19. decembra 2002. godine vraćen joj je mozak, sve skupa sa ožiljkom podsjetnikom na operaciju još iz 1962. Nije bilo sumnje, to je njen mozak! Otuđen bez pristanka porodice prekriven naslagama formalina, konačno je pridružen preostalim dijelovima tijela na mjestu vječnog počivališta Ulrike Meinhof. Historija će pamtiti kao teroristkinju i jednu od osnivačica RAFa (Red Army Faction).
Promišljati ono što je napisala i radila, uzimajući u obzir društveni kontekst u kojem je živjela i životno iskustvo, znači promišljati društvo u tranziciji koje je u bliskoj prošlosti prošlo kroz traume uzrokovane ratom iz perspektive osobe koja je imala senzibilitet za probleme manjinskih skupina, nepostojanje socijalne pravde, restrikcije političkih sloboda i težak položaj žena unutar društva. Znači i analizirati perspektivu onih koji/e su isključeni/e iz procesa donošenja odluka i pred koje se stavlja imperativ radikalizacije ukoliko žele suštinske, a ne kozmetičke promjene.
“Njena generacija iskusila je destrukciju i glad u tinejdžerskom razdoblju, kao i strah za živote njih samih i njihovih porodica. Dok odrastaju, pri tome je Njemačka izgubila rat, o traumi jedva da se govori i jedva da se ista priznaje.” – Renate Riemeck, Ulrikina skrbnica nakon smrti njene majke.
Kolumne koje je pisala za časopis Konkret od 1959. do 1969. godine svjedoče radikalizaciji same Ulrike, ali i protestnog pokreta koji vremenom konstatuje sve manje i manje mogućnosti uspješnog demokratskog djelovanja. Kako se navodi u Everybody Talks About Weather… We Don't: “…moguće je uočiti (njenu) transformaciju od pacifistkinje u teroristkinju, ne kao radikalan otklon od njenog novinarskog angažmana, već kao njegovu nadogradnju.“
Kao odgovor u potrazi za izgubljenim kompasom, nadolazeća politički zrela generacija uviđa nužnost radikalizacije. Osniva se RAF za koji se iz perspektive jednog državnog sistema može reći da je teroristička grupa. Iz perspektive mladog i zanemarenog čovjeka može se reći da je u pitanju nužnost koja nema altenativu. Odgovorni za seriju bombaških napada, ubistava, otmica, pljački banaka, pucnjava sa policijom. Svojim aktivnostima izazvali su nacionalnu krizu 1977. godine koja će u historiji ostati zapisana kao “njemačko proljeće“.
Lično je političko. To je lekcija koju nam je na milost ili nemilost ostavila Ulrike. “Privatnost je politička, dječija edukacija je politička, međuljudski odnosi su politički, jer pokazuju da li su ljudi opresovani ili slobodni, da li mogu djelovati s predumišljajem ili ne, da li mogu djelovati na ovaj ili onaj način.” – izjavila je u intervjuu iz 1970. godine, par mjeseci prije nego je napustila svoju djecu.
Umrla je 9. maja 1976. godine u zatvorskoj ćeliji u Štutgartu. Portretirana je kao revolucionarka, proizvod njemačkih prilika, žena koja je htjela promijeniti sistem a postala je žrtva tog istog sistema. Većina ljudi je prihvatila rezultate dvije sprovedene autopsije koje kažu da je izvršila samoubistvo. Rijetki/e su oni/e koji/e spore da je država odgovorna za njenu smrt uslijed nemara i nehumanih uslova kojim je bila izložena tokom služenja zatvorske kazne.
Historija će pamtiti RAF – taj nužni društveni odgovor, po razdoru do kojeg je došlo uslijed debate oko opravdanosti ljudskih žrtava “zarad viših ciljeva”. Pokret koji se rodio se iz beznađa i očaja zauvijek će ostaviti otvorenim pitanje odgovornosti onih koji su istu preuzeli i usput testirali granice koje je (ne)moguće doseći. Kolikogod se odgovornost odnosila na članice i članove RAFa moramo biti svjesni/e da je njihovo djelovanje posljedica i da se uzrocima bavimo tek površinski i povremeno. Eksploatacija, ksenofobija, zatvaranje granica bogatih zemalja, bogaćenje privilegovane elite na račun svih ostalih, ucjene, privatizacija javnih dobara… samo su neki od problema na koje se može očekivati radikalan odgovor. Radikalan ne samo u smislu ideja, nego i korištenih metoda.
Ulrike je i danas aktualna u društvu kao što je postojeće. Pored savremenih problema isključenosti i nesenzibiliteta političkih elita, ni položaj žene se bitno nije popravio kao ni proces integracije žene u političke procese.
“Teško, veoma teško. Veoma je teško. Teško je, teško. Mnogo je lakše ako si muškarac i imaš suprugu koja podiže djecu. Djeca trebaju osobu koja s njima provodi vrijeme i na koju se mogu osloniti. Ako si samohrana majka, sve moraš uraditi sama. A to je stvarno teško.
Osnovni problem svih žena u politici je jaz između uloge žene u politici i suočavanja sa svakodnevnim problemima. Nekada se osjećaš bespomoćno kao žena u ovakvim situacijama. A to nikako nije problem individue, to je glavni problem žene u društvu. Ako baš želiš, ovo je centralni problem žene; neuskladivost njihovog privatnog i političkog života. Ovo je opresija žena. Politički život treba biti u dosluhu sa privatnim životom; ne možeš veličati antiautoritativni stil života, a tući svoju djecu. To tako ne ide. S druge strane, šamar djetetu ne može biti bez ulaženja u politiku, čak i kada se dešava unutar doma. Ne možeš balansirati moć unutar svog doma – bez balansiranja moći u svakodnevnom životu.”
Bosanskohercegovačko društvo može zaboraviti da je specijalno i da je kontekst u kojem živimo jedinstven. Nažalost, samo smo jedno razoreno, duboko podijeljeno društvo sa friškim ožiljcima od ratnih trauma. Ukoliko pristanemo da njemačko iskustvo poslije drugog svjetskog rata apliciramo na naš kontekst, možemo konstatovati da su nas vijesnici ptsp-a i terorizma već uveliko hodočastili. Ukoliko koristimo indigo papir i dosljedno preslikamo društvena kretanja u Njemačkoj poslije II svjetskog rata, ostalo je tek nekih par godina dok isključenost i obespravljenost dobiju svoj epilog u obliku pokreta koji neće prezati pred radikalnim mjerama. Otuđenje političke elite, njihova privilegovanosti i totalni gubitak doticaja sa realnošću koju živi većina njihovih glasača/ica nužno će uzrokovati radikalizaciju. Radikalizacija neće biti samo na konto ideja nego i metoda kojim će se pribjegavati. Ništa smo posebno… Terorizam se rađa iz beznađa dok država srlja sve dublje u fašizam.
Foto: commons.wikimedia.org
za konkurs