan ili dva voćna likera. Osjetljive smo. Ne pijem za društvo i nikad u društvu jer to domaćice ne rade. Pijem dok čekam njega. Pijem petu čašu i hladi me i pali u isto vrijeme. Čekam mladića koji donosi poštu. On će me poleći na kuhinjski stol, skinut će sa mene kecelju i ući duboko u mene dok na televiziji odjekuje svađa iz nove turske serije, dok se kuha ručak i dok svjetlost ulazi duboko u moju savršeno očišćenu kuću.
On je završio sa mnom. Osjećam kako se njegovi sokovi cijede niz moje noge. Serija je završila. Moram se istuširati, baciti sve na pranje i isključiti peć. Idem leći i odspavati a kad se probudim bit ću kao nova. Djeca će doći za tri sata i imam vremena da sve serviram, napravim frizuru, stavim novu turu veša u mašinu i uključim jednu mašinu za suđe. Mašine mi pomažu da savršeno funkcioniram. Prekrasne su. Kad ode moj dečko a dođe moj muž sve je već kao novo. Bocu od vina sam bacila u posebnu vreću iza ormara u podrumu. Nikad nema tragova. Bacila sam i dijete od ovog mladića iz sebe jednom i nije bilo tragova. Abortirala sam dijete od svog ljubavnika. Nije bilo tragova. Domaćice brišu apsolutno sve što je bilo u ime onoga što tek treba biti. Ostala sam trudna prije tri godine sa ovim balavcem i morala sam pobaciti. Nisam nikome ništa rekla. Nikada. Kad sam otišla na abortus moj muž je mislio da idem na kontrolu, ženske stvari, organi, vagine, menstruacije i sva unutarnja stanja jedne žene koja je rodila dvoje djece i sad mora na kontrole one stvari koja je djecu izbacila. Nije me puno pitao oko toga šta mi je. Zanimalo ga je jesam li ja dobro poslije svega toga? Jesam li ja funkcionalna bilo je pravo pitanje a ne jesam li ja dobro. Naravno da sam dobro rekla sam. Savršeno sam ljubavi, samo neke ženske stvari, sitnice, odvratnosti. Ciste, miomi, jajnici, menzes, maternica, vaginalne usne, vanmaterične trudnoće, jajovodi, cistovodi, odvodi, kanali i sve ostale muke jedne žene a ne djevojke. Kad sam bila djevojka ništa osim moje vagine nije postojalo. Nisam bila promatrana kao netko tko ima i druge funkcije osim vođenja ljubavi i bilo je prekrasno dok je trajalo ali potom je došao život. Iz vagine su izašla moja djeca. To više nije bila ista vagina. Nije bio isti ulaz u mene, došlo je neko čudno poštovanje, obzir i distanca mog muža prema meni i mojoj vagini. Osjetila sam kako me štedi dok vodimo ljubav kao da neće da me povrijedi. Osjetila sam razliku u vođenju ljubavi s njim. Nakon prvog djeteta nešto je nestalo. Nešto je bilo drugačije jer više nisam bila samo djevojka nego i žena, supruga a sada i majka jednog djeteta.
Rodila sam dvoje djece. Oni su u školi sada. Stol je serviran i sve čeka. Istuširala sam se energično nakon spavanja i saprala zadah od vina iz usta više puta sa vodicom od mente. Moram biti sređena i spremna kad dođu i bace stvari u hodnik. Moram biti dostupna, raspoložena, nasmijana i energična dok ulaze u kuću gladni i žedni. Moram biti spremna za svoj posao kad njihov završi. Oni imaju poslove i zadatke u školi. Ja imam samo njih. Moram biti dobra u svom poslu jer ništa drugo nikad i ne radim. Kao da sam stvorena za ovo. Oni ulaze i ja krećem sa svojim životom. Domaćice mažu kriške sa maslom i posipaju ih šećerom kao dobre vile. Hodamo zabrinute sa kriškama masla i hranimo nestašnu djecu tim magičnim zalogajem da mogu nastaviti sa igranjem, smijanjem i vlastitim životom kad je naš prestao vodeći brigu o njihovom. Domaćice nemaju potrebe za kriškom maslaca sa šećerom. Nas vidite kako razgrćemo veš na balkonima, terasama, vrtovima i iza ograda dok svijet ide na posao i u život. Mi imamo poslove koje obavljamo redovno, tiho i sigurno stvarajući obitelj koja je smisao života svake žene. Domaćice se dovikuju iza bijelih čaršafa na kojima su spavale sa svojim muževima i nikad sa svojim ljubavnicima. Domaćice nemaju potrebe zakopčane do grla, stoje pored mašina koje melju, peru, suše, okreću i rade pola posla za njih. Mi smo nasmijane mašine. Mašine za rađanje djece, mašine za mazanje kriški sa maslom i šečerom, mašine za učenje domaće zadaće i to je samo početak naših sposobnosti robota koje imamo. Mi smo mašine za gutanje sranja naših muževa. Njihovih neraspoloženja, promjena ponašanja i nesreće koja uvijek mora preći na nekog drugog jer je preteška sama da se nosi. Ja sam poput tih mašina sa modernim funkcijama. Nasmijana, mirna, umjerena, zabrinuta uvijek oko procesa čišćenja, pranja, ribanja i poliranja. Puna sam tajnih sastojaka, recepata i začina a potom i listića iz kladionice koje krijem u svom kuharu.
