„Zdravo tamo, prijateljice stara,
došao sam da popričam sa tobom opet,
jer je vizija blago užasavajuća. . .“
Na kiši stoje ljudi. Mnogo ih je. Kao i kišnih kapi. Baš kao i nepravdi, loših dana i teških spoznaja. Ljudi odlaze, drugi dolaze. Tužni su. I ljuti. Sa razlogom. Poslije ratova, pljački, obmana, stvari o kojima smo čitali još u školskim lektirama, mrak oko nas još se ne razilazi.
Utorak navečer. Građani jednog grada u srcu tamnog vilajeta su došli tu noć da dvjema porodicama pokažu da su uz njih u njihovim najtežim trenutcima. Olakšanja nema i kiša neće isprati bol. Ali ljudi stoje jer im je jako žao. Jer im je krivo. Jer su zabrinuti za svoju djecu i svoje porodice. Žele da ih zaštite od opasnosti koje vrebaju na ovim ulicama. Našim ulicama. Barikada satkana od dostojanstva, tuge i časti. Krhka ali tu je. Lijepo je kad osjetite ljudskost oko sebe. Puno je tišine. Kako je to tužno, pravi ljudi šute, a oni drugi baljezgaju kad god stignu.
Srećom čitamo na portalima lijepe priče. Tuga i ranjene duše sklapaju lijepe rečenice. Ti ljudi ne pucaju iz oružja. Imaju samo riječi. Je li to malo? Mislim da nije. Nedovoljno da ali malo sigurno nije. Bitno je da riječi ne presuše. Ono što govore dotiče nas i svijetli. Svjetlo je i ispod svih onih kišobrana, u djevojkama i mladićima, ženama i ljudima što su sa svojom djecom tu noć stajali između Historijskog i Zemaljskog muzeja. Došli da odaju počast. Da pokažu da žele dobro ljudima. I šta misle o onim drugima. Kao svici u tami. Svitac je mali, tama nepregledna. Ali kad se mala bića zbiju rame uz rame to je već nešto.
Na nekom drugom mjestu, u lažnom sjaju napucanih kancelarija i još napucanijih kućerina je neki drugi svijet. Bahati i primitivni političari ispraznih riječi i osmijeha, potpuno neosjetljivi na brige ljudi sa kojima se sreću u prolazu. Ni ne sjećaju se kad su zadnji put pješke prešli ulicu. „Zlu ne trebalo“ njihovi šoferi bi ih krkače prenijeli preko pješačkog. Umorni i razočarani policajci na čijim se značkama još davno ugasio sjaj. Bivši višegodišnji studenti prava što bi za šaku maraka i Luciferovu djecu bezbroj puta spašavali od (zaslužene) kazne. Pa ipak su to u perspektivi „pouzdani“ višegodišnji klijenti. I na kraju, u najmračnijim kutcima, a tako željni blještavila i velike scene, oni koji uživaju u spoznaji da im zakon ništa ne može. Ili neće. Neki, jednostavno rođeni zli. Drugi su takvi možda postali „u hodu“. Sila. Imaju sreću da žive u takvom društvu, gradu, državi gdje im se to može.
Sjene dvije djevojke. Nisu nikako smjele biti tu. Barem decenijama još.
Ispod njih ovi silni ljudi što stoje u mraku i tiho razgovaraju na kiši. Uz njih se osjećam dobro. Brinu nas dani što dolaze i iskušenja koja čekaju našu djecu. Moramo pričati. I stajati. Sačuvati ono dobro što još imamo u nama. Svi ti kišobrani u rukama naših sugrađana. Fin svijet još uvijek stanuje ovdje. Svjetlo ovog grada je večeras tu. Svici u tami.
„I u golom svjetlu vidio sam
Deset hiljada ljudi, možda više
Ljudi pričaju bez da razgovaraju
Ljudi čuju i bez slušanja
Ljudi pišu pjesme koje glasovi
Nikada ne dijele
I niko se ne usudi
Da uznemiri zvuk tišine“
(Sound of Silence, Simon & Garfunkel)
“za konkurs”