Sve sretne obitelji nalik su jedna na drugu a svaka nesretna je nesretna na svoj način. Mi smo nesretni na sve načine Petre. Nema načina na koji naša nesreća nije oživjela a sad je došao kraj tome. Pišem ti pismo jer je to jedini način da me ne prekineš kao i uvijek. Kukavice to rade a ja jesam kukavica. Priznajem i opraštam sebi ne samo pola već sve. Opraštam i tebi ali u tom oprostu nema nade, sreće ni iskupljenja. Pišem ti jer papir će podnijeti sve dok ja ne mogu. Ne mogu podnijeti čak ni jednu jedinu riječ pa zato pišem, ti si pravnik pa razumiješ sve te papire i papirologiju. Za tebe sam i ja na kraju komad papira koji ćeš staviti u svoj ormar sa riješenim slučajevima i nastaviti svoju karijeru uspješnog advokata u najboljim godinama, sa vlastitim uredom, privatnom praksom i mužem u kući koji ti čuva sina. To si bio do prije nekoliko minuta a sad ćeš biti samo uspješan samohrani otac jer dok čitaš ovo ja sam daleko, u Provansi u Francuskoj. Uvijek mi se sviđala Provansa i jug Francuske pa idem tamo ali ne idem radi odmora već radi svega što se desilo između mene i tebe i našeg sina. Mi smo nesretna obitelj Petre. Duboko i trajno nesretna a sada i uništena. Ti si kriv a poslije tebe ja sam kriv a na kraju svi su krivi osim našeg djeteta koje sada plače u sobi jer mu nitko nije došao na rođendan i jer ima slomljenu ruku nakon što su ga prebili stariji kolege u školi jer ima dvojicu tata i sigurno je i on peder. Ne vole ga u školi i ne vole nas. Ne voli nas nitko. Nitko. Tome je sada došao kraj na ovom papiru koje kasnije možeš na sudu iznijeti kao dokaz, materijal, argument. Dajem ti odriješene ruke i crno na bijelo testament koji možeš uokviriti kao što si uokvirio sve svoje diplome, priznanja i certifikate. Na kraju krajeva uokvirio si i bezbroj naših fotografija u ovih posljednjih deset godina i možda je dobro da imaš nešto opipljivo za kraj. Papir je prikladan materijal za tebe jer tebi riječi, osjećaji i emocije ne znače mnogo zar ne? Ne moraš mi odgovoriti a i da imaš odgovor nije me briga, više me nije briga za tebe i tvoje riječi. Mrtav si. Nestao. Zaključen slučaj za mene i ovo je tvoja presuda dragi Petre koju možeš i zapaliti ako želiš svejedno je. Morao sam ti napisati ovo jer bi me dosad prekinuo milion puta i moje misli bi isparile, skrenuo bi me s teme, izgubio bi se i na kraju bi ti zaključio sve umjesto mene a ja bi klimnuo glavom jer bi naša rasprava trajala satima a moja snaga samo nekoliko minuta-Dobio si svaku raspravu sa mnom u zadnjih nekoliko godina, svaku bez izuzetka i dobar si pravnik, vrhunski. Sve ti to mora priznati ali kao muž, otac i partner si nula. Nitko i ništa a to nikad nitko neće vidjeti ni znati osim nas troje i naše obitelji. Kriv si za sve.
