Oduvijek je bilo bogatih i siromašnih. Tako su nas siromašne učili naši stari. Da nas pripreme za život, da na vrijeme shvatimo da je pravda na našoj strani spora i teško dostižna, zato što je sila na njihovoj. Učili su nas da je tako bilo uvijek i da će tako biti. Smislili su mnogo poslovica koje su nam objašnjavale gdje smo i ko smo. Za ove naše prostore najbolja je ona koja kaže: Siromašni u rat šalju sinove, a bogati volove. Kakva sjajna poslovica! Primjenjiva za nas od krivine na S do krivine na posljednjem e. I u ovom zadnjem ratu. Naši sinovi izginuše, a njihovi volovi se vratiše, bogatiji nego što su otišli.
Jeste uvijek bilo bogatih i siromašnih. Ali nije bilo besramno bogatih i beskrajno siromašnih. Osim ako na tas ne stavimo sa jedne strane kraljeve, a sa druge robove. Ne kažem da je to opravdano, ali kraljevstvo se u većini slučajeva nasljeđivalo, kao i imanje i bogatstvo. U našem vremenu, dojučerašnji kmetovi i golje kao i mi što smo, raznim nepoštenim načinima stekoše bogatsvo i postaše odjednom tajkuni i oligarsi. Riječi koje mrzim, koje znače mnogo toga, a najviše besramno bogatsvo i moć. Ako ćemo o riječima, riječ goljo mi je sto puta ljepša od riječi tajkun. Goljo je go čovjek, siromah bez igdje išta, ali čovjek. Znamo značenje te riječi, a znamo i njenu suštinu. Ko su tajkuni i oligarsi? I sa kojim pravom imaju toliko bogatstvo? I što ga imaju, nego što nameću mišljenje da je to normalno i potrebno. Njima se podilazi, novine slikaju njihove silikonske žene, ljubavnice, kćerke. A i njih, ofarbane i preparirane. Oni se reklamiraju kao uspješni i bogati ljudi. Proturaju mišljenje koje vidim, prihvata sve više ljudi, da oni to bogatstvo zaslužuju. Da su bolji, pametniji i uspješniji od drugih, pa su zato i bogatiji. Ali oni nisu malo bogatiji. Oni su mnogo, mnogo bogatiji. Pa ako su bolji i sposobniji 10 puta, 100 puta, pa možda i 1000 puta, od većine naših golja, nisu milion i miljardu puta. Pa kako to onda oni imaju desetine miliona puta više, nego naš prosječni goljo? I da li im uopšte kao ljudskim bićima, treba toliko više, nego našim proječnim goljama? Ali, to se nigdje ne čuje. Istura se njihova pamet i sposobnost kao nešto što je dano samo njima, a nama svima uskraćeno. Vjerujem da ima poštenih poslova kojima se taj novac mogao zaraditi. Kao kad neko nešto izumi, pa to cijeli svijet kupuje. Ali, svejedno, meni ima nešto strašno nemoralno, strašno nenormalno u tome da se materijalno bogatsvo toliko stiče i ističe. Nemoralno je prema drugim ljudima. Nemoralno je prema prirodi. Ta grabež preko onoga što je čovjeku stvarno potrebno, znači manje jedna šuma, manje zraka, manje vode, znači dizanje mora i spuštanje planina.
Ima nešto strašno opako u grabljenju i trpanju na sebe, oko sebe i u sebe. Ne, pogrešno sam rekla, ima nešto strašno podlo u našem odobravanju tog grabljenja i trpanja na sebe, oko sebe i u sebe. Kao da su sudnji dani pa troše i arče sve što je priroda stvarala milionima godina. I niko ih ne osuđuje, jer njihove su države, novine i televizije. Oni poturaju svoje bogatsvo kao nešto normalno i moguće svima. A dobro znaju da je naš trud i naša nada uzaludna. Na Zemlji mjesta nema za toliko bogatih. Ali oni to ne kažu, naprotiv. Za naivne, pune su novine hvalospjeva o onima koji su pošli od nule, pa stigli do zvijezda. Kraljevi ovoga i onoga. Kralj bakra. Koliko znam bakra je ruda. A ruda je u zemlji. A zemlja je valjda svih nas. Pa kako je jedna osoba postala kralj bakra? Kralj čokolade. Čokolada je prehrambeni proizvod. Nešto sumnjam da se proizvodnjom čokolade moglo steći toliko bogatsvo. Evo, našeg Mikija slastičara, cijeli život pravi čokoladu, pa goljo. Pune su novine tih osoba i njihovog sapunjastog života. Od njih se prave sveci i njima se njihova kraljevstva odobravaju. Usput, taj je kralj čokolade u rat poslao tuđe sinove, a sigurna sam da svoje nije ni volove. Nije dovoljno postati, treba kralj i ostati.
I onda taj kralj, nečega, daje dobrotvorne priloge ovome ili onome. Užasno je licemjerno i iritantno to njihovo davanje. A još je licemjernije naše klanjanje i zahvalnost. Kao da oni imaju pravo na više zraka, pa kad nam daju koji dah, o Bože dragi, ko smije tome nešto prigovoriti.