Izvor: http://slobodari.wordpress.com
Od svih političkih ideja o anarhizmu je izrečeno najviše gluposti. U stvari, anarhizam nije vjerovanje u haos, smrt i uništenje. Anarhisti ne nose bombe sa sobom i ne biju bakice na ulici.
Nije ni čudo što je takav lik ludog anarhiste opšte prihvaćen. Država, štampa i sva ostala sredstva masovne komunikacije koriste sve moguće načine da anarhiju predstave kao nezamislivo uređenje pokolja i haosa. Šta drugo možemo očekivati od moćnih trgovaca koji je ne bi imali kada bi sve bilo po našem. Oni vjeruju da su vlast i poslušnost suština reda i time opravdavaju svoje zločine. Televizija, štampa i filmovi propovjedaju poslušnost i kada se spomene anarhija oni je prikazuju kao bezumno uništavanje.
Navodna potreba za autoritetom je tako snažno usađena u svijest običnih ljudi da je anarhija, koja jednostavno znači “bez vlasti”, za njih nezamisliva. Ali ti isti ljudi, sa druge strane, priznaju da ih zakoni, porezi, nametljivost i zloupotreba vlasti najblaže rečeno iritiraju. Te stvari oni trpe u tišini jer bi alternativa (društvo bez vlasti, bez autoriteta) po njima bila užasna. To, jednostavno, nije tačno.
- TEKST NASTAVLJA ISPOD OGLASA -
Postoji neograničena skala mogućih društava bez države i ne bi svako od njih bilo nemoguće za život. Baš naprotiv, bilo koja vrsta anarhističkog društva bila bi, u najmanju ruku, pošteđena očajnih izoblčenja koja država proizvodi. “Negativna” strana anarhizma – ukidanje države – mora da bude uravnotežena sa onim što bi državu odmijenilo, sa društvom slobode i slobodne saradnje.
Različite vrste anarhista imaju različite ideje o tome kako bi društvo trebalo biti organizovano. Međutim, svi se u jednom slažu, država mora biti zamijenjena društvom u kome neće biti klasa i prisile. Zbog te vjere u slobodu mi nudimo jedini moguć model društva podržan i iskustvom iz života. U stvari, anarhističko društvo je već postojalo u historiji i izvršena su ništa manja nego masovna ubistva da bi se ono uklonilo.
Postoji jedna uobičajena zabluda kod ljudi da je anarhija ugodno sanarenje, predivna, ali neostvariva ideja. U stvari, anarhistički pokret ima dugu istoriju i nije stvoren u glavama akademskih izolovanih filozofa, već direktno, iz stvarne borbe za opstanak mase običnog, ugnjetanog naroda. Anarhizam je oduvijek bio praktičan u svojim poslovima i u njihovom obavljanju. Pokret je nekoliko puta bio veoma blizu uspjeha.
- TEKST NASTAVLJA ISPOD OGLASA -
A ako je anarhizam stvarno tako beznadežno nerealan, zašto je država tako odlučna u njegovom suzbijanju? Razmislite!
OSNOVNI PRINCIPI ANARHIZMA
Vrlo malo ljudi zaista shvata anarhizam mada je to tako jednostavna i iskrena ideja. Anarhizam se može opisati kao jednostavno življenje sopstvenog života bez miješanja i uticaja sa strane.
Nema ništa komplikovanog i zastrašujućeg u anarhizmu sem rasprava u koje možete zapasti. Jedna o takvih rasprava je ona o haosu koji bi nastao kada bi svako radio ono što želi. Ali mi već sada imamo haos. Zar ne? Imamo milione nezaposlenih dok ostali rade beskoristan, besmisleno dosadan posao. Na jednoj strani ljudi gladuju dok se na drugoj strani u isto vrijeme hrana baca u more da bi joj skočila cijena. Vazduh koji udišemo je prezagađen izduvnim gasovima automobila u kojima sjedi samo po jedan čovjek. Lista nenormalnih, haotičnih stvari koje se sada događaju je beskonačna. Postoji li veći haos od ovoga?
Čak su i “dobre” stvari koje pruža država u stvari štetne. Uzimamo na primjer zdravstvo. Tamo nas krpe kao da smo stari automobili, a oni industrijska radnja za popravke (što u stvari i jesu). Time nas čine zavisnim od države i, što je najgore, jeftino nas kupuju. Sprječavaju nas da formiramo zdravstvo prema potrebama ljudi, a ne prema potrebama države. Tradicionalna medicina se odbacuje, a cijeni jedino moderno zdravstvo, a na njega monopol ima država.
Autoriteti po svojoj prirodi samo uznemiravaju. Sigurno je da sami ljudi mogu da grade svoje kuće, bez arhitekata i planera koji im ruše kuće samo da bi izgradili još praznih kancelarijskih blokova koji donose profit. To je osnovni princip anarhizma! Samo ljudi koji tu žive mogu odlučivati šta će se sa njima i oko njih događati.
Sav haos oko nas, vjerujemo, proističe iz autoritativne države. Bez vladajuće klase i njene potrebe da nas drži u ropstvu, ne bi bilo države. A bez države bi bili u situaciji da se organizujemo u korist sopstvenih ciljeva. Sigurno ne bismo uspjeli da napravimo veći haos od ovoga u kome trenutno živimo. Slobodna organizacija bi pružila prirodniji red nego država koja svoje snage koncetriše na sistematskoj pljački i gušenju većine svojih podanika.
UOBIČAJENI ARGUMENTI PROTIV ANARHIZMA
Često nas pitaju kako bi anarhističko društvo izašlo na kraj, na primjer, sa ubicama. Ko bi ih zaustavio bez policije?