Mi smo dva pedera u kasnim tridesetim godinama sa usvojenim sinom koji je upravo napunio šest godina i vratio se kući sa slomljenom rukom. Bio sam naravno u policiji, školi i bolnici. Sve je zapisano, na papiru, dokumentirano i dobit ćemo novce od osiguranja, tužit ćemo školu i bit će sve pravno riješeno ali pravda nikad neće doći. Tebe nije zanimala pravda nikada osim ako nije pravno opravdana tako si volio reći a sad ti ja kažem da si običan pravno ispravan i certificiran peder koji je propao kao otac i kao muž međutim tu diplomu ti ne mogu kupiti u knjižari pa zato i pišem pismo, ovo pismo neka bude i tvoja diploma, još jedan certifikat u tvom životu a kasnije će to biti i pismena potvrda razvoda, brdo papira nas čeka a oduvijek je to i bilo između mene i tebe. Papiri. Papiri su bili potrebni kad smo se vjenčali. Mnogo papira smo morali napisati, ispisati, dobiti i izvaditi sjećaš se koliko smo papira na kraju skupili da bi dobili potvrdu da smo par? Tebi je to bilo zabavno, rješavao si tako sposobno sve pravne teškoće i s lakoćom si sredio sve papire. Voliš tu rečenicu ”Sredio sam sve papire”. Znam da voliš tu rečenicu jer si mi s tom rečenicom milion puta mahao pred očima, puhao mi je u lice za svojim dahom kad bi se posvađali, sredio si sve papire! Sve papire si ti sredio Petre ali ovaj papir posljednji je samo za tebe i ne sumnjam da ćeš srediti i ovo pismo, isparati, zapaliti, uokviriti ili šta već odlučiš ja znam da ćeš i ovaj papir srediti kad već nisi uspio da središ svoju obitelj.
Na papiru imamo dijete, muž i muž smo iako smo morali na jednom papiru da odaberemo tko će biti mama sjećaš se? Sjećaš se kako je smiješno bilo i slatko kad sam potpisao da ću ja biti mama našem sinu u pravnom smislu? Tad nije igralo ulogu, nije bilo šovinistički da onaj koji prima kurac bude i mama na papiru. Nisam mama. Nisam majka i nisam rodio naše dijete. Sve je to samo papir. Komadi papira koji nešto pišu, govore ali ne znače ništa. Ništa više ne znače. Nikad i nisu značili ali mi smo im dali značenje i vrijednost i tada su bili veoma važni. Više nisu. Sve se svelo na ovaj posljednji komad papira između mene i tebe. Na ovo pismo. Na tvoj papir. Za tebe je ovaj papir.
Sjećaš se kad smo bili sretni? Zaljubljeni? Nema papira za taj period osim fotografija koje blijede. U mom sjećanju to je bilo vrijeme nade, sreće i očekivanja. U mom sjećanju si ti bio Bog. Čovjek mog života. Pametan, mlad i perspektivan. Doimao si se uobražen ali pristajalo ti je, zgodan i lijep momak može sebi da dopusti da bude malo drzak i uobražen a ja sam bio onaj povučeni, tihi, sramežljivi grafički dizajner i ilustrator dječjih knjiga i slikovnica. Upoznali smo se preko zajedničke prijateljice, prošetali smo i pričao si o svemu a ja sam te slušao, slušao sam te na više načina kad razmislim bolje. Slušao sam te kao slušatelj, onda kao partner a na kraju kao čovjek bez ikakvog vlastitog stava i mišljenja slušao sam tvoje riječi kao neku neosporivu svetinju, pravilo i temelj našeg odnosa i svijeta u kojem si imao pravnu definiciju za sve i svakoga, za sve i svašta pa čak i za mene si jednom rekao da sam pravno nesposoban da se brinem za naše dijete. Pravno nesposoban te riječi si upotrijebio i sada ih ja pišem ponovo da ih imaš crno na bijelo. Priznajem da jesam. Ne samo pravno već i na sve ostale načine sam nesposoban da se brinem za naše dijete a možda i za sebe. Sredit ćeš papire da me stave u ludnicu jednom si i to rekao. Sredit ćeš papire. Te tvoje riječi više ništa ne vrijede jer sad ja sređujem ovaj prazan papir za tebe. Sredit ću papire sad ja umjesto tebe i za tebe. Naša ljubav je bila stvarna, vjerujem u to inače ne bi ostali ovoliko zajedno a opet ljudi ostaju zajedno iz milion razloga tako da ne znam koliko je moja vjera u ljubav ispravna kad si ti u pitanju. Vjerujem da si me volio i imao najbolje namjere ali one su te dovele do pakla. Pakao. Ako postoji pakao na zemlji to je sad ova kuća u kojoj ti sređujem ovaj papir a naš sin ne priča sa mnom jer su mu tate dva pedera i zbog nas nema prijatelja, poznanika i smiju mu se. Naš sin. Na papiru je to naše dijete. Zakonski naše dijete. Dijelimo skrbništvo, zakon nas štiti, priznaje, imamo sva prava ovog svijeta koja si ti sredio i toliko puta ponovio da si sve papire sredio i da ne brinem ništa za svoju budućnost ni za budućnost našeg djeteta. Bio si glup, najveća budala koju sam upoznao u životu bio si ti, najveća i najgora budala jer nema ništa gore od samouvjerene budale a ti si samouvjeren. Nisi čak ni samouvjeren koliko uvjeren u sistem papira i zakona u koje živiš i u kojem se krećeš-Jesi li se ikad zapitao ima li papira i zakona za dijete koje te nazove pederom i pljune te jer si mu upropastio život? Ima li neka stavka u Rimskom Pravu o tome?
