Zvanična posjeta našoj zemlji Rosena Plevnelieva, predsjednika Republike Bugarske, prošla bi nezapaženo od većine naših građana (jer takve posjete, dokazano, ne impliciraju poboljšanje stanja u našoj zemlji), da se crvenim tepihom nije prošetao i nezvani gost sa svojom pratnjom – Žućo.
Žućo, u ovom slučaju, nije samo tipična sarajevska lutalica. Žućo je primjerena metafora za pasji život većine stanovnika Bosne i Hercegovine.
Žućo je moj komšija Faik koji je, braneći BiH tokom zadnjeg rata, ostavio svoju desnu nogu na jednom od brojnih frontova na kojima je bio. Faik ne radi već godinama, jer s lijevom nogom ne može pronaći posao, a iz državnog budžeta mjesečno prima 327,74 KM pomoći. Faikova u ratu izgubljena desna noga vrijedi čak 327,74 KM. Oni koji su odlučivali o vrijednosti Faikove izgubljene noge mišljenja su da Faik sa 327,74 KM može pojesti dovoljno hljeba tokom jednog mjeseca. Jeste da je to mnogo manje od njihovog toplog obroka, ali može da se preživi. A to kako će Faik sa 327,74 KM kupiti i dovoljno hljeba za suprugu i dvoje djece, platiti mjesečnu rentu stana koji jedva da je uslovan, režijske troškove, lijekove ili, ne daj Bože, ljetovanje, oni ne znaju. Kao što ne znaju kako je bilo u ratu na frontovima. Jer nisu bili tu. Kao što Faik ne zna kako je živjeti o državnom trošku sa nekoliko hiljada mjesečno ne radeći ništa. Ta ne mogu svi sve znati!
Žućo je moja prijateljica Lela, šehidsko dijete, nezaposleni diplomirani pravnik koji je u vječitoj potrazi za poslom. Njen rahmetli otac se nikad više nije vratio sa jednog od frontova na kojima je branio našu zemlju zajedno sa mojim komšijom Faikom. Lela se iškolovala zahvaljujući isključivo svojoj majci, hrabroj prekrasnoj ženi, vječitom borcu za bolje sutra svog djeteta. Pomoć iz državnog budžeta bila je neznatna netom nakon rata, a potom je iz neznatnog prerasla u ništa, jer su oni koji odlučuju o tome mišljenja da se tom pomoći njen otac ne može vratiti u svijet živih, tako da nije bilo svrhe davati im. Znaju oni da su Lela i njena majka izgubile oca, supruga, porodični stub, ali zato njih dvije imaju sve ekstremitete tako da same mogu zaraditi Faikovih 327,74 KM. Doduše, ne znaju kako. Nisu izgubili najmilijeg u ratu da bi znali. Uostalom, žene su, nek se snađu.
Žućo je otac moje poznanice Hane, koji je do rata bio šef u visokoprofitabilnoj državnoj firmi, borac u ratu i stradalnik u prividnom miru. Bogu hvala, osim ratnih slika koje mu godinama ne daju oka sklopiti, drugih posljedica iz rata nema. Naizgled. Iako dokazano stručan, bogate poslovne historije, prijeratnu poziciju na poslu do danas nije uspio vratiti. Nije čak uspio naći posao iz svoje struke u drugoj firmi, jer su ovi što odlučuju i o njegovoj sudbini svjesni da on jeste sposoban, ali džaba kad nije podoban. To nije njihova krivica.
Žućo je i moja spomenuta poznanica Hana jer je djetinjstvo provela u skloništu, jer nakon rata do danas nije uspjela posjetiti ljetovališta na koja su je roditelji vodili prije rata, jer je rat opustošio njenu porodicu. Iako je diplomirala ekonomiju prije 6 godina, tek nedavno je uspjela pronaći posao. Rođak je zaposlio u kafiću svog druga, za šankom. I ne kuka Hana mnogo zbog toga. Požali se jedino što nerijetko čuje oca kako govori da bi bio najsretniji da je poginuo. Ali nisu krivi ovi što odlučuju o procedurama zapošljavanja što Hana kao diplomirani ekonomista obavlja posao šankerice i što je njen otac preživio rat. Ta mogli su i Hana i njen otac i ostatak porodice pobjeći tokom rata u neku drugu zemlju, kao što su i oni. I vratiti se nakon završetka rata, kao i oni. Ili se ne vratiti.
I, tako bugarskom predsjedniku oda počast cijela država – članovi Predsjedništva BiH kao predstavnici vlasti i Žućo sa svojom pratnjom kao predstavnik bh. naroda. Nedostajala je samo u pozadini ona „Iznad Tešnja zora sviće, dobro doš`o, predsjedniče“. Sve je svakako podsjećalo na ceremoniju iz filma Gori vatra. Da nije žalosno, uistinu bi bilo smiješno.