Kladim se već godinama i ne mogu prestati. Varam svog muža godinama i ne mogu prestati, pijem godinama u špajzu sa teglama kiselih krastavaca i ajvarom i nikad neću da se otrijeznim. On ne sumnja. Moj dobri muž dođe s poslovnog puta umoran i slomljen i vidi uvijek isti prizor. On na vratima vidi mene spremu, sretnu i sređenu. Djecu koja se lijepo ponašaju, obavljaju zadaću, idu u krevet na vrijeme i kuću koja miriše na vaniliju i cimet. Sve je spremno da ga dočeka. Listiće sam sakrila, boce od pića bacila a ljubavnika neću vidjeti nekoliko dana dok moj muž opet ne ode. Kladim se u susjednom gradu, kad odvedem djecu u školu produžim do prvih naselja i odem do jedne zavučene birtije sa lokalnim alkoholičarima, uličarima i sumnjivim tipovima puna listića i tiketa sa novcem koji sam sakrila od svog muža. Ponekad dobijem, često izgubim ali ne radi se o tome. Radi se o tome da je ovo moja stvar, moja navika i moja sloboda koju trošim samo na sebe. Ne ostavljam novac za potrebe svoje dječice, kućice i mužića nego spiskam sve što dobijem na kladionicu a njega kao i uvijek slažem da nešto novo treba u našoj kući kad izgubim. On nema pojma o tome šta mi treba zapravo ali kad krenem objašnjavati nema strpljenja da sasluša i jednostavno mi gurne novac u ruke i to je otprilike sve. Lažem savršeno dobro. Ne pomjeram se dok izgovaram laži. Domaćice su uvijek spremne na sve. Mi smo spremne na hita odlazak doktoru, skidanje temperature našoj djeci, brzo uklanjanje fleka sa tepiha i serviranje domaće pite od jabuka uz vrelu kafu i peksimete čim dođu nenajavljeni gosti.
Moj muž mi često kaže da počastim goste. Ne zanima ga čime. To je moj problem. Ne zanima ga kako ja častim naše goste i koliko mi treba vremena jer ja kao i milion drugih domaćica samo veselo ustanem i odlepršam u kućnoj haljini na malim petama do kuhinje kao najsretnija žena na zadatku. Pričamo s gostima iz naših kuhinja. Znate kako pričamo?
''Pa kako ste, šta ima? Sjedite samo eto mene samo da izrežem ovo, hoćete li kafu s mlijekom ili običnu, pijete li nes kafu? Hoćete li pite ima danas evo sukala, pravila sam baklavu neki dan e šteta što niste došli baš sam vas spominjala mužu, ima krasno slatko od dunje hoćete da probate? Evo stavila sam vodu začas će kafica de mi recite jeste li gladni? Hajde probajte što sam pravila jutros kolač, ima domaće višnje hoćete li da popijete čašicu, ma jašta ćete, nego šta, dajte da vam naspem! Evo ide kafica šta ste rekli ko će kakvu? Hoćete tursku? Nije problem ni kapučino sad ću vam smutiti! Pa kako su djeca, kako ste vi, e otkad vas nisam vidjela baš mi je drago što ste došli…''
Mi to sve izgovaramo iz utroba kuhinja gdje smo okrenute leđima našim dragim gostima koji sjede s muževima. Ponekad nam prijateljice naprave društvo i pomoć u procesu čašćavanja i na kraju sve žene serviraju dragim muževima kaficu, rakiju, mezu i slatko od dunje. Mi im sipamo šećere i sa ogromnom pažnjom vodimo brigu da bude sipano tačno onoliko šećera koliko su tražili, količina mlijeka je također jako važna a ako je crna i obična kafa uvijek naglasimo dok je serviramo jednostavno, brzo i učinkovito našim gostima. Domaćice takve razgovore vode. Djeca su stalna briga, kuća je ogroman posao, recepti se dijele besplatno a boje za kosu preporučuju uz sladak i pitak smijeh ženica iz kuhinje dok muškarci obavljaju posao vođenja svijeta za nas. Mi smo one u pozadini. Žene sa pristojnom odjećom, cvjetni uzorak na haljinama, natapirane kose i čvrsto lakirane bez ijednog pokreta i vlasi koja slobodno pada niz naša leđa. Diskretno smo našminkane i kupujemo kozmetiku iz Avona i Oriflamea jer odlazak u parfumerije nije više za nas. Kupujemo tupperware posude i Cepter lonce za sve naše potrebe i imamo druženja po ugodnim kućama uz kolače i bijele kafe gdje nema nikakvih briga koje muče naše muževe. Ja sam tako savršena domaćica koja priča istu priču svim drugim domaćicama. U špajzu potegnem dva gutljaja jakog likera, na mobitelu imam svog ljubavnika pod ženskim imenom i mora mi pisati u ženskom rodu, na televiziji mi pored turskih serija visi i teletext sa rezultatima utakmica ali nikad nisam pokazala svoju radost kad bi moj tim na kojeg sam se kladila pobijedio. Bila bi luda. Moj muž urliče sa drugovima iz dnevne sobe dok ja serviram ledenu pivu kao dobra žena uz bruskete koje sam sama napravila. Pitam pomalo odsutna tko vodi? Oni mi jedva odgovore jer ja ionako ne bi razumjela. Šta žena pita za utakmicu? Tu je da donese ledenu pivu i da jedemo i potom je odjebi iz dnevnog boravka za šporet da kuha ili u WC da nam oriba upišanu šolju od silne pive koju smo polokali. Za to služi domaćica. Šta ona ima sa utakmicom? Šta ona ima sa pivom? Šta ona ima više sa muškarcima uopće pomisle svi ti mužjaci dok njen ljubavnik sjedi pored njenog muža jer su prvi rođaci.
