Izvor: http://slobodari.wordpress.com

 

III MEĐUSOBNI ODNOSI

Kao što smo već rekli, važna osobina anarhizma je briga za prava individue. Ne bi imala smisla čitava naša djelatnost i teoretisanje ukoliko nam cilj nije poboljšanje života običnog čovjeka.

Za razliku od marksista i ostalih propalih socijalista, vjerujemo u uspjeh ako bar pokušamo da se pridržavamo sopstvenih principa u svakodnevnom životu. Ako vjeruješ u jednakost, onda tako i tretiraj i ljude oko sebe. Anarhista bi bio spremniji da oprosti Marksov umobolni tretman nego što bi to marksista bio.

Međusobni odnosi su odraz društva kao cjeline. U nenormalnom društvu, kao što je ovo, ljudski odnosi su jako loši.

Prije revolucije, na nama je da se ponašamo kao razumna ljudska bića u razumnom svijetu, koliko je to moguće. Teško je, ali ne i nemoguće, uz pomoć bliskih prijatelja, prerasti stanje infantilne zavisnosti i nesamostalnosti, u kome ovo društvo pokušava da nas održi.

IV AUTORITARNA PORODICA

Rasprostranjeni mit, u fašizmu i svakodnevnom anti-humanizmu je “svetinja” porodice i “sveta” institucija materinstva.

Mnogo žena se danas bori protiv nametanja uloge majke koja ne služi ničemu drugom osim da rađa, kao i protiv neprekidne dominacije muškarca nad ženom i djetetom, što je u stvari i jedina karakteristika današnje porodice.

Realnost porodičnog života je daleko od sentimentalnih snova. Prebijanje i silovanje žena i zlostavljanje djece nisu slučajni ni usamljeni događaji, oni su rezultat prilika u savremenoj porodici.

Sve dok sloboda i ravnopravnost ne budu nerazdvojivi dijelovi svakodnevnog života, niti ćemo se sa njima sretati niti ćemo ih zaista željeti.

Treba samo da pogledate “gospodar i rob” imidž bilo kog porno magazina i vidjet ćete kako seksualna represija vodi u dominaciju ili pokornost na svakom planu. Ako je u seksualnom životu nadmoć mnogo važnija od jednostavnog zadovoljstva, važnija će biti u čitavom životu takve osobe. Podržite slobodnu ljubav, jer, ukoliko nije slobodna, nije ni ljubav!

Ljudi mnogo pričaju o seksu i nečemu što zovu “seksualna moralnost” i “čistota”. Čak i “rasna čistoća” je proizvod nezdravog seksualnog života. Zasnovana je na strahu od seksualno “inferiornih rasa”, jer zastrašuje nečiju kontrolu i nadmoć u seksu.

Rasista postavlja pitanje: “Zar bi dopustio da ti se kćerka uda za jednog od njih?”. Ko je on da može određivati šta će “njegova” kćerka raditi sa sopstvenim seksualnim životom?

Većinom, anarhisti ne priznaju konvecionalni brak. Ne prihvataju miješanje Države u njihove seksualne odnose. Prava emocionalna sigurnost djece i odraslih teško se može naći u legalnoj, nametnutoj i vještačkoj “neprekidnoj” vezi dvije osobe suprotnog pola. Prije ćemo je naći u širokoj paleti odnosa koji mogu, a i ne moraju, u sebi sadržati seks.

Mnogi anarhisti vide život u komuni kao važan način promjene društva. Ali, ipak, život sa deset ljudi u istoj kući nije ključ za bolju budućnost čitavog društva. Važno je promjeniti svoje stavove: biti otvoreniji i velikodušniji, a manje trčati za prestižom, manje se plašiti drugih ljudi. Važno je steći mnogo prijatelja, pravih i bliskih, a ne skrivati se u porodičnom gnjezdu. Možemo biti dobri prijatelji i susjedi ne manje nego što smo dobri u životu pod istim krovom sa samo jednom osobom.