Većina ubistava su izvršena u afektu i kao takva niko, čak ni policija, ih ne može spriječiti. Nadamo se, međutim, da bi u svjesnijem, manje frustriranom društvu, takav kriminal bio znatno rjeđi.
Naši vladari tvrde da nas štite jedne od drugih. U stvari, njihov interes je da sebe zaštite i da zaštite svoje posjede – od nas.
Kada bi mi, kao članovi jedne komune, posjedovali i međusobno dijelili sve, bilo bi apsurdno krasti. Važan motiv za kriminal bi bio uklonjen. Takve komune bi razvijale principe po kojima bi rješavale probleme pojedinca koji je naštetio drugima. Umjesto hiljada profesionalnih policajaca, bilo bi desetina miliona ljudi koji bi sami sebi bili zaštita.
Zatvori nikoga ne popravljaju. Grupa ljudi, svjesna okolnosti i pojedinosti, svjesna problema svakog pojedinca, bila bi u mogućnosti da pripremi mnogo bolja rješenja pridržavajući se potreba i žrtve i okrivljenog. Današnji krivični zakon u neku ruku i kreira kriminalno ponašanje. Zatvorenici koji su u zatvoru proveli isuviše vremena nisu sposobni da opstanu izvan institucije koja je razmišljala i odlučivala umjesto njih. Kako bi to zatvaranje prestupnika zajedno sa drugim otpacima društva trebalo da razvije odgovornost i razumno ponašanje? Naravno, time se postižu sasvim suprotni efekti. Većina zatvorenika su povratnici.
Sljedeće pitanje kojim su anarhisti godinama bombardovani je: ali, ko će raditi sve prljave i neugodne poslove? Svaka komuna bi se među sobom dogovorila i utvrdila svoj sistem. Šta tu ima toliko komplikovano?
Tu je i pitanje: a šta sa onima koji odbijaju da rade? Tu se može primijeniti društveni pritisak. Ljudi mogu biti ignorisani. U krajnjem slučaju, mogu biti protjerani iz komune. Ali, ljudima je potreban rad. Ljudi imaju veliku potrebu za kreativnošću. Koliko ljudi provodi vrijeme čačkajući oko kola i motora? Koliko ljudi provodi vrijeme u bašti, šijući odijela, komponujući muziku, svirajući…? Sve su to ugodne aktivnosti. Jedino što ih mi radije nazivamo “hobi”, a ne posao. Posao kao takav je inače agonija koja se mora trpjeti.
U ovakvom društvu, naravno, rad jeste agonija. I prirodno je da ga mrzimo iz dna duše. Ali, to ne znači da smo po prirodi lenji, već da smo tretirani kao mašine, predviđene za obavljanje besmislenog posla drugome u korist. Kada nam istekne rok trajanja, završavamo na deponiji otpadaka, beskorisni. Rad ne mora da bude takav. Kada bi ga organizovali i njime upravljali ljudi koji se njime zaista bave, sigurno je da rad ne bi bio agonija. Kod prljavih poslova (koji se jednostavno moraju obaviti) postoji nekoliko metoda koje bi taj rad pretvorile u korisnu preokupaciju. Svi bi učestvovali i niko ne bi podlegao pred svojim obavezama.
Sljedeća tačka vrijedna pažnje je da je nezaposlenost problem stvoren kapitalizmom. U svjesnom društvu nezaposlenost ne bi postojala. Svako bi imao kraću radnu nedelju jer bi se proizvodile samo potrebne stvari. Kada bi se otresli parazitske vladajuće klase, oslobodili bi smo se velikog ekonomskog pritiska koji nas primorava da radimo besmislene stvari od kojih nemamo korist, samo da bi nekako sastavili kraj sa krajem.
Ako vas još treba ubjeđivati da bi anarhističko društvo riješilo problem onih koji izbjegavaju svoje obaveze samo zamislite samog sebe kao problema suočenog sa komunom u kojoj živite.
Još jedna uobičajena zamjerka je: pa, možda bi sve to moglo na nekoj seoskoj farmi, ali kako će se voditi gradska industrija bez direktorstva? Na prvom mjestu smatramo da bi cjelokupni društveni sistem trebalo razbiti na što više sitnih jedinica kako bi bile razumljivije običnim ljudima. To je važna stvar u organizaciji, kao i osnovni princip teorije anarhizma, da male grupe ljudi mogu biti vrlo djelotvorne u zajedničkom poslu i da mogu sarađivati sa ostalim grupama. Velike, bezlične grupe su lakovjerne i njima je lako dominirati. Interesantan primjer su željezare koje se prostiru kilometrima u širinu i koje su često neefikasne. Fabrike, firme, administracija, itd, odlikuju se jednom slikovitom karakteristikom – što su veće, manja im je efikasnost.
Treba proizvoditi i koristiti što je moguće manje. Neka sredstva bi se morala dijeliti po regijama. Ne postoji nerješiv problem u vezi sa tim. U stvari, do vrlo prihvatljivog rješenja su došli španski radnici tridesetih godina. Autobuska kompanija Barselone duplirala je usluge i dala ogroman doprinos gradu i proizvodnji oružja za front.