Varam ga sa prvim rođakom. Nisam mogla odoljeti kad me jednom zatekao samu u dnevnom boravku dok sam ušivala rubove prekrivača kako bi savršeno pristajao kauču u ljubičastoj nijansi. On je tako mlad, pun života i promatrao me kao ženu. Gledao me na način kao nekada moj muž i to popodne sam popila možda dvije, tri, četiri čaše bijelog vina i nisam više vidjela rub prekrivača kad me on omeo i ubola sam se u prst. Zaboljelo me i odmah je donio maramicu iz kuhinje, veliku kuhinjsku za brisanje svih tragova nečistoće Violeta papirni ubrus! Trenutak je trebao da budemo na podu i vodimo ljubav, kasnije sam sa tim ubrusima brisala kapi njegove sperme zalijepljene za svoja bedra. Na slici pakovanja je jedna bila jedna domaćica poput mene i bilo je čudno. Domaćica koja briše sve tragove postojanja života koji joj ne pripada a koji uzme s vremena na vrijeme. Nisam nikad razmišljala o tome šta će se desiti ako moj muž otkrije sve boce pića koje sam popila, činjenicu da sam ostala sterilna nakon abortusa i kako sam prodala vjerenički prsten zbog dugova u kladionici. Nastavit ću lagati kao i dosad. Moje brige će zauvijek biti kuća, djeca, muž i potrebe te mašine u kojoj živim. Moji razgovori će uvijek biti prekrasni i ispunjeni slatkim mukama dekoracije stolova za Božić i Novu Godinu. Moja životna briga će uvijek biti samo teme poput ovih ''Kako ukloniti fleke od crnog vina? Kako izbijeliti fuge u kupatilu? Kako očistiti podove do visokog sjaja? Kako skuhati ručak za deset minuta? Kako napraviti savršenu zimnicu? Kako živjeti do kraja života kao jedna domaćica koja svoj život zapravo nema a onaj koji ima ne smije da živi? Ja ću beskrajno sjediti sa svojim dosadnim prijateljicama, ženama drugih muževa koje prazno ponavljaju istu priču kao i ja jer da popričamo stvarnim problemima bilo bi previše opasno. Nitko ne voli talasanje, priču o tome šta nas zapravo zaista muči, pokreće i šta nam daje smisao u životu. Pomirila sam se s tim da moj smisao bude ovo što jesam. Ja sam jedna domaćica i sretna sam zaista. Ne radim, ne brinem se, nemam potrebe, strahove i nisam ljudsko biće jer sam prezauzeta sa održavanjem života drugim ljudima oko sebe. Moja priča je uvijek ista, predvidljiva i znaju se moje granice. Nisam alkoholičarka, kockarka i preljubnica. Nije to za mene ovako zakopčanu do grla u kućnoj haljini sa cvjetnim uzorkom ruže i diskretnim mirisom jasmina koji mi je poklonio dobri muž za godišnjicu braka. Nisam ja sposobna za bilo šta drugo osim za ovo i to je moj vrhunac života s kojim sam se jednom zadovoljila. Ja sam tu da kuham kafe, mažem kriške, služim goste i serviram pive. Ja sam tu da vodim računa o djeci, kući i mužu i njegovim potrebama. Ja sam tu da me vidite kako guram natrpana kolica kroz supermarket sa blaženim osmijehom na licu jer sam konačno kupila sve za generalno čišćenje, spremanje kuće i savršene večere gdje će biti svi moji dragi gosti. Ja sam tu da vidite kako dijelim kriške masla posute šećerom, držim djecu za ruku dok prelazimo cestu i idem na roditeljske sastanke kao milion drugih domaćica. Ja sam tu samo zbog toga i ništa više. Nemam drugi život. Ne postojim osim dok razgrćem veš na štriku, ako ne čujete zvuk usisavača kroz otvoren prozor mene nema svakako jer nemam šta reći, ako me ne vidite leđima okrenutu za šporetom dok kuham kafu i ručak nisam stvarna. Ne postojim izvan ovoga i nikad neću postojati. Sve što možete ikad vidjeti bit će samo dijelovi mene u ovim izdanjima u vašem životu. Nikad nećete pomisliti kako i ona ima drugi život, život van supermarketa, mesare, škole, parka, kuhinje, kuće, djece i muža. Nećete slutiti da postoji još jedan život skriven duboko u životu jedne ovakve žene. Ne vidi se ispod mojih tufni, lokni, pudera i blagog osmijeha. Ne vidi se ispod kolača, kafe, domaće pite, rakije od višnje, sukane baklave, štirkane posteljine, zapečenog mesa, mirisne kuhinje, vrele pegle, masnog suđa i čiste posteljine na kraju dana u mom savršenom životu. Ne vidi se taj život jer je poput tajnog recepta skriven duboko ispod sjajnih korica onog života koji svaka dobra domaćica živi i na kraju poput svake dobre domaćice u tom jednom jedinom životu ona umire. Ne vidi se i ostaje poput njenog recepta sve do kraja njenog postojanja.