Stvaranje komuna je suočeno sa ogromnim problemima. Komune propadaju zbog svoje izolovanosti, zbog međusobnih prepirki ili zbog mnogih drugih razloga. Ljudi koji su odrasli u ovom društvu ne mogu tako lako razviti otvorene, velikodušne i poštene odnose. Mnogo anarhista odustaje od te ideje, jer nisu spremni za izolaciju. Mi se samo trudimo najbolje što možemo. Ne postoji perfekcija u ugnjetačkom društvu. Anarhista svetac ne postoji!

V PROMJENA SVAKODNEVNOG ŽIVOTA

Ako ne pomognemo ljudima (a i sebi samima) da odstrane dominaciju straha, uznemirenosti i nesigurnosti, nema smisla očekivati od njih da se ponašaju svjesno i da počnu da grade slobodno, kreativno društvo. Autoritarne ideje i nerazumna mržnja prema crncima i homoseksualcima su dio masovne umobolnosti.

Srećom, postoje snage upravljene ka većem mentalnom zdravlju i anarhisti bi trebalo da ih podrže.

Kako smo sebe, osim u psihološke užase, upleli i u nepravičnost odnosa među polovima, moramo napomenuti da anarhisti polažu mnogo nade u razvoj pokreta žena. No, nisu sve feministkinje revolucionarne. Nacionalna Organizacija žena, npr. je bila počastvovana dozvolom da žena može ući u ekipu personala kontrole nuklearnih raketa. Ipak, anarhisti im pružaju jaku podršku, jer je njihov pokret oličenje decentralizovane organizacije (mnogo manjih grupa, bez vođe), samopomoći i isticanja važnosti prisustvu žena. Provokacija dominantnosti muškaraca logično vodi provociranju svake dominacije.

Pokret žena ilustruje još jedan perspektivan razvoj, tendencije organizovanja u manje grupe i van pokreta. Ovim se obezbjeđuje neophodna podrška i osjećaj važnosti rada pojedinca.

Drugi pokreti, kao što su pokret homoseksualaca, skvoteri (beskućnici koji okupiraju napuštene zgrade i u njima žive braneći se od napada vlasti – prim. prev.), zeleni itd. dobri su iz istog razloga. Takav način organizovanja pomaže razvoju duševnog zdravlja.

Bilo šta, što ohrabruje ljude u suočavanju sa obavezama i odgovornošću za sopstveni život, a što ispituje svoj odnos sa okolinom, treba biti podržano. Možemo se nadati da će se stavovi dovoljno izmijeniti kako bi ljudi mogli imati više samopouzdanja i snage za povratak kontrole nad sopstvenim životom.

VI AKCIJA I ORGANIZACIJA

Direktna akcija može biti usmjerena na promjenu stanja ulica, škola, kuća, bolnica itd. Takva reforma u sebi sadrži malo realnog doprinosa u izgradnji anarhističkog društva, ali prije svega čini ljude svjesnim potencijala direktne akcije. U najboljem slučaju takva dešavanja pojačavaju osjećaj zajedništva i promovišu samoorganizovanje. Takođe povećavaju političku svjesnost.

O kakvoj vrsti akcija pričamo? Ako si bez stana, useli se negdje bespravno. Takav postupak ignorisanja autoriteta izaziva buku u javnosti i efektno demonstrira sramotu postojanja praznih stanova pored armije beskućnika. Nažalost, uobičajne predrasude sprječavaju beskućnike u dobijanju šire podrške neophodne za rješavanje ovakvih problema.

Zajednički život na ulici se može sastojati iz uličnih festivala, uličnih pozorišta i sl. To može biti nezgodno, naravno, ukoliko pripadate grupi prijatelja vlastodržaca.

Još jedno uobičajeno polje djelovanja anarhista je sarađivanje sa pokretima i kampanjama. To je korisno za razvoj organizacije i svjesnosti i može da navede ljude da razmisle o političkim (ne)prilikama. Kampanja protiv zatvaranja lokalne bolnice, na primjer, otvara pitanje ko kontroliše bolnice i u čiju korist! Na žalost, ljudi su često zavedeni iluzijama o “demokratiji” i završavaju opljačkani i prevareni. To obično za posljedicu ima razočarenje i apatiju. Uloga anarhiste je da pokuša da posljedice ovoga budu bijes i ogorčenost i da ih u direktnoj akciji usmjeri na autoritete.