Sve se to postiglo znatno manjom radnom snagom, jer su mnogi otišli u borbu protiv fašista. Ovo zapanjujuće povećanje efikasnosti uprkos ratu i ozbiljnim smetnjama u snabdevanju, nije nikakvo čudo, jer su autobusku kompaniju vodili oni koji u njoj rade. Svi barselonski radnici organizovali su se u sindikate, grupe radnika iz istog preduzeća, podjeljene u posebne grupe. Svaka grupa je donosila dnevne odluke sama za sebe i imala delegata koji bi predstavljao njihove stavove za šira pitanja koja se tiču čitave fabrike ili regiona u kojem se fabrika nalazi. Radnici su se međusobno dogovarali o čemu će njihovi delegati govoriti. Položaj delegata se mijenjao, tako da je svako imao vremena da na skupu delegata svih radnih grupa da sve od sebe. Delegat nije imao određeni vremenski mandat već mu je položaj zavisio isključivo od njegovih sposobnosti. Ovo ukratko opisuje osnovne anarhističke principe slobodne federacije u praksi. Dodavanjem više različitih delegacija moguće je izaći na kraj sa organizacijom rada na bilo kom nivou, bez žrtvovanja bilo čije slobode izbora načina rada.
Idemo na sljedeću zamjerku: zar ne bi društvo bez države ostalo i bez zaštite od napada neke strane zemlje? Prije svega, moramo primjetiti da nas postojeća država nije zaštitila od okupacije Sjedinjene Američke Imperije. U stvari, “naše” oružane snage se koriste protiv nas kao da smo mi okupacijska armija. Država nas ne štiti, već nas koristi kao topovsko meso da bi odbranila naše vladare koji su ustvari naši pravi neprijatelji, u šta biste se uverili, kada bi se obelodanila prava istina.
Vratimo se na pitanje. Klasičan odgovor anarhizma je: naoružani narod. Anarhistička narodna vojska u Španiji je gotovo dobila građanski rat, uprkos nestašici oružja, izdaji komunista i intervenciji njemačke i italijanske vojske. Pogriješili su kada su dopustili da ih šačica običnih statista potčini.
Protiv straha od uništenja naša najbolja odbrana su revolucionarni pokreti u drugim zemljama. Drugim riječima, naša najbolja odbrana od ruske nuklearne bombe je anarhistički pokret poljskih radnika. On se lako može proširiti dalje po Sovjetskoj Imperiji. Obratno, njihova najveća nada je naš anarhistički pokret. Mi moramo aktivirati našu bombu, nas same, protiv tuđih gluposti.
Poučno je kako je ruska revolucija bila spašena od zvanične britanske intervencije nizom sabotaža i pobuna britanskih radnika. Istinska sigurnost bila bi zagarantovana kada bi internacionalni kontakti bili razvijeni do te mjere da možemo biti sigurni da radnici u svakoj “neprijateljskoj” zemlji neće dozvoliti svojim vladarima da nas napadnu.
Ovih nekoliko strana bile su kao kratak uvod u način razmišljana anarhista. Postoji još mnoštvo ideja i detalja koji se mogu naći u raznim knjigama na ovu temu. Ali, u osnovi, anarhizam se razumjeva njegovim doživljanjem, druženjem sa ostalim anarhistima, radom na različitim projektima… Tema oko koje se ovaj pamflet uglavnom vrti je: anarhistička akcija.
ANARHISTIČKA AKCIJA
Ako ste razumjeli ovo do sada napisano, trebalo bi da imate predstavu o tome šta je anarhističko društvo. Problem je kako iz postojećeg društva dospjeti do anarhističkog.
Unutar anarhizma postoje mnoge različite, ali povezane ideje. Postoje kompletni sistemi anarhističke političke teorije kao što su: federalizam, mutualizam (samouprava, odnosno uzajamnost koju je razvio Prudon – prim. prev.), individualizam, sindikalizam, anarho-komunizam, anarho – feminizam, itd. Rasprave između ovih različitih ogranaka su suviše spetljane i predugačke za ovaj pamflet.
Međutim, ukoliko mislimo na anarhizam, mora postojati dogovor između tih organizacija, jer svaka od njih pokazuje važnost akcije na raznim poljima života.
Ako svoje ideje uskladiš u praksi, izmislit ćeš sopstvenu verziju anarhizma. Dodaćeš novu snagu pokretu, nove ideje i novi način djelovanja. Pokret uvijek treba nove članove, naročito one koji su dobro promislili o svom životu. Razgovaraj sa svojim prijateljima, kontaktirajte se sa drugim anarhistima, čitaj o anarhizmu… Budite slobodan mislilac, jer dugačiji i ne postoji!
I ORGANIZOVANJE NA RADNOM MJESTU
Tradicionalno, anarhisti vjeruju da je glavni problem svijeta taj što je podijeljen na gospodare i robove. Kada bi se otarasili svojih šefova i sami vodili industriju, za sopstvenu dobrobit, a ne tuđu, poboljšanje bi bilo ogromno na svakom polju života.
Postoje anarhisti koji vjeruju da je radnička klasa već maksimalno iskorištena i da bi se mogao naći drugi put za revoluciju. Anarhista bi u najmanju ruku mogao pokušati da organizuje svoje prijatelje na poslu. Pokušavamo da raširimo jednu jednostavnu ideju da treba spriječiti “vrhove” u upravljanju našim životima. To se najbolje postiže međusobnim razgovorom, povjerenjem i prihvatanjem, a ne pritiscima i propovjedima sa visine. Solidarnost se najbolje uči kroz akciju. Anarhisti se trude da budu spremni za štrajkove kada do njih dođe. Obično je miniranje moći državnog sindikata najvažniji zadatak, kao i organizovanje ljudi za direktani rad, a ne kroz “odgovarajuće kanale“. Svrha anarhizma je da se ljudi dočepaju kontrole sopstvenih života umjesto da se ona prepušta moćnicima. Kada se to desi, direktna akcija je oproban način uspješnih sukoba u industriji. U jedinstvu je snaga!