Tajni život jedne Domaćice.
Jel ti završila mašina? Evo čekam centrifugu, trebala sam sačekati jeftinu struju ali imam dvije ture robe da operem pa sam uključila ranije, jebi mu mater neka radi. Stavila sam kokoš na 220 stepeni sa kilom soli po onom novom receptu. Jesi ti završila sa serijom da dođeš na kafu? Nisam, čekam da mi se vrate iz škole da im dam da jedu pa ću generalno oprati stepenice, da vidiš kakve su! Joj moram i ja oprati zavjese! Bože sačuvaj kako su dobile groznu boju a sve čekam lijepo vrijeme. Ma jučer sam izmicala sve redom, komode, ormare, sve pobacala smeća što je bilo a prašine šta sam pokupila to je da povraćaš! Šta ćeš ti ručku kuhati danas? Ja sam mislila onu supu s knedlama ali ne znam praviti knedle. Ma šta pričaš ne znaš? Ja ti imam novi recept za knedle znaš kakve ispadnu? Da se ubiješ kako su dobre, eno moji jučer sve smazali! Moram do mesare, bit će akcija svinjskog mesa, jučer sam pročitala na letku pa da iskoristim i one bonove što sam skupila ljetos! Ja to ništa ne skupljam samo provučem karticu i ne mislim se o tome! Ma ja skupljam iz dosade bonove, lijepim one tačke i kad skupiš dovoljno dobiješ krasan mikser da vidiš kakav je! Mikser ko bonbona začaš imaš šlag, pjenu i kremu kakvu hoćeš! Ja sam neki dan rekla da hoću novu mikrovalnu ona stara ništa ne grije, meni bi trebao novi usisivač onaj na vodenu paru što ide, neću više sa zogerom da se patim po kući! Ma ja ne usisavam, ja prvo sve sa zogerom pređem pa onda usisam! Jesi oprobala novi omekšivaš Ornel sa mirisom jabuke i cimeta ma cijela kuća ženo miriše! Moram kupiti danas omekšivač i baš ću taj probati, jesi očistila, skuhala, oprala, prebrisala, napravila, odradila, sredila, stvorila…
Jesam.
Domaćica sve stigne zar ne? I sve o čemu priča je ovo o čemu sam ja upravo pričala na telefon sa svojom dobrom komšinicom. Spustila sam slušalicu i pogledala oko sebe svoj savršeni dom. Podovi uvijek blistaju jer koristim novo sredstvo za poliranje koje treba razrijediti sa mlakom vodom onda dobro iscijediti krpu kako piše na uputama i kleknuti na pod i polirati do visokog sjaja. To radim svaki treći dan. Sve sija. Ponosna sam na sebe kad vidim kako svjetlost prodire u moju kuću kroz zavjese boje lila koje mirišu na vaniliju i orhideje. Prozori uvijek blistaju jer sam uzela staklosjaj na rasprodaji neki dan koji ima efekt produljenog djelovanja pa kad padne prva kiša prašina se ne zalijepi odmah za staklo nego otpadne. Ima taj neki masni efekt i treba mnogo polirati prozore ali isplati se jer onda ne moram sedam ili čak deset dana da perem ništa. U rerni miriše pečena kokoš sa povrćem uz krem juhu od gljiva koju sam sama napravila. Za desert sam izdrobila maline, jagode, napravila sladoled od vanilije i žuti kolač. Želim dva dana da budem mirna kad je u pitanju desert. Mašina je završila pa moram da ispeglam tri ture robe, upalit ću seriju dok peglam i gledati u miru šta se dešava u izmišljenim životima mojih junakinja. Djeca se još nisu vratila iz škole a on će doći tek večeras kad završi sa drugom smjenom. U mikrovalnoj će ga čekati objed i samo treba da podgrije. Napisala sam mu poruku na frižideru kao dobra žena. Domaćica. To je domaća zadaća svake domaćice. Napišem sve na papiriće i predajem to svojoj obitelji da vide kako sam odradila svoje domaća zadatke. Često radim i djeci njihovu zadaću, sjedimo po dva sata dok im pišem sastave, pokazujem matematiku ili ponavljamo lekcije iz istorije. Lijepo nam je. Ututkana u sigurnu svakodnevnicu svoga života koji redovno poliram, sređujem, glancam i peglam ja sam sigurna kao brod u mirnoj luci. Ja sam jedna od onih žena koje viđate svaki dan. Ja sam dio prizora grada, ulice i parkova. Ja sam ona žena koja šeta između polica supermarketa lagano i sigurno trpajući u svoja kolica sve što joj treba za savršen život koji samo traži redovno čišćenje, poliranje i glancanje do beskonačnosti. Ja sam jedna od onih žena koje dolaze u paketu sa djecom naljepljenom uz bokove i drže me za ruke kao vezanu dok kupujem kilograme mesa, lizalice, deterdžente i ostale potrepštine za život u domaćinstvu. Ja sam ona svakodnevna ženica koja ide na roditeljske sastanke i nikad nema vremena za kafu nakon tih sastanaka sa drugim majkama jer im ispriča istu priču kao i one njoj.