Teško je naći ravnotežu između učestvovanja u neposrednim promjenama (otuda ohrabrenje lažne vjere u Državu kao dobroćudnu snagu) i provjeravanja posljedice onoga što činimo. Sporadične pobune, same po sebi, nisu naročito revolucionarne. Kako se onda anarhisti organizuju? Pojedinci pristupaju manjim anarhističkim grupama da bi sarađivali u akcijama sa ostalima, a ne da bi im se naređivalo. Čitava grupa razmotri neku posebnu akciju, ali izvest će je samo oni koji to žele, što je totalno suprotno od, na primjer, trockista, u čijim grupama svi članovi slijede “partijsku liniju”.

Neslaganje na nekom važnom pitanju ili nedostatak akcija, jednostavno znači začetak jedne nove grupe. U različitim dijelovima zemlje, grupe će formirati veće federacije koje će pomagati akcije tih malih grupa (na neautoritarni način, podrazumijeva se).

Ovakav model organizacije već je postao uobičajan u nekim oblicima političke aktivnosti.

Grupe ljudi u jednoj ulici, ili možda na nekom radnom mjestu, mogu se ovako organizovati da bi donosili odluke koje ih se tiču. Mogu slati delegate na šire skupove, upućivati ih o čemu će govoriti, odstranjivati ih ukoliko postanu pohlepni…Utopijska ideja? Ideja koja već funkcioniše na manjem polju (na primjer u C.N.D.-u)! Šta je tu toliko komplikovano?Sve što nam treba je totalna revolucija u svakodnevnoj svijesti. Na ovaj način organizovan neautoritarni sistem svih aspekata života, od rođenja do smrti, bio bi federalistički tip anarhističkog društva.

Anarhisti smatraju da je veoma važno obrazovati ljude za novo društvo. Neki kažu da je to i jedino što možemo da učinimo. Pokušaj revolucije u vrlo malim razmjerama može otići u neželjenom pravcu i uz najbolje namjere može odvesti u novo ropstvo. Opšta ravolucija može uspjeti ako većina ljudi to želi i aktivno učestvuje u stvaranju novog svijeta. Naravno, imala bi veće šanse ako se ljudi prvo organizuju, pripreme i razmisle o novim problemima. A to znači da je naša najvažnija uloga da raširimo ideju po čitavom svijetu.

Propovedanje je najbolje izbjeći. Ne želimo obične sljedbenike, već učesnike. Još gora opasnost je da počnemo da isporučujemo svoje ideje kao dogme. Konačno, ne želimo da pričamo ljudima, već da pričamo sa njima!

Ovo posljednje je veoma važno. Jedno od najglavnijih obilježja degenerisane Države modernog društva je da su komunikacije odjednom postale bezlične, standardizovane i, što je najgore, jednosmjerne. Milioni ljudi gledaju iste TV programe i čitaju iste novine. Posljedica je standardizacija njihovih razgovora. Komunikacije su postale artikli za konzumiranje. Svi moderni komunikacioni mediji imaju dvije zajedničke stvari: morate da ih platite i nemate mogućnost učestvovanja, gledate ili slušate – ništa se drugo od Vas ne traži.

Naša vjera u slobodu vodi nas do toga da zahtijevamo slobodu govora i štampe. Ovo može čudno da zvuči, pošto već imamo iza sebe XIX vijek u kome su liberali izvikivali svoje parole po mitinzima. Liberali danas izgledaju vrlo zadovoljni sa našom dragocjenom slobodom.

U stvari, oni misle, da su zadovoljni svojom slobodom. Obični smrtnici, da ne spominjemo nas kao “opasne ekstremiste”, nisu zadovoljni, jer nemaju čime da budu zadovoljni. Mi možemo reći šta nam se ne sviđa, ali samo u određeno vrijeme. Možemo pisati šta hoćemo, ali samo pisati, jer niko neće htjeti da nas štampa. Sve dok svaki čovjek na Zemlji ne dobije šansu da bude saslušan, naša sloboda govora ne znači ništa i vlasti će biti prezadovoljne da nam takvu slobodu pruže.

