„Postaćemo Haiti“- kaže moja kolegica Senka.“ Kada državu koja i nije bila uređena zadesi kataklizma ovih razmjera nema drugog puta osim postati Haiti.“
To znači da narod životari između dvije doze humanitarne pomoći, besciljan i beznadan, opustošen i u duši i u džepu.
Ja sam, opet, vječiti optimista. Sušta suprotnost . Ja uvijek vjerujem da će u ljudima pobijediti ono ljudsko pa makar kao zrno maka bilo, da će biti bolje, da će biti dobro…
Hoće li?
I od koga i odakle će početi to dobro da se razljeva i širi? Da li od države, koja je po Senki takva kakva jest za sve kriva ili i od nas i od države sinhronizovano kako ja smatram da bi trebalo? Vidjećemo…
Država k’o država. Ni sama ne vjeruje da je kadra nešto učiniti kako valja. Bez samopouzdanja, klecavih koljena ostaje u mjestu kao nesigurna maturantica na maturalnoj večeri. Čak i oni koji su vjerovali da će ona napraviti samouvjeren korak na kraju su razočarani okrenuli pogled na drugu stranu. I čekaju da neke druge maturantice ili još bolje profesorice preuzmu inicijativu i učine nešto.
Očito, teret pokretanja tog nečeg novog je na ljudima.
Ono što je hrana mom optimizmu smo mi ljudi, obični, mali, bez titula, bez funkcija, ali sa dušom i srcem velikim kao Zenica, Maglaj,Doboj… očima punim suza kao Bosna, Spreča, Usora…Srećna sam što mi onu knedlu u grlu izazove i suze na oči natjera ovaj naš narod dobrog i punog srca , ova sjajna omladina koja ne izlazi na demonstracije i ne bori se za bolje sutra, ali prva prvi dan skače, organizira se, prikuplja pomoć, a onda i lopata po opustošenim područjima.
A opet, bez obzira na neiscrpne količine optimizma koje imam u sebi, bude tako trenutaka da sam potpuno razočarana i skrhana onom crtom sitnog šićarluka , kokošarenja sa veelikim posljedicama u obliku velike nezgrapne mrlje na našim obrazima i karakterima. To kokošarenje u ovim danima preraslo je u špekulacije, pljačke…Ti neki bijedni likovi koji ništa nisu naučili iz prošlosti, iz onih, sad u svjetlu najnovijeg jada koje nas je zadesilo, kao vječnost dalekih godina rata, ponovo pokušavaju na tuđoj nesreći profitirati.Mi, koji se sjećamo tih strašnih ratnih godina, nestašica i neimaštine, gladi, mi znamo da se kolo sreće okrene u trenu . Pa kako onda neko može vjerovati da od tuđe nesreće, od otkidanja od nečijih gladnih usta može koristi imati? A očito je da tamo neki vjeruju.
Sreća pa se njihov broj izražava u promilima.
Nepogode ovih razmjera nisu zabilježene od 1791 godine kad je u svojim zapisima zabilježio nešto slično vrijedni Bašeskija, pa do ovog maja.Ipak i u ovom treba vidjeti opomenu.Poziv na buđenje.Alarm za uzbunu. Reći ćete da mi je lahko pričati kad nisam bila ni u Maglaju ni u Zenici ni u Željeznom polju…Tačno. Nisam. Svejedno onaj optimista u meni i na svoje i na tuđe nevolje uvijek kaže :“Hvala Bogu dragom, dobro je kako je moglo biti“ Kakvo je ovo dobro? Sve poplavljeno, zemlja kuće progutala, ljudi ostali bez svega? Šta u ovome ima dobro? Ima. Dobro je što , s obzirom na razmjere katastrofe, na kubikažu izljevenih voda i tonažu pokrenute zemlje, mrtvi se mogu prebrojati. Istina, svaka je žrtva žrtva i svaki ožalošćeni je ožalošćen, ali surova istina je da manje ili veće brojke proizvode različite emocije.
I zato, dok gledam kako se cijela Bosna i Hercegovina slila ondje odakle se voda povukla kažem: Ne, nećemo akoBogda postati Haiti. Ima u nama i dobrote i snage i vjere za bolje dane. Ima ,jer danas ovo što radimo pred očima naše maloljetne djece , pomažemo, skupljamo i šaljemo pomoć, čistimo s maskama na licu i gumenim čizmama na nogama ono što nije ni naša kuća ni naša avlija, ali jest naših komšija, to je naša ostavština našoj djeci i naše djece djeci.