''Nemam ti kad, mali se razbolio, posudila sam auto, moram napraviti ručak, žurim čekaju me, ma ne znam gdje sam, evo me glava boli, ne mogu od njih nigdje, imam drugi roditeljski, moram ih odvesti zubaru, do apoteke sam pošla ima mi kćer ospice, onaj drugi se prehladio i grlo ga boli, skuhaj mu šećera, špinovani šećer je lijek za to! Onaj moj neće s djecom da ostane ni sat vremena, ne mogu disati, ajde vidimo se bona kad budemo imale vremena, polako, hajde, čuvaj se, pozdravi sve, ljubim te, drži se…''
Ja sam takva. S takvom nebulozom u glavi koju ponavljam već godinama. Živim po ovom receptu kao domaćica jer domaćice vole recepte. Mi imamo mnogo recepata u našim kućama. Postoje knjige i knjige ispisane lijepim slovima urednih domaćica sa tajnim sastojcima, provjerenim metodama i trikovima da kuća, hrana, djeca i muž budu savršeni poput nas. Na ženama stoje tri ćoška kuće a muškarac? On je samo jedan ćošak. Nitko i ništa. Ćošak u kojem čeka da ga domaćica uredno obriše, opere, obuče, nahrani i napije a potom pošalje u život da zaradi pare kao pravi mužjak i donese hranu u kuću koju domaćica sa svojim tajnim receptima pretvara u ukusan i prekrasan objed prepun ljubavi i nježnosti koju samo domaćica može stvoriti i predati svojim ukućanima. Ona se nasmiješi zadovoljno kad se sve pojede s tanjura, brzo pokupi i raspremi stol, servira kaficu, kolačiće i redovno sa čežnjom i strepnjom upita svoju obitelj-Jel bilo dobro? Oni se tapšu po trbuhu, brišu usta, hvale objed i odlaze svatko na svoju stranu a ona ostaje sama i zadovoljna što je opet sve iznova uspjela. Ide joj dobro u životu. Svakodnevna žena koja dolazi u paketu sa mužem, djecom, rasprodajom deterdženta, roditeljskim sastancima, glupim razgovorima, beskrajnim serijama, kafama prepunim tračeva iz komšiluka i društvenim obavezama poput vjenčanja i sahrana gdje se domaćica pojavi uz svog krasnog muža popravljajući mu kragnu, kaput, rub rukava i frizuru. Ona ima u torbici bonbone, tablete za glavobolju, češalj, gumice za kosu ako treba kćerki i maleni novčanik sa nekoliko novčanica koje joj je dao muž da se nađe ako zatreba. Domaćica koja nasmijano klizi kroz supermarket gurajući natrpana kolica sa svim i svačim što čini jedan običan život. Ja sam ta domaćica koja gura ta kolica koja joj pomažu da svoj savršeni život održi kakvim jeste. Ako bi sad prestala sa svim tim onda bi se vidjeli tragovi a ja ne želim tragove nesavršenosti u svom životu. Ni jedan jedini trag.
Zato brišem, perem, sklanjam, kuham, peglam, čistim, poliram i spremam sve iza sebe kao i iza svoje djece, muža i svog ljubavnika kad dođe i legne na mene dok ga nogama hvatam oko struka na kuhinjskom stolu i puštam da ulazi duboko u mene dok se kokoš sa povrćem lagano peče na tihoj vatri po receptu. Puštam ga u kuću a potom u mene. On dolazi dok se moj ručak za moju obitelj lagano kuha, krema za desert se hladi a čorba samo što ne provri u savršenom trenutku života jedne domaćice. Brišem i perem svaki put iza njega dvije čaše vina. Poliram ih nježno i vraćam u vitrinu kao da nikad ništa nije bilo. Ja ne pijem ispred svoga muža. Domaćice inače opominju svoje muževe kad popiju previše u gostima. One strpljivo sjede sa svojim muževima na slavljima i veseljima, u gostima i obilascima. One piju samo malo likera za žene. Malo, kapljica jer će se napiti previše pa neće znati za sebe. Ženice. Pokorne, slatke i dobre moraju biti svjesne sebe dok muževi nalijevaju litre i litre pive i vina za stolom a one diskretno opominju kako muževi moraju smanjiti malo gas. Veoma diskretno opominjemo muževe da ne piju toliko, da je vrijeme da krenemo, da ćemo mi voziti kući ali nikad ne napravimo scenu zar ne? Vi vidite samo brižne, pažljive žene koje vode računa o svojim muževima koji salijevaju rijeku alkohola ispred svih vas u sebe. I na kraju šta se desi? Ti isti muževi uzmu pijano ključeve od auta, mi ustajemo, pozdravljamo vas i onako trijezne, brižne, pažljive ulazimo pokorno u auta sa pijanim muževima jer nema rasprave. Naši mužići čak i pijani bolje voze od nas trijeznih jer mi se napijemo jadnice od čašice likera zar ne? Oni će nas dovesti kući a naše je samo da opominjemo dok voze i budemo trijezne, pametne i smirene na mjestu suvozača. Nebitno što nemamo moć iznad auta. Nebitno što možemo biti mrtve zbog naših muževa milione puta dok se vraćamo iz nekih gostiju i sa nekih glupih druženja. Bitno je da oni uzmu ključ na kraju ispred svih jer čak i takvi bolji su i sposobniji od nas. Mi ne znamo za sebe ako popijemo jedan ili dva voćna likera. Osjetljive smo. Ne pijem za društvo i nikad u društvu jer to domaćice ne rade. Pijem dok čekam njega. Pijem petu čašu i hladi me i pali u isto vrijeme. Čekam mladića koji donosi poštu. On će me poleći na kuhinjski stol, skinut će sa mene kecelju i ući duboko u mene dok na televiziji odjekuje svađa iz nove turske serije, dok se kuha ručak i dok svjetlost ulazi duboko u moju savršeno očišćenu kuću.