Novinari, štamparije, pisci, tehničari i glumci mogu odigrati važnu ulogu u borbi za novo društvo. Oni imaju mogućnost da kažu istinu. Prljav “proizvod” koji poslušno spremaju za nas ih samo sramoti. Revolucija u industriji komunikacija je hitna stvar.

Zbog toga što su komunikacije tako usko kontrolisane od strane male grupe koja je vrlo svjesna važnosti svojih moći, ljudi su bezvoljni da iznose svoje poglede i stavove kroz postojeću šemu. Moramo naći neki drugi put za širenje naših ideja dok se ljudi ne dokopaju kontrole nad medijima.

Izbačeni smo na rub društva. Primorani smo da stvaramo sopstvene medije da bi se izrazili. Naravno, sve je to vrlo malo. Jednim letkom stižemo samo do nekoliko ljudi. Možemo se jedino nadati da ćemo svim tim sitnicama pomoći. Na kraju krajeva i hiljadu letaka nisu propali ako nastane barem jedan novi anarhista.

Vrlo je važno stvarati svijet paletom različitih pogleda. Evo nekih akcija koje anarhisti preduzimaju, ili bi mogli da preduzmu, da bi raširili svoje ideje.

Štampana riječ – Anarhistički pokret je proizveo gomilu članaka, novina, magazina, knjiga i letaka u svojoj istoriji. Neki su dostigli zavidne tiraže. Mnoge je pročitala nekolicina i sada su zauvijek zaboravljeni.

Ipak, napori nisu potpuno propali. Uvijek nam treba još bolje napisan materijal. Ljudima koji su spremni za ideje moramo pružiti sve što je u našoj mogućnosti da isplivaju na površinu.

Leci, često vrlo brzo kopirani za neki poseban događaj, najjednostavnija i najjeftinija mogućnost. Treba da su napisani jednostavno i efektno. Dobre grafike i fotografije mogu biti od velike koristi za bolji izgled letka.

Jeftini pamfleti sa posebnim temama najlakše stanu u džep i interesatni su za diskusiju. Ovaj pamflet, na primjer, specijalno je urađen za one koji insistiraju na izbacivanju vječitih argumenata protiv anarhizma kao što je onaj: “A šta sa ubicama”.

Magazini i novine spadaju u dvije kategorije: oni koji su namijenjeni ostalim anarhistima i oni koji su namijenjeni neangažovanoj većini. Uglavnom nam ovi drugi nedostaju. Postoji mnogo veoma dobrih lokalnih magazina. Njihova osnovna funkcija je razmjena iskustava.

Izdavanje knjiga i distribucija istih je još jedan vrlo važan dio pokreta. Treba nam što više djela o teoriji anarhizma, više analiza sadašnjeg društva i načina na koje se ono može promijeniti. Postoje i djela sa polja fikcije i poezije. Pisanje knjiga nije tako zastrašujuće kao što izgleda. Mnogi koji ih pišu danas su potpuni idioti.

Ulično pozorište – Ovaj način komunikacije možda nije dovoljno iskorišten. Pisanje i isprobavanje komada može biti korisna vježba u zajedničkom radu. Kao primjer može poslužiti “Armija Djeda-Mrazova” koja je provalila u prodavnicu igračaka u Amsterdamu i zatim igračke podjelila djeci po ulici uz neke male, komične pozorišne predstave. Učinili su to na ilegalan način, ali postoji još bezbroj legalnih načina da se bavite uličnim pozorištem.

Ove vrste poluteatralnih dešavanja su dobar način da izazovete ljude da razmisle o nekim stvarima.

Javni susreti – Nekada su ovakvi skupovi anarhista brojali i do 30-40 hiljada ljudi. Javna okupljanja su zapostavljena otkako su se razvile masovne “zabave” pred TV-om ili u bioskopu. 50-100 ljudi je sasvim dobar broj ljudi za susret. Izaberite temu i govornike, obezbjedite salu i dobro promovišite događaj. To može zahtijevati mnogo napora, ali ponekad donosi nove članove ili barem pobuđuje interesovanje. Ljudi će vas uzeti za ozbiljno.