Za anarhiste borba za više sitnih promjena ili odbacivanje rasprave nisu revolucionarni. Za nas je jedina prava stvar da tokom tih akcija ljudi uče kako da organizuju i steknu sigurnost u sopstvenu zajedničku moć. Konačno, ovakvo će se iskustvo pokazati korisnim i dozvoliće radnicima da uspešno slome industrijsku strukturu moćnika i izgrade potpunu kontrolu nad proizvodnjom.
Imamo slikovitu i bogatu historiju za sobom i mnoge korisne i uspješne tehnike, kao što je, na primjer, usporavanje. Usporavanje je takav vid borbe koji podrazumijeva izjednačavanje rada sa količinom dobijenog novca. Ili tzv. radni štrajkovi. U njima se kvalitetno obavlja posao bez obzira na vrijeme koje je za njega potrebno. Ali, takve akcije imaju smisla samo kad ih izvode dobro organizovane grupe ljudi sa jasnim ciljevima. Postoje mnogi primjeri direktne akcije. Recimo, ne moramo da slušamo šefove već da im naređujemo.
Nadajmo se da će samoorganizovanje među radnicima još jednom (kao i par puta u bliskoj prošlosti) dostići tačku u kojoj će radnici biti spremni da djeluju zajedno i suprotstave se državi u cjelosti. Kada bi opet doživjeli adekvatno iskustvo u organizaciji, pripremljenosti i svjesnosti, bilo bi moguće odstraniti državu i vlastodršce i pokrenuti anarhističko društvo i čitav anarhistički svijet.
Postoje različiti stavovi anarhista o načinu postizanja svega toga. Neki anarhisti podržavaju ideju izgradnje ogromnih sindikata, kontrolisanih od dna ka vrhu umjesto uobičajne hijerarhije koja ide od vrha ka dnu. Ovaj način anarhizma (sindikalizam) je jasna strategija ka revoluciji, što se u prošlosti pokazalo kao vrlo efektivan način. Sindikat uključuje sve radnike na svakom mjestu i podrazumijeva razvoj samoorganizovanja do te mjere da radnici mogu preuzeti fabrike bez problema. Štrajkovi mogu biti, gdje je potrebno, podržani akcijama solidarnosti drugih radnika.
Konačno, zahvaljujući toj solidarnosti, dovoljno će se radnika aktivirati i ujediniti za generalni štrajk. Država će biti paralizovana, jer neće moći ništa učiniti. Neće se moći osloniti ni na armiju ukoliko ona ne bude željela da ubija svoje rođake i prijatelje. Generalni štrajk može biti generalno preuzimanje kontrole iz ruku vlastodržaca ili se može razviti u tom pravcu. Na tom stepenu rad na izgradnji anarhije može početi.
Neki anarhisti odbacuju aspekte ovog plana. Oni sumnjaju u mudrost formiranja sindikata, čak iako su decentralizovani. Brinu da će se time omogućiti razvoj legla profesionalnih predvodnika. Takođe, postoji opasnost od poplave svakodnevnih kompromisa oko sitnih i nevažnih pitanja. U svakom slučaju, različiti pristupi ne sprječavaju zajednički rad.
Korisno bi bilo da su anarhisti sa istog radnog mjesta u kontaktu. Gdje kontakt ne postoji, međusobni dogovori su odlična polazna tačka.
II ŠIROK IZBOR KAMPANJA
Anarhisti se obično vrlo slabo pokazuju na uticajnim kampanjama. To je uglavnom zato što hrišćani, liberali, trockisti, itd. uspjevaju da ih kontrolišu i čine ih beživotnim, uplašenim i neefikasnim, pa im ni jedan anarhista koji iole drži do sebe ne prilazi ni blizu.
Sa druge strane, mnogi anarhisti vjeruju da je dobra stvar povezati se sa kampanjama C.N.D.-a (Kampanja za Nuklearno Razoružanje – prim. prev.), anti-nacističke lige, pokreta za oslobođenje životinja, itd. zato što učestvovanje u ovim kampanjama može biti prvi korak u pristupanju većeg broja ljudi anarhističkom pokretu. Prisustvo anarhista može pomoći i kampanjama da budu efikasnije. Takođe, kampanje koje iznose važne stvari pred javnost, pružaju mogućnost javnog prikazivanja posebnih zala koje vode opštem ugnjetavanju i time pokazuju potrebu za revolucijom.
U nekim slučajevima važnost učestvovanja anarhista u takvim organizacijama je u sprječavanju dominacije lažnih političara “dobrotvora”. Ponekad je moguće da se metode akcije usmjere po anarhističkim principima.
Na primjer, anarhista u C.N.D.-u bi ukazao na veze između nuklearnog oružja, militarizma, Države i klasnog društva. Ukazao bi na besmislenost moljakanja Države da se lijepo ponaša, preporučio bi rad na stvarima korisnijim od zapitkavanja ko je to izgradio bombe, itd.
Pokušavamo da raširimo decentralizovane metode organizacije, bazirane na međusobnoj saradnji manjih grupa. To bi imalo za prednost veću prilagodljivost, pružila bi se šansa svakom članu za potpunu inicijativu i ujedno spriječio pokušaj razvoja vladajuće grupe.
Neki anarhisti tvrde da je pokret kao što je C.N.D, u nemogućnosti da iznese revoluciju na sebi, čak ni da se približi realizovanju sopstvene ideje za uklanjanje nuklearnih postrojenja i nuklearnog oružja. Jedino se možemo nadati da će barem izazvati mnoge ljude da razmišljaju o tome kako ovo društvo zaista funkcioniše.