On je završio sa mnom. Osjećam kako se njegovi sokovi cijede niz moje noge. Serija je završila. Moram se istuširati, baciti sve na pranje i isključiti peć. Idem leći i odspavati a kad se probudim bit ću kao nova. Djeca će doći za tri sata i imam vremena da sve serviram, napravim frizuru, stavim novu turu veša u mašinu i uključim jednu mašinu za suđe. Mašine mi pomažu da savršeno funkcioniram. Prekrasne su. Kad ode moj dečko a dođe moj muž sve je već kao novo. Bocu od vina sam bacila u posebnu vreću iza ormara u podrumu. Nikad nema tragova. Bacila sam i dijete od ovog mladića iz sebe jednom i nije bilo tragova. Abortirala sam dijete od svog ljubavnika. Nije bilo tragova. Domaćice brišu apsolutno sve što je bilo u ime onoga što tek treba biti. Ostala sam trudna prije tri godine sa ovim balavcem i morala sam pobaciti. Nisam nikome ništa rekla. Nikada. Kad sam otišla na abortus moj muž je mislio da idem na kontrolu, ženske stvari, organi, vagine, menstruacije i sva unutarnja stanja jedne žene koja je rodila dvoje djece i sad mora na kontrole one stvari koja je djecu izbacila. Nije me puno pitao oko toga šta mi je. Zanimalo ga je jesam li ja dobro poslije svega toga? Jesam li ja funkcionalna bilo je pravo pitanje a ne jesam li ja dobro. Naravno da sam dobro rekla sam. Savršeno sam ljubavi, samo neke ženske stvari, sitnice, odvratnosti. Ciste, miomi, jajnici, menzes, maternica, vaginalne usne, vanmaterične trudnoće, jajovodi, cistovodi, odvodi, kanali i sve ostale muke jedne žene a ne djevojke. Kad sam bila djevojka ništa osim moje vagine nije postojalo. Nisam bila promatrana kao netko tko ima i druge funkcije osim vođenja ljubavi i bilo je prekrasno dok je trajalo ali potom je došao život. Iz vagine su izašla moja djeca. To više nije bila ista vagina. Nije bio isti ulaz u mene, došlo je neko čudno poštovanje, obzir i distanca mog muža prema meni i mojoj vagini. Osjetila sam kako me štedi dok vodimo ljubav kao da neće da me povrijedi. Osjetila sam razliku u vođenju ljubavi s njim. Nakon prvog djeteta nešto je nestalo. Nešto je bilo drugačije jer više nisam bila samo djevojka nego i žena, supruga a sada i majka jednog djeteta.
Rodila sam dvoje djece. Oni su u školi sada. Stol je serviran i sve čeka. Istuširala sam se energično nakon spavanja i saprala zadah od vina iz usta više puta sa vodicom od mente. Moram biti sređena i spremna kad dođu i bace stvari u hodnik. Moram biti dostupna, raspoložena, nasmijana i energična dok ulaze u kuću gladni i žedni. Moram biti spremna za svoj posao kad njihov završi. Oni imaju poslove i zadatke u školi. Ja imam samo njih. Moram biti dobra u svom poslu jer ništa drugo nikad i ne radim. Kao da sam stvorena za ovo. Oni ulaze i ja krećem sa svojim životom. Domaćice mažu kriške sa maslom i posipaju ih šećerom kao dobre vile. Hodamo zabrinute sa kriškama masla i hranimo nestašnu djecu tim magičnim zalogajem da mogu nastaviti sa igranjem, smijanjem i vlastitim životom kad je naš prestao vodeći brigu o njihovom. Domaćice nemaju potrebe za kriškom maslaca sa šećerom. Nas vidite kako razgrćemo veš na balkonima, terasama, vrtovima i iza ograda dok svijet ide na posao i u život. Mi imamo poslove koje obavljamo redovno, tiho i sigurno stvarajući obitelj koja je smisao života svake žene. Domaćice se dovikuju iza bijelih čaršafa na kojima su spavale sa svojim muževima i nikad sa svojim ljubavnicima. Domaćice nemaju potrebe zakopčane do grla, stoje pored mašina koje melju, peru, suše, okreću i rade pola posla za njih. Mi smo nasmijane mašine. Mašine za rađanje djece, mašine za mazanje kriški sa maslom i šečerom, mašine za učenje domaće zadaće i to je samo početak naših sposobnosti robota koje imamo. Mi smo mašine za gutanje sranja naših muževa. Njihovih neraspoloženja, promjena ponašanja i nesreće koja uvijek mora preći na nekog drugog jer je preteška sama da se nosi. Ja sam poput tih mašina sa modernim funkcijama. Nasmijana, mirna, umjerena, zabrinuta uvijek oko procesa čišćenja, pranja, ribanja i poliranja. Puna sam tajnih sastojaka, recepata i začina a potom i listića iz kladionice koje krijem u svom kuharu.