Alternativni mediji – Ovaj nejasan naziv pokriva sve druge vidove komunikacije, od bedževa ili grafita, do videa. Male poruke masama mogu biti napisane na zidovima WC-a ili na zidovima podzemnih prolaza. Video je relativno jeftin, a kameru je lako pozajmiti ili iznajmiti. Anarhisti vode vrlo uspješne piratske radiostanice, a postoji još milion načina da se prenesu poruke.

Upotrebite svoju maštu.

Iako smo uklonjeni sa tržišta masovnih komunikacija ipak možemo naći načina da raširimo svoje ideje. Borba za načine izražavanja što većeg broja različitih stavova je najvažniji dio borbe za slobodu. Svojim alternativnim izvorima, ne samo što iznosimo svoje ideje, već omogućujemo velikom broju ljudi da iznesu svoj stav. Konačno, način na koji se ideja širi važan je skoro koliko i sama ideja. Ako taj način dopušta i ohrabruje učestvovanje tako da ljudi ne budu samo “slušaoci” i da počnu da izražavaju sebe, onda je to direktan izazov sistemu koji nas želi pokorne.

Muzika – Pobunjenička ili revolucionarna muzika ima veću historiju nego što to moderna omladina, čak i stari hipici, mogu da shvate. Vjerovali ili ne, mnoge opere u suštini obrću revolucionarne teme! Tridesetih godina prošlog vijeka posjedovanje muzičkog instrumenta bilo je zakonom zabranjeno za niže klase. A to zato što su bistroumni, siromašni muzičari bili alarmantno uspješni u postizanju nezadovoljstva.

Mnogi anarhisti izabiru muziku kao način komunikacije sa ljudima, što je vrlo korisna aktivnost i nadasve, zabavna.  Muzika ima moć da pošalje emocije direktno na cilj. Njom je moguće komunicirati na mnogo prirodniji način. No, njom je moguće i hipnotisati i manipulisati ljude, a mi se trudimo da to izbjegnemo svim silama.

Opet, ono što nam je potrebno je učiniti muziku pristupačnu ljudima, ohrabriti da ih izraze svoju kreativnost. Neki anarhisti smatraju da bi zbog toga trebalo izbjeći visoko tehnološku, skupu, elektronsku muziku. Sa druge strane, mogućnosti kućnog snimanja i lake distribucije kaseta na sceni su zanimljive. Moramo naći načine za stvaranje i plasiranje muzike koji zaobilaze muzičku industriju. Pustite vlasnike muzičkih kompanija neka urlaju o nedostatku prava kada su i njihova prava diskutabilna. Suviše dugo je bilo po njihovom.

Umjetnost – slike po galerijama nazivaju se “muzejskom umjetnošću”. U stvari, to su objekti koji vise po zidovima i njima se treba diviti. Oni služe da bi bili prodati ili kupljeni. Odvojeni su od života i od ljudi. Prodajna umjetnost je ono najbolje što sistem može da nam pruži. Umjetnost kao aktivnost sistem neće ni da razumije ni da dozvoli.

Očajnička je potreba za oslobađanjem kreativnosti “običnih” ljudi. To možemo bar pokušati u razgovoru sa ljudima. Možemo naći načina da radimo za pokret i uživamo u isto vrijeme. Upotrebom sopstvene kreativnosti možemo dotaći skrivene dijelove ljudske duše što ne može učiniti ni jedna druga ideja.

VII ŠKOLE I OBRAZOVANJE

Iako nemamo povjerenja u škole, anarhisti polažu mnogo nade u moć obrazovanja. Jedan od najvećih izvora nade za bolji svijet je da će sljedeća generacija, potpomognuta, izrasti u manje neurotičnu nego što je to ova sadašnja. Neki odlaze tako daleko da tvrde da je obrazovanje način koji vodi njihovom oslobođenju i jedina realna nada u moguću izgradnju anarhističkog društva.