Od svih političkih ideja o anarhizmu je izrečeno najviše gluposti. U stvari, anarhizam nije vjerovanje u haos, smrt i uništenje. Anarhisti ne nose bombe sa sobom i ne biju bakice na ulici.
Nije ni čudo što je takav lik ludog anarhiste opšte prihvaćen. Država, štampa i sva ostala sredstva masovne komunikacije koriste sve moguće načine da anarhiju predstave kao nezamislivo uređenje pokolja i haosa. Šta drugo možemo očekivati od moćnih trgovaca koji je ne bi imali kada bi sve bilo po našem. Oni vjeruju da su vlast i poslušnost suština reda i time opravdavaju svoje zločine. Televizija, štampa i filmovi propovjedaju poslušnost i kada se spomene anarhija oni je prikazuju kao bezumno uništavanje.
Navodna potreba za autoritetom je tako snažno usađena u svijest običnih ljudi da je anarhija, koja jednostavno znači “bez vlasti”, za njih nezamisliva. Ali ti isti ljudi, sa druge strane, priznaju da ih zakoni, porezi, nametljivost i zloupotreba vlasti najblaže rečeno iritiraju. Te stvari oni trpe u tišini jer bi alternativa (društvo bez vlasti, bez autoriteta) po njima bila užasna. To, jednostavno, nije tačno.
Postoji neograničena skala mogućih društava bez države i ne bi svako od njih bilo nemoguće za život. Baš naprotiv, bilo koja vrsta anarhističkog društva bila bi, u najmanju ruku, pošteđena očajnih izoblčenja koja država proizvodi. “Negativna” strana anarhizma – ukidanje države – mora da bude uravnotežena sa onim što bi državu odmijenilo, sa društvom slobode i slobodne saradnje.
Različite vrste anarhista imaju različite ideje o tome kako bi društvo trebalo biti organizovano. Međutim, svi se u jednom slažu, država mora biti zamijenjena društvom u kome neće biti klasa i prisile. Zbog te vjere u slobodu mi nudimo jedini moguć model društva podržan i iskustvom iz života. U stvari, anarhističko društvo je već postojalo u historiji i izvršena su ništa manja nego masovna ubistva da bi se ono uklonilo.
Postoji jedna uobičajena zabluda kod ljudi da je anarhija ugodno sanarenje, predivna, ali neostvariva ideja. U stvari, anarhistički pokret ima dugu istoriju i nije stvoren u glavama akademskih izolovanih filozofa, već direktno, iz stvarne borbe za opstanak mase običnog, ugnjetanog naroda. Anarhizam je oduvijek bio praktičan u svojim poslovima i u njihovom obavljanju. Pokret je nekoliko puta bio veoma blizu uspjeha.
A ako je anarhizam stvarno tako beznadežno nerealan, zašto je država tako odlučna u njegovom suzbijanju? Razmislite!
OSNOVNI PRINCIPI ANARHIZMA
Vrlo malo ljudi zaista shvata anarhizam mada je to tako jednostavna i iskrena ideja. Anarhizam se može opisati kao jednostavno življenje sopstvenog života bez miješanja i uticaja sa strane.
Nema ništa komplikovanog i zastrašujućeg u anarhizmu sem rasprava u koje možete zapasti. Jedna o takvih rasprava je ona o haosu koji bi nastao kada bi svako radio ono što želi. Ali mi već sada imamo haos. Zar ne? Imamo milione nezaposlenih dok ostali rade beskoristan, besmisleno dosadan posao. Na jednoj strani ljudi gladuju dok se na drugoj strani u isto vrijeme hrana baca u more da bi joj skočila cijena. Vazduh koji udišemo je prezagađen izduvnim gasovima automobila u kojima sjedi samo po jedan čovjek. Lista nenormalnih, haotičnih stvari koje se sada događaju je beskonačna. Postoji li veći haos od ovoga?
Čak su i “dobre” stvari koje pruža država u stvari štetne. Uzimamo na primjer zdravstvo. Tamo nas krpe kao da smo stari automobili, a oni industrijska radnja za popravke (što u stvari i jesu). Time nas čine zavisnim od države i, što je najgore, jeftino nas kupuju. Sprječavaju nas da formiramo zdravstvo prema potrebama ljudi, a ne prema potrebama države. Tradicionalna medicina se odbacuje, a cijeni jedino moderno zdravstvo, a na njega monopol ima država.
Autoriteti po svojoj prirodi samo uznemiravaju. Sigurno je da sami ljudi mogu da grade svoje kuće, bez arhitekata i planera koji im ruše kuće samo da bi izgradili još praznih kancelarijskih blokova koji donose profit. To je osnovni princip anarhizma! Samo ljudi koji tu žive mogu odlučivati šta će se sa njima i oko njih događati.
Sav haos oko nas, vjerujemo, proističe iz autoritativne države. Bez vladajuće klase i njene potrebe da nas drži u ropstvu, ne bi bilo države. A bez države bi bili u situaciji da se organizujemo u korist sopstvenih ciljeva. Sigurno ne bismo uspjeli da napravimo veći haos od ovoga u kome trenutno živimo. Slobodna organizacija bi pružila prirodniji red nego država koja svoje snage koncetriše na sistematskoj pljački i gušenju većine svojih podanika.
UOBIČAJENI ARGUMENTI PROTIV ANARHIZMA
Često nas pitaju kako bi anarhističko društvo izašlo na kraj, na primjer, sa ubicama. Ko bi ih zaustavio bez policije?
