„Seko, seko, eno ga, pada, pada…Jel'da da će se „primiti?“
Tri para dječjih ruku i zamagljena stakla prozora. Brat, sestra i ja. I Božić bijeli od čekanja prvih snjegova.
Dese se tako neki trenuci kada ti nije ni do čega. Trenutci grčevitog nedostajanja
I onda ti Božić nosi lice straha. Jer ništa ne budi tugu kao te božićne noći išarane uspomenama.
Strah od tuge koju svaku noć uspješno spremaš u ladicu sjećanja, zaključavaš na sigurno, da ne izroni. Da ostavi još malo osmjeha na licu kao dekoraciju, kao šminku koja prekriva sve crte nedostajanja.
Crte svih daljina, kilometara, okova.
I uspiješ zavarati druge, pa ponekad i sebe. Ali božićna noć se ne da. Okrutno lijepa, isječena zvonicima koji sviraju simfoniju rođenja otvara te ladice k'o potres, k'o vulkan koji je samo čekao erupciju rađanja Božića. I padaju sve maske i dekoracije sreće.
Jer nečije mjesto je prazno.
Može to mjesto biti neka stolica u srcu.
Može to mjesto biti stolica koja te čeka za roditeljskim stolom.
Može to mjesto biti stolica nekoga tko nikad s tobom nije čekao Božić.
Te stolice snova ne mogu ispuniti sve blještave dekoracije Božića. Svi prenakićeni adventski trgovi, gradovi dekorirani baš za eutanaziju tuge. I nedostajanja.
I dzaba ti je bolan, oni kolaju tvojim tijelom, tvojim venama i čekaju da iziđu kroz rijeke koje ispiru oči.
I stižu te mirisi decembra, onih decembra kada je Božić mirisao na žuti kolač iz bakine pećnice. Sve naše boli nas vraćaju u djetinjstvo. K'o obrambeni mehanizam od tuge, k'o mala oaza sreće. Bijeg u kojem tražiš utočište. Kišobran koji te skriva od pljuska nedostajanja.
Da ožive Božiće i borove pod kojima su stanovali bomboni, slatkiš srećom omotan.
I čestitke.
One prave, papirnate čestitke koje mirišu na ruke koje s puno ljubavi ispisuju želje bez tastature, koje mirišu na slova, neka malo zakrivljena, neka savršena..i znaš svaki zarez, svako slovo, svaku krivinu sreće koja sanja u običnim riječima..
Danas su čestitke dobile novo lice. Facebook lice. Bombardiraju sa svih strana slike okićenih borova, pršte instant želje ko petarde u božićnoj noći. Nekakav savršeni ali fotoshopirani život.
Živimo li doista fotoshopirani život, koji ne smiješ noktima zagrebati?
Jer ako ga ogolimo, oljuštimo svi će vidjeti naše slabosti i tuge.
A ništa nije teže od božićne tuge.
Preko puta mojih vrata, starica sama u stanu. I Božić.
Preko Oceana moj prijatelj pjesnik danas bi slavio rođendan svoga sina, da je živ.
Tisuću vrištećih tuga u ljudima izroni u toj božićnoj noći. I one koje ne smiješ ni sam izreći.
Dese se tako neki trenuci koji izrone za blagdane kad i nisi baš sretan.
I onda, niotkud, zvono na vratima te trgne iz melankolije trenutka. Poštar na vratima, pruža mi crvenu omotnicu…
Čestitka.
Ona prava čestitka, bolan prava.
Slova.
Ona čestitka koja ti vrati u trenutku sve čestitke na boru mame i tate. I obriše sjene tuge svih instant Božića.
Svih eutanazija čežnje.
Kako je lako usrećiti čovjeka, pomislim u trenu.
Zato, ne štedi sreću, ona se ne može potrošiti. Napiši to pismo kojim ćeš zagrliti sve nečije božićne tuge. Rasprostri riječi kao što nebo daruje Božiću snjegove. Ma napiši, ne košta ništa.
Omotaj slova bez celofana, ona slova što ulaze u srce, brišu daljine, skidaju okove tuge.
Napiši, izgovori, zagrli rukama od slova.
Probudi tu čaroliju Božića
Snjegovima u očima djeteta ocrtanu.