Kladim se već godinama i ne mogu prestati. Varam svog muža godinama i ne mogu prestati, pijem godinama u špajzu sa teglama kiselih krastavaca i ajvarom i nikad neću da se otrijeznim. On ne sumnja. Moj dobri muž dođe s poslovnog puta umoran i slomljen i vidi uvijek isti prizor. On na vratima vidi mene spremu, sretnu i sređenu. Djecu koja se lijepo ponašaju, obavljaju zadaću, idu u krevet na vrijeme i kuću koja miriše na vaniliju i cimet. Sve je spremno da ga dočeka. Listiće sam sakrila, boce od pića bacila a ljubavnika neću vidjeti nekoliko dana dok moj muž opet ne ode. Kladim se u susjednom gradu, kad odvedem djecu u školu produžim do prvih naselja i odem do jedne zavučene birtije sa lokalnim alkoholičarima, uličarima i sumnjivim tipovima puna listića i tiketa sa novcem koji sam sakrila od svog muža. Ponekad dobijem, često izgubim ali ne radi se o tome. Radi se o tome da je ovo moja stvar, moja navika i moja sloboda koju trošim samo na sebe. Ne ostavljam novac za potrebe svoje dječice, kućice i mužića nego spiskam sve što dobijem na kladionicu a njega kao i uvijek slažem da nešto novo treba u našoj kući kad izgubim. On nema pojma o tome šta mi treba zapravo ali kad krenem objašnjavati nema strpljenja da sasluša i jednostavno mi gurne novac u ruke i to je otprilike sve. Lažem savršeno dobro. Ne pomjeram se dok izgovaram laži. Domaćice su uvijek spremne na sve. Mi smo spremne na hita odlazak doktoru, skidanje temperature našoj djeci, brzo uklanjanje fleka sa tepiha i serviranje domaće pite od jabuka uz vrelu kafu i peksimete čim dođu nenajavljeni gosti.
Moj muž mi često kaže da počastim goste. Ne zanima ga čime. To je moj problem. Ne zanima ga kako ja častim naše goste i koliko mi treba vremena jer ja kao i milion drugih domaćica samo veselo ustanem i odlepršam u kućnoj haljini na malim petama do kuhinje kao najsretnija žena na zadatku. Pričamo s gostima iz naših kuhinja. Znate kako pričamo?
''Pa kako ste, šta ima? Sjedite samo eto mene samo da izrežem ovo, hoćete li kafu s mlijekom ili običnu, pijete li nes kafu? Hoćete li pite ima danas evo sukala, pravila sam baklavu neki dan e šteta što niste došli baš sam vas spominjala mužu, ima krasno slatko od dunje hoćete da probate? Evo stavila sam vodu začas će kafica de mi recite jeste li gladni? Hajde probajte što sam pravila jutros kolač, ima domaće višnje hoćete li da popijete čašicu, ma jašta ćete, nego šta, dajte da vam naspem! Evo ide kafica šta ste rekli ko će kakvu? Hoćete tursku? Nije problem ni kapučino sad ću vam smutiti! Pa kako su djeca, kako ste vi, e otkad vas nisam vidjela baš mi je drago što ste došli…''
Mi to sve izgovaramo iz utroba kuhinja gdje smo okrenute leđima našim dragim gostima koji sjede s muževima. Ponekad nam prijateljice naprave društvo i pomoć u procesu čašćavanja i na kraju sve žene serviraju dragim muževima kaficu, rakiju, mezu i slatko od dunje. Mi im sipamo šećere i sa ogromnom pažnjom vodimo brigu da bude sipano tačno onoliko šećera koliko su tražili, količina mlijeka je također jako važna a ako je crna i obična kafa uvijek naglasimo dok je serviramo jednostavno, brzo i učinkovito našim gostima. Domaćice takve razgovore vode. Djeca su stalna briga, kuća je ogroman posao, recepti se dijele besplatno a boje za kosu preporučuju uz sladak i pitak smijeh ženica iz kuhinje dok muškarci obavljaju posao vođenja svijeta za nas. Mi smo one u pozadini. Žene sa pristojnom odjećom, cvjetni uzorak na haljinama, natapirane kose i čvrsto lakirane bez ijednog pokreta i vlasi koja slobodno pada niz naša leđa. Diskretno smo našminkane i kupujemo kozmetiku iz Avona i Oriflamea jer odlazak u parfumerije nije više za nas. Kupujemo tupperware posude i Cepter lonce za sve naše potrebe i imamo druženja po ugodnim kućama uz kolače i bijele kafe gdje nema nikakvih briga koje muče naše muževe. Ja sam tako savršena domaćica koja priča istu priču svim drugim domaćicama. U špajzu potegnem dva gutljaja jakog likera, na mobitelu imam svog ljubavnika pod ženskim imenom i mora mi pisati u ženskom rodu, na televiziji mi pored turskih serija visi i teletext sa rezultatima utakmica ali nikad nisam pokazala svoju radost kad bi moj tim na kojeg sam se kladila pobijedio. Bila bi luda. Moj muž urliče sa drugovima iz dnevne sobe dok ja serviram ledenu pivu kao dobra žena uz bruskete koje sam sama napravila. Pitam pomalo odsutna tko vodi? Oni mi jedva odgovore jer ja ionako ne bi razumjela. Šta žena pita za utakmicu? Tu je da donese ledenu pivu i da jedemo i potom je odjebi iz dnevnog boravka za šporet da kuha ili u WC da nam oriba upišanu šolju od silne pive koju smo polokali. Za to služi domaćica. Šta ona ima sa utakmicom? Šta ona ima sa pivom? Šta ona ima više sa muškarcima uopće pomisle svi ti mužjaci dok njen ljubavnik sjedi pored njenog muža jer su prvi rođaci.