Većina ubistava su izvršena u afektu i kao takva niko, čak ni policija, ih ne može spriječiti. Nadamo se, međutim, da bi u svjesnijem, manje frustriranom društvu, takav kriminal bio znatno rjeđi.
Naši vladari tvrde da nas štite jedne od drugih. U stvari, njihov interes je da sebe zaštite i da zaštite svoje posjede – od nas.
Kada bi mi, kao članovi jedne komune, posjedovali i međusobno dijelili sve, bilo bi apsurdno krasti. Važan motiv za kriminal bi bio uklonjen. Takve komune bi razvijale principe po kojima bi rješavale probleme pojedinca koji je naštetio drugima. Umjesto hiljada profesionalnih policajaca, bilo bi desetina miliona ljudi koji bi sami sebi bili zaštita.
Zatvori nikoga ne popravljaju. Grupa ljudi, svjesna okolnosti i pojedinosti, svjesna problema svakog pojedinca, bila bi u mogućnosti da pripremi mnogo bolja rješenja pridržavajući se potreba i žrtve i okrivljenog. Današnji krivični zakon u neku ruku i kreira kriminalno ponašanje. Zatvorenici koji su u zatvoru proveli isuviše vremena nisu sposobni da opstanu izvan institucije koja je razmišljala i odlučivala umjesto njih. Kako bi to zatvaranje prestupnika zajedno sa drugim otpacima društva trebalo da razvije odgovornost i razumno ponašanje? Naravno, time se postižu sasvim suprotni efekti. Većina zatvorenika su povratnici.
Sljedeće pitanje kojim su anarhisti godinama bombardovani je: ali, ko će raditi sve prljave i neugodne poslove? Svaka komuna bi se među sobom dogovorila i utvrdila svoj sistem. Šta tu ima toliko komplikovano?
Tu je i pitanje: a šta sa onima koji odbijaju da rade? Tu se može primijeniti društveni pritisak. Ljudi mogu biti ignorisani. U krajnjem slučaju, mogu biti protjerani iz komune. Ali, ljudima je potreban rad. Ljudi imaju veliku potrebu za kreativnošću. Koliko ljudi provodi vrijeme čačkajući oko kola i motora? Koliko ljudi provodi vrijeme u bašti, šijući odijela, komponujući muziku, svirajući…? Sve su to ugodne aktivnosti. Jedino što ih mi radije nazivamo “hobi”, a ne posao. Posao kao takav je inače agonija koja se mora trpjeti.
U ovakvom društvu, naravno, rad jeste agonija. I prirodno je da ga mrzimo iz dna duše. Ali, to ne znači da smo po prirodi lenji, već da smo tretirani kao mašine, predviđene za obavljanje besmislenog posla drugome u korist. Kada nam istekne rok trajanja, završavamo na deponiji otpadaka, beskorisni. Rad ne mora da bude takav. Kada bi ga organizovali i njime upravljali ljudi koji se njime zaista bave, sigurno je da rad ne bi bio agonija. Kod prljavih poslova (koji se jednostavno moraju obaviti) postoji nekoliko metoda koje bi taj rad pretvorile u korisnu preokupaciju. Svi bi učestvovali i niko ne bi podlegao pred svojim obavezama.
Sljedeća tačka vrijedna pažnje je da je nezaposlenost problem stvoren kapitalizmom. U svjesnom društvu nezaposlenost ne bi postojala. Svako bi imao kraću radnu nedelju jer bi se proizvodile samo potrebne stvari. Kada bi se otresli parazitske vladajuće klase, oslobodili bi smo se velikog ekonomskog pritiska koji nas primorava da radimo besmislene stvari od kojih nemamo korist, samo da bi nekako sastavili kraj sa krajem.
Ako vas još treba ubjeđivati da bi anarhističko društvo riješilo problem onih koji izbjegavaju svoje obaveze samo zamislite samog sebe kao problema suočenog sa komunom u kojoj živite.
Još jedna uobičajena zamjerka je: pa, možda bi sve to moglo na nekoj seoskoj farmi, ali kako će se voditi gradska industrija bez direktorstva? Na prvom mjestu smatramo da bi cjelokupni društveni sistem trebalo razbiti na što više sitnih jedinica kako bi bile razumljivije običnim ljudima. To je važna stvar u organizaciji, kao i osnovni princip teorije anarhizma, da male grupe ljudi mogu biti vrlo djelotvorne u zajedničkom poslu i da mogu sarađivati sa ostalim grupama. Velike, bezlične grupe su lakovjerne i njima je lako dominirati. Interesantan primjer su željezare koje se prostiru kilometrima u širinu i koje su često neefikasne. Fabrike, firme, administracija, itd, odlikuju se jednom slikovitom karakteristikom – što su veće, manja im je efikasnost.
Treba proizvoditi i koristiti što je moguće manje. Neka sredstva bi se morala dijeliti po regijama. Ne postoji nerješiv problem u vezi sa tim. U stvari, do vrlo prihvatljivog rješenja su došli španski radnici tridesetih godina. Autobuska kompanija Barselone duplirala je usluge i dala ogroman doprinos gradu i proizvodnji oružja za front.
