Put u Sarajevo s tatom se ne propušta. Vozimo se od Mostara do Sarajeva. Ispitujemo tatu o povijesti, o ovome i onome. Shvaćamo po stoti put da je taj čovjek ogromna riznica znanja. Dok tata priča, pogled mi luta po brežuljcima, jesenskom pejsažu, rijekama. Uvijek me fascinirao taj krajolik na putu od Hercegovine do Sarajeva. I uvijek je u svemu tome i neka polutuga, neka sjeta. Možda jer sam ja takav tip, tko će ga znati. Ali ne možeš ne razmišljati o ratu. U smislu: što nam je sve to trebalo? Al ne stvarno, zašto? Šta to sad mi u Bosni i Hercegovini imamo, a da nismo mogli imati bez rata? Šta? Opet živimo svi skupa na istom prostoru, ko posvađana djeca na dječjem igralištu koje nije promijenilo ni kvadraturu ni lokaciju. Samo su djeca natmurena jedna na druge. Banaliziram, možda. Ali ima li išta gluplje i banalnije od ratovanja?
Vozimo se. Ima to jedno mjesto na kojemu nas uvijek zaustavi policija zbog ”prebrze vožnje”. Nekad tata bude ironičan, nekad plati kaznu, nekad im šušne tih 10 maraka. Korupcija na djelu. Zbog takvih kao što je moj otac propast će i ovo malo države što imamo.
Dolazimo u Sarajevo. Prvo nam tata pokazuje gdje je živio kod svoga strica za vrijeme studija u 70-ima. Na ovoj stanici je čekao tramvaj. Imao je jedne Puma tene i neke zimske čizme. Putovao je Ćirom. Znamo napamet, ali volimo slušati.
I eto je: napokon i ta zgrada. Zemaljski muzej. Znam da je zatvoren. Znam, znam, znam. Nije iznenađenje. Ali je šok. Vidjeti te prikovane daske, i ogromni natpis MUZEJ JE ZATVOREN. Koji kao da je stavljen da se svatko od nas malo posrami. A nemamo se čega sramiti. Barem mi, građani, koji sve da hoćemo, ne možemo potaknuti financiranje muzeja. Ja ili ti, student ili radnik. Ima ih koji mogu, ali ne žele, jer nije im u interesu.
Muzej sam posjetila samo jednom, 2008. Išli smo na filmski festival i po najvećem čelopeku, avanturisti i entuzijasti kakvi jesmo, posjetili smo i Zemaljski muzej. Odmah sam se zapitala zašto tu nismo dolazili davnih dana, sa osnovnom školom možda? Zašto nas nitko nije ni učio puno o geografiji ili povijesti BiH? E sad, u to ulaziti je možda kao otvarati Pandorinu kutiju. Neka je zatvorene, barem zasad.
Ulaz u muzej je bio nešto sitno, možda marku ili dvije, i ne sjećam se više. Ali da smo znali da će ga zatvoriti, pa da su i naplaćivali dvadeset puta više, dalo bi se. Jesu li krivi ljudi? Jesu li krive škole koje su svoje đake vodile na izlete negdje drugo? Bi li se muzej zatvorio da smo svi išli tamo češće? Da su dolazili autobusi djece, obitelji, i čekali redove da uđu? Leži li u tome naša odgovornost? Ne mogu, a da se ne naježim. Prisjetim se koliko su vani muzeji dostupni građanima. (Ta čarobna riječ ”vani”, gdje je sve ljepše tisuću puta. Izbjegavam usporedbe ”mi i ostatak svijeta”, ili one koje zvuče pretenciozno.) U Madridu je ulaz u Museo de la Reina Sofia besplatan iza 5 popodne. Muzej u kojemu su Picasso, Dalí, Miró. U Lyonu ulaz za studente je besplatan. Ne radi se čak ni o financijskoj vrijednosti djela koje je unutra, jer nekome će preparirani vuk u Zemaljskom muzeju biti zanimljiviji i konkretniji od Picassovih slika. Radi se o tome da je negdje drugo umjetnost dostupna ljudima, da muzeji nisu neka mistična mjesta u koja nitko ne ulazi.
Neki predlažu da se u podrumu napravi klub. To nije loša ideja. Ostaci spomenika iz rimskoga doba mogu poslužiti kao garderoba ili ukras kod wc-a. Preparirani vuk može stajati kod šanka, a pijana raja se u neka doba može slikati s njim. U parku muzeja može se izaći zapaliti cigareta kad unutra postane prevruće. Ljeti vani naravno može biti terasa, svaki vikend neki nastup folk umjetnika. A terasa puna domaće raje i rođaka iz Njemačke, Švajcarske, Švedske.
Druga ideja je možda čak unosnija, i sigurnija. Jer nek se u klubu zapuca, nek neko nekoga probode nožem, eto problema i lošeg glasa. Pa zatvorit klub, ko da je muzej.
Dakle, druga ideja je šoping centar. Tamo gdje je sada natpis MUZEJ JE ZATVOREN, stajat će CENTAR JE OTVOREN, sjajit će se reklame Zare, i , ako smo te sreće, H&M-a. I McDonald's-a. Samo nam treba neki privatnik da zasuče rukave, uloži lovu i da iskoristi ovu staru zgradurinu za nešto korisno. Jer, sjeća li se danas itko uopće da je na mjestu današnjeg mostarskog kina s pet zvjezdica stajala zgrada stare bolnice iz austrougarskog doba?
Eto, kraj je ipak sretan. Koliko god Bosna i Hercegovina zabrazdila, uvijek se nađe mjesta za kruha i igara. Kad nama kažu ”Neka jedu kolače!” mi ih jedemo. Na kredit, naravno.