Varam ga sa prvim rođakom. Nisam mogla odoljeti kad me jednom zatekao samu u dnevnom boravku dok sam ušivala rubove prekrivača kako bi savršeno pristajao kauču u ljubičastoj nijansi. On je tako mlad, pun života i promatrao me kao ženu. Gledao me na način kao nekada moj muž i to popodne sam popila možda dvije, tri, četiri čaše bijelog vina i nisam više vidjela rub prekrivača kad me on omeo i ubola sam se u prst. Zaboljelo me i odmah je donio maramicu iz kuhinje, veliku kuhinjsku za brisanje svih tragova nečistoće Violeta papirni ubrus! Trenutak je trebao da budemo na podu i vodimo ljubav, kasnije sam sa tim ubrusima brisala kapi njegove sperme zalijepljene za svoja bedra. Na slici pakovanja je jedna bila jedna domaćica poput mene i bilo je čudno. Domaćica koja briše sve tragove postojanja života koji joj ne pripada a koji uzme s vremena na vrijeme. Nisam nikad razmišljala o tome šta će se desiti ako moj muž otkrije sve boce pića koje sam popila, činjenicu da sam ostala sterilna nakon abortusa i kako sam prodala vjerenički prsten zbog dugova u kladionici. Nastavit ću lagati kao i dosad. Moje brige će zauvijek biti kuća, djeca, muž i potrebe te mašine u kojoj živim. Moji razgovori će uvijek biti prekrasni i ispunjeni slatkim mukama dekoracije stolova za Božić i Novu Godinu. Moja životna briga će uvijek biti samo teme poput ovih ''Kako ukloniti fleke od crnog vina? Kako izbijeliti fuge u kupatilu? Kako očistiti podove do visokog sjaja? Kako skuhati ručak za deset minuta? Kako napraviti savršenu zimnicu? Kako živjeti do kraja života kao jedna domaćica koja svoj život zapravo nema a onaj koji ima ne smije da živi? Ja ću beskrajno sjediti sa svojim dosadnim prijateljicama, ženama drugih muževa koje prazno ponavljaju istu priču kao i ja jer da popričamo stvarnim problemima bilo bi previše opasno. Nitko ne voli talasanje, priču o tome šta nas zapravo zaista muči, pokreće i šta nam daje smisao u životu. Pomirila sam se s tim da moj smisao bude ovo što jesam. Ja sam jedna domaćica i sretna sam zaista. Ne radim, ne brinem se, nemam potrebe, strahove i nisam ljudsko biće jer sam prezauzeta sa održavanjem života drugim ljudima oko sebe. Moja priča je uvijek ista, predvidljiva i znaju se moje granice. Nisam alkoholičarka, kockarka i preljubnica. Nije to za mene ovako zakopčanu do grla u kućnoj haljini sa cvjetnim uzorkom ruže i diskretnim mirisom jasmina koji mi je poklonio dobri muž za godišnjicu braka. Nisam ja sposobna za bilo šta drugo osim za ovo i to je moj vrhunac života s kojim sam se jednom zadovoljila. Ja sam tu da kuham kafe, mažem kriške, služim goste i serviram pive. Ja sam tu da vodim računa o djeci, kući i mužu i njegovim potrebama. Ja sam tu da me vidite kako guram natrpana kolica kroz supermarket sa blaženim osmijehom na licu jer sam konačno kupila sve za generalno čišćenje, spremanje kuće i savršene večere gdje će biti svi moji dragi gosti. Ja sam tu da vidite kako dijelim kriške masla posute šećerom, držim djecu za ruku dok prelazimo cestu i idem na roditeljske sastanke kao milion drugih domaćica. Ja sam tu samo zbog toga i ništa više. Nemam drugi život. Ne postojim osim dok razgrćem veš na štriku, ako ne čujete zvuk usisavača kroz otvoren prozor mene nema svakako jer nemam šta reći, ako me ne vidite leđima okrenutu za šporetom dok kuham kafu i ručak nisam stvarna. Ne postojim izvan ovoga i nikad neću postojati. Sve što možete ikad vidjeti bit će samo dijelovi mene u ovim izdanjima u vašem životu. Nikad nećete pomisliti kako i ona ima drugi život, život van supermarketa, mesare, škole, parka, kuhinje, kuće, djece i muža. Nećete slutiti da postoji još jedan život skriven duboko u životu jedne ovakve žene. Ne vidi se ispod mojih tufni, lokni, pudera i blagog osmijeha. Ne vidi se ispod kolača, kafe, domaće pite, rakije od višnje, sukane baklave, štirkane posteljine, zapečenog mesa, mirisne kuhinje, vrele pegle, masnog suđa i čiste posteljine na kraju dana u mom savršenom životu. Ne vidi se taj život jer je poput tajnog recepta skriven duboko ispod sjajnih korica onog života koji svaka dobra domaćica živi i na kraju poput svake dobre domaćice u tom jednom jedinom životu ona umire. Ne vidi se i ostaje poput njenog recepta sve do kraja njenog postojanja.
Tajni život jedne Domaćice.