Sve se to postiglo znatno manjom radnom snagom, jer su mnogi otišli u borbu protiv fašista. Ovo zapanjujuće povećanje efikasnosti uprkos ratu i ozbiljnim smetnjama u snabdevanju, nije nikakvo čudo, jer su autobusku kompaniju vodili oni koji u njoj rade. Svi barselonski radnici organizovali su se u sindikate, grupe radnika iz istog preduzeća, podjeljene u posebne grupe. Svaka grupa je donosila dnevne odluke sama za sebe i imala delegata koji bi predstavljao njihove stavove za šira pitanja koja se tiču čitave fabrike ili regiona u kojem se fabrika nalazi. Radnici su se međusobno dogovarali o čemu će njihovi delegati govoriti. Položaj delegata se mijenjao, tako da je svako imao vremena da na skupu delegata svih radnih grupa da sve od sebe. Delegat nije imao određeni vremenski mandat već mu je položaj zavisio isključivo od njegovih sposobnosti. Ovo ukratko opisuje osnovne anarhističke principe slobodne federacije u praksi. Dodavanjem više različitih delegacija moguće je izaći na kraj sa organizacijom rada na bilo kom nivou, bez žrtvovanja bilo čije slobode izbora načina rada.
Idemo na sljedeću zamjerku: zar ne bi društvo bez države ostalo i bez zaštite od napada neke strane zemlje? Prije svega, moramo primjetiti da nas postojeća država nije zaštitila od okupacije Sjedinjene Američke Imperije. U stvari, “naše” oružane snage se koriste protiv nas kao da smo mi okupacijska armija. Država nas ne štiti, već nas koristi kao topovsko meso da bi odbranila naše vladare koji su ustvari naši pravi neprijatelji, u šta biste se uverili, kada bi se obelodanila prava istina.
Vratimo se na pitanje. Klasičan odgovor anarhizma je: naoružani narod. Anarhistička narodna vojska u Španiji je gotovo dobila građanski rat, uprkos nestašici oružja, izdaji komunista i intervenciji njemačke i italijanske vojske. Pogriješili su kada su dopustili da ih šačica običnih statista potčini.
Protiv straha od uništenja naša najbolja odbrana su revolucionarni pokreti u drugim zemljama. Drugim riječima, naša najbolja odbrana od ruske nuklearne bombe je anarhistički pokret poljskih radnika. On se lako može proširiti dalje po Sovjetskoj Imperiji. Obratno, njihova najveća nada je naš anarhistički pokret. Mi moramo aktivirati našu bombu, nas same, protiv tuđih gluposti.
Poučno je kako je ruska revolucija bila spašena od zvanične britanske intervencije nizom sabotaža i pobuna britanskih radnika. Istinska sigurnost bila bi zagarantovana kada bi internacionalni kontakti bili razvijeni do te mjere da možemo biti sigurni da radnici u svakoj “neprijateljskoj” zemlji neće dozvoliti svojim vladarima da nas napadnu.
Ovih nekoliko strana bile su kao kratak uvod u način razmišljana anarhista. Postoji još mnoštvo ideja i detalja koji se mogu naći u raznim knjigama na ovu temu. Ali, u osnovi, anarhizam se razumjeva njegovim doživljanjem, druženjem sa ostalim anarhistima, radom na različitim projektima… Tema oko koje se ovaj pamflet uglavnom vrti je: anarhistička akcija.
ANARHISTIČKA AKCIJA
Ako ste razumjeli ovo do sada napisano, trebalo bi da imate predstavu o tome šta je anarhističko društvo. Problem je kako iz postojećeg društva dospjeti do anarhističkog.
Unutar anarhizma postoje mnoge različite, ali povezane ideje. Postoje kompletni sistemi anarhističke političke teorije kao što su: federalizam, mutualizam (samouprava, odnosno uzajamnost koju je razvio Prudon – prim. prev.), individualizam, sindikalizam, anarho-komunizam, anarho – feminizam, itd. Rasprave između ovih različitih ogranaka su suviše spetljane i predugačke za ovaj pamflet.
Međutim, ukoliko mislimo na anarhizam, mora postojati dogovor između tih organizacija, jer svaka od njih pokazuje važnost akcije na raznim poljima života.
Ako svoje ideje uskladiš u praksi, izmislit ćeš sopstvenu verziju anarhizma. Dodaćeš novu snagu pokretu, nove ideje i novi način djelovanja. Pokret uvijek treba nove članove, naročito one koji su dobro promislili o svom životu. Razgovaraj sa svojim prijateljima, kontaktirajte se sa drugim anarhistima, čitaj o anarhizmu… Budite slobodan mislilac, jer dugačiji i ne postoji!
I ORGANIZOVANJE NA RADNOM MJESTU
Tradicionalno, anarhisti vjeruju da je glavni problem svijeta taj što je podijeljen na gospodare i robove. Kada bi se otarasili svojih šefova i sami vodili industriju, za sopstvenu dobrobit, a ne tuđu, poboljšanje bi bilo ogromno na svakom polju života.
Postoje anarhisti koji vjeruju da je radnička klasa već maksimalno iskorištena i da bi se mogao naći drugi put za revoluciju. Anarhista bi u najmanju ruku mogao pokušati da organizuje svoje prijatelje na poslu. Pokušavamo da raširimo jednu jednostavnu ideju da treba spriječiti “vrhove” u upravljanju našim životima. To se najbolje postiže međusobnim razgovorom, povjerenjem i prihvatanjem, a ne pritiscima i propovjedima sa visine. Solidarnost se najbolje uči kroz akciju. Anarhisti se trude da budu spremni za štrajkove kada do njih dođe. Obično je miniranje moći državnog sindikata najvažniji zadatak, kao i organizovanje ljudi za direktani rad, a ne kroz “odgovarajuće kanale“. Svrha anarhizma je da se ljudi dočepaju kontrole sopstvenih života umjesto da se ona prepušta moćnicima. Kada se to desi, direktna akcija je oproban način uspješnih sukoba u industriji. U jedinstvu je snaga!
