Ovaj svijet je surovo mjesto. Morali bi djecu od najranijeg djetinjstva tome da učimo. Da znaju u šta se sa životom upuštaju. Svijet koji znamo napravljen je tako da bogati budu botatiji. Sve tome služi. I ratovi. I vjesti o njima. Ovih dana udarne vijesti su o Ukrajini. Rat u Ukrajini, šahovska partija Rusije i Amerike. To su glavne vijesti na svim televizijama, novinski naslovi pisani masnim crnim slovima. U želji za gledanošću i tiražom, kad kihne Obama ili kašljucne Putin, kada se zagrcne Jacenjuk ili bekne Porošenko, pokrene se lavina vijesti o tom važnom događaju. Utrkuju se u analizama kako će se taj kih ili kašljuc odraziti na stanje u Ukrajini. To se traži. Rat u Evropi. To prodaje novine. To diže adrenalin. To svrstava svakog čovjeka u neki čopor. Čopor protiv čopora, eto polemike. Po svim novinama, po portalima. Svako ima svoj stav i stav protiv stava. Ko je kriv, a ko prav, ko je prvi počeo i zašto. I zakulisne igre i teorije zavjere. Hiljade riječi i rečenica potrošenih na analize. I protiv analize. I događaji i mišljenja o njima jednako nagone krv u oči i podgrijavaju nacionalna, čoporativna bića. Nekima više, nekima manje. Niko u odnosu na Ukrajinu nije ravnodušan.
A svi smo ravnodušni kad umiru djeca.
U Africi milioni djece gladuju. Teško rade i teško gladuju. Zašto te vijesti nisu na svim portalima? Zašto nema dnevnog praćenja događanja u tim zemljama? Zašto nema u svim novinama po pet naslova crnim masnim slovima o izgladnjeloj mrtvoj djeci? Zašto? Zašto te vijesti niko ne komentariše? Zašto o tim vjestima nema polemike? Zašto nema svađe i sukobljenih strana?
Zato što nema adrenalina u gladovanju. Nema uzbuđenja u umiranju od gladi, suviše je sporo. Samo je mučno. Ništa drugo, samo je mučno.
Ali nije ni sporo kad u Siriji zvekne bomba u školu. I Sirija nije tako daleko, eto je preko mora. U Nigeriji otimaju djevojčice. U Nigeriji ljudi ginu kao muhe. Djeca ginu kao muhe. Pa zašto nam onda ta vijest nije strašna? Zašto nismo svi skočili na ta ubistva djece? Svejedno ko ih je počinio i zašto. Kako nam je to jednih ljudi i jedne djece žao, a drugih ljudi i druge djece nije? Zbog čega? Zato što su to crni ljudi i crna djeca? Da li je to razlog? Zar je isto što je Obama malo pričepio 15 ruskih bogataša kao i 15 zgnječenih dječijih duša? Kako može ta beznačajna informacija o tamo nekim beznačajnim sankcijama, uopšte biti vijest koja zavređuje naslov? Kako može, u poređenju sa ubijenom djecom?
Ima samo jedan odgovor. Samo jedan, dovoljno surov.
Zato što su ta djeca siromašna, eto zašto.
Ali nije to izum našeg doba. Nismo mi tamo neki monstrumi, dok su naši preci bili tople ljudske dušice. Mi imamo televiziju, novine, računare i satelite. Naše priče oblete zemlju kao munje. Ali ne traju. Naši preci su pričali priče uz vatru. I prepričavali ih godinama. Njihove verzije događaja su trajale. Klepali su stihove uz gusle, šargije i gajde. Opjevavali su i opričavali smrti careva, kraljeva, velmoža i vojskovođa. I te pjesme o smrti velikih ljudi su trajale. A neke još traju. Do detalja su i do perverziije opisivali čak i odjeću njihovu uoči sudnjeg dana. I riječi njihove prepričavane su i prepjevavane godinama. Samo se o smrti djece ćutalo. O sirotinjskim smrtima se ćutalo. Nema ničeg zanimljivog u umiranju djece od hladnoće, gladi i bolesti. Nema adrenalina u sirotinjskim smrtima. I nikad ga nije bilo. Uvijek su sirotinjske smrti bile beznačajne. Kako nekad, tako i dan danas.