Današnje škole su uglavnom zainteresovane za sortiranje i pripremu djece za njihove buduće uloge u društvenoj hijerarhiji, obezbjeđujući prihvatanje “zakona” o potrebi vječnog takmičenja, hijerarhije i poštovanja autoriteta. Takav sistem izaziva kod ogromnog broja djece osjećaj nepopravljive inferiornosti. Anarhisti vjeruju da su akademski ispiti besmisleno premjeravanje potencijala neke osobe za korisnu ulogu u sistemu. Kult profesionalnih ispitivača kreiran je da bi slomio našu sigurnost u sopstvene mogućnosti i prosuđivanje.

Anarhisti su protiv tjelesnog kažnjavanja i bilo kog oblika prinude u obrazovanju. Prisustvo na časovima trebalo bi da bude dobrovoljno. Prinuda uništava prirodnu potrebu za učenjem i razumijevanjem. Pravo obrazovanje je potpuno suprotno od prinudnog školstva, čija je glavna lekcija strah i poštovanje autoriteta. Moramo opremiti svoju djecu britkom kritikom, da bi razumjeli svijet, da bi vidjeli koje je promjene najbolje izvršiti da bi svijet postao što bolje mjesto za svačiji život i da bi bili u mogućnosti da iznesu na sebi neophodne promjene.

Anarhisti su protiv svake religijske indoktrinacije po školama. Strahu i sumnji nije mjesto u etičkom obrazovanju. Religiozno “obrazovanje” mora biti uklonjeno i zamijenjeno diskusijama o moralnim i filozofskim pitanjima baziranim na brizi i pažnji prema svakom živom biću.

Glupo je misliti da je obrazovanje jedanaest (ili više) godina provedenih u zgradi odsječenoj od stvarnog života. Bilo bi mnogo zdravije biti povezan sa svakodnevnim životom i radom. A na taj način škole bi trebalo i da funkcionišu. Tako bi svačije mogućnosti bile otkrivene i iskorištene za obrazovanje drugih. Moramo slomiti zidove između rada, igre i obrazovanja.

Obrazovanje bi trebalo biti dostupno kroz život, umjesto što godine provodimo u zagušljivoj učionici učeći napamet tuđe misli. Svi smo mi potencijali učenici i učitelji razvijajući svoje mogućnosti i razumjevajući svijet tokom života.

Anarhisti se slažu da kompletno oslobođenje obrazovanja zavisi od stvaranja anarhističkog društva. U svakom slučaju, to ne sprječava anarhiste da pokušaju da stvore slobodniji ambijent za djecu koja rastu i uče, ovdje i sada. Neki anarhisti obrazuju svoju djecu kod kuće. Neki, sa ostalim roditeljima i djecom rade zajedno, radije nego da ostanu izolovani po porodicama. U posljednje vrijeme nekoliko slobodnih škola je ustanovljeno u Britaniji. Bazirane su na anarhističkim principima i služe kao vrijedna služba demonstrirajući alternativni život u praksi. Ipak, suočene su sa konstatnim finansijskim i mnogim drugim problemima, koji proističu iz pokušaja da se živi slobodno u neslobodnom društvu.

Neki anarhisti, a i ostali koji dijele njihove poglede u vezi sa obrazovanjem, zaključili su da će u doglednoj budućnosti većina djece i dalje biti u državnim školama i zbog toga su pokušali da promjene postojeće škole kao nastavnici ili kao roditelji.

Iako je šezdesetih godina ovog vijeka zvanična politika školovanja usvojila metode A. S. Nilove Samerhil škole za djecu bogatih roditelja, bila je zgranuta spektrom sličnih metoda u državnim školama za djecu radničke klase. Najuspješniji pokušaji, u Rajzinhil školi i Vilijam Tindejl školi u Londonu, bili su odmah zaustavljeni od strane lokalnih vlasti, a profesori su ostali bez posla. 

Lekcija za one koji pokušaju ponovo je da nikako ne izoluju školu od društva, da bi ih roditelji bolje razumjeli i podržali nastojanja anarhista.