Za anarhiste borba za više sitnih promjena ili odbacivanje rasprave nisu revolucionarni. Za nas je jedina prava stvar da tokom tih akcija ljudi uče kako da organizuju i steknu sigurnost u sopstvenu zajedničku moć. Konačno, ovakvo će se iskustvo pokazati korisnim i dozvoliće radnicima da uspešno slome industrijsku strukturu moćnika i izgrade potpunu kontrolu nad proizvodnjom.
Imamo slikovitu i bogatu historiju za sobom i mnoge korisne i uspješne tehnike, kao što je, na primjer, usporavanje. Usporavanje je takav vid borbe koji podrazumijeva izjednačavanje rada sa količinom dobijenog novca. Ili tzv. radni štrajkovi. U njima se kvalitetno obavlja posao bez obzira na vrijeme koje je za njega potrebno. Ali, takve akcije imaju smisla samo kad ih izvode dobro organizovane grupe ljudi sa jasnim ciljevima. Postoje mnogi primjeri direktne akcije. Recimo, ne moramo da slušamo šefove već da im naređujemo.
Nadajmo se da će samoorganizovanje među radnicima još jednom (kao i par puta u bliskoj prošlosti) dostići tačku u kojoj će radnici biti spremni da djeluju zajedno i suprotstave se državi u cjelosti. Kada bi opet doživjeli adekvatno iskustvo u organizaciji, pripremljenosti i svjesnosti, bilo bi moguće odstraniti državu i vlastodršce i pokrenuti anarhističko društvo i čitav anarhistički svijet.
Postoje različiti stavovi anarhista o načinu postizanja svega toga. Neki anarhisti podržavaju ideju izgradnje ogromnih sindikata, kontrolisanih od dna ka vrhu umjesto uobičajne hijerarhije koja ide od vrha ka dnu. Ovaj način anarhizma (sindikalizam) je jasna strategija ka revoluciji, što se u prošlosti pokazalo kao vrlo efektivan način. Sindikat uključuje sve radnike na svakom mjestu i podrazumijeva razvoj samoorganizovanja do te mjere da radnici mogu preuzeti fabrike bez problema. Štrajkovi mogu biti, gdje je potrebno, podržani akcijama solidarnosti drugih radnika.
Konačno, zahvaljujući toj solidarnosti, dovoljno će se radnika aktivirati i ujediniti za generalni štrajk. Država će biti paralizovana, jer neće moći ništa učiniti. Neće se moći osloniti ni na armiju ukoliko ona ne bude željela da ubija svoje rođake i prijatelje. Generalni štrajk može biti generalno preuzimanje kontrole iz ruku vlastodržaca ili se može razviti u tom pravcu. Na tom stepenu rad na izgradnji anarhije može početi.
Neki anarhisti odbacuju aspekte ovog plana. Oni sumnjaju u mudrost formiranja sindikata, čak iako su decentralizovani. Brinu da će se time omogućiti razvoj legla profesionalnih predvodnika. Takođe, postoji opasnost od poplave svakodnevnih kompromisa oko sitnih i nevažnih pitanja. U svakom slučaju, različiti pristupi ne sprječavaju zajednički rad.
Korisno bi bilo da su anarhisti sa istog radnog mjesta u kontaktu. Gdje kontakt ne postoji, međusobni dogovori su odlična polazna tačka.
II ŠIROK IZBOR KAMPANJA
Anarhisti se obično vrlo slabo pokazuju na uticajnim kampanjama. To je uglavnom zato što hrišćani, liberali, trockisti, itd. uspjevaju da ih kontrolišu i čine ih beživotnim, uplašenim i neefikasnim, pa im ni jedan anarhista koji iole drži do sebe ne prilazi ni blizu.
Sa druge strane, mnogi anarhisti vjeruju da je dobra stvar povezati se sa kampanjama C.N.D.-a (Kampanja za Nuklearno Razoružanje – prim. prev.), anti-nacističke lige, pokreta za oslobođenje životinja, itd. zato što učestvovanje u ovim kampanjama može biti prvi korak u pristupanju većeg broja ljudi anarhističkom pokretu. Prisustvo anarhista može pomoći i kampanjama da budu efikasnije. Takođe, kampanje koje iznose važne stvari pred javnost, pružaju mogućnost javnog prikazivanja posebnih zala koje vode opštem ugnjetavanju i time pokazuju potrebu za revolucijom.
U nekim slučajevima važnost učestvovanja anarhista u takvim organizacijama je u sprječavanju dominacije lažnih političara “dobrotvora”. Ponekad je moguće da se metode akcije usmjere po anarhističkim principima.
Na primjer, anarhista u C.N.D.-u bi ukazao na veze između nuklearnog oružja, militarizma, Države i klasnog društva. Ukazao bi na besmislenost moljakanja Države da se lijepo ponaša, preporučio bi rad na stvarima korisnijim od zapitkavanja ko je to izgradio bombe, itd.
Pokušavamo da raširimo decentralizovane metode organizacije, bazirane na međusobnoj saradnji manjih grupa. To bi imalo za prednost veću prilagodljivost, pružila bi se šansa svakom članu za potpunu inicijativu i ujedno spriječio pokušaj razvoja vladajuće grupe.
Neki anarhisti tvrde da je pokret kao što je C.N.D, u nemogućnosti da iznese revoluciju na sebi, čak ni da se približi realizovanju sopstvene ideje za uklanjanje nuklearnih postrojenja i nuklearnog oružja. Jedino se možemo nadati da će barem izazvati mnoge ljude da razmišljaju o tome kako ovo društvo zaista funkcioniše.