To je uradio naš sin. Pljunuo me. Slomio je ruku kad se potukao sa kolegama, udarili su ga, pao je kad sam ja došao direktor škole me ljubazno primio u ured, objasnio mi je sa posebnom pažnjom oko čega su se posvađali, objašnjavao mi je to na taj način kao da sa retardiran, kao da ću se raspasti ako izgovori riječ pederi, pederčine, gejevi, homići, peškići…Direktor škole se ponašao prema meni kao da sam spreman na tužbu, krivičnu prijavu, ponudio me kafom, kolačem i vodom sa šećerom. Čemu ta voda sa šećerom? Nisam u nesvijesti, nije mi bilo loše, nisam ni tražio ništa ali možda je jadni čovjek mislio da svi pederi padaju u nesvijest kada se loše stvari dese i da nastaje drama, plač i krivična prijava. Nije znao da su i meni jednom slomili nos, jagodičnu kost i zub sa desne strane pa mi nije krenula suza, niti mi je palo na pamet da idem na sud jer mi je bilo normalno da se tako ponašaju moji kolege prema meni. Naš sin sad prolazi isto što i ja. Zbog nas i naše sebičnosti on ispašta i plaća cijenu koju nije dužan nikome da plati a najmanje dvojici bijesnih gejeva kojima je palo na pamet da se igraju roditelja prije nekoliko godina. Nije naš sin kriv, nemoćan je, malen i tek je došao na svijet a ima slomljenu ruku i uništeno samopouzdanje jer nije dijete normalne obitelji. On pati. Tebi to nije važno i znamo da je to istina. Kao pravnik ti već imaš spremnu tužbu za školu, bolnicu i sve ostale koji su sudjelovali u ovom incidentu ali kao čovjek nemaš ništa. Nijedan jedini papir osim ovoga koji ti ja ostavljam na stolu. Kad smo bili na početku veze i kad si me zaprosio bilo je nevjerovatno, nije izgledalo moguće, znali smo da će se moji roditelji mene odreći, ljubav prema tebi bila je veća od ljubavi prema mome ocu. Ja sam svog oca iznevjerio a sada sam otac koji je iznevjerio svoje dijete i vrijeme je da prekinem taj lanac jer sutra će naš sin nastaviti nesreću u svojoj obitelji a to neću dopustiti. Naš sin je mene pljunuo, prokleo i uplakan otišao u sobu. Ima pravo na to. On ima puno pravo da me mrzi. Nije htio ovo. Ovo smo htjeli mi a konkretno ti-Ti si jedne noći dok smo pili vino i mazili se spomenuo ideju o djetetu. Ovim riječima si mi to predložio ”Kako ti se čini ideja da imamo dijete” tim riječima si spomenuo jedno živo biće i njegovo postojanje u našem životu. Za tebe je dijete bila dobra ideja. Ideja. Nazvao si naše dijete idejom, kao i naš brak, naš život ali sve to je i moglo da prođe, da bude ideja ali nazvati usvojenje i odgoj djeteta i preuzimanje nečijeg života u ruke idejom nije bilo normalno a to je sad kasno da ispravim. Tu ideju smo ostvarili. Sredio si papire. Sjećam se i tog dana kad si ušao u naš veliki stan na rubu grana i rekao ”Papiri su sređeni imamo usvojenje u rukama” nazdravili smo, ljubili se, vodili ljubav kao da ćemo napraviti dijete, bilo je bolesno sad kad razmislim o tome, ne možemo imati dijete, ne mogu rađati, ne mogu biti majka a ne mogu ni napraviti dijete jer me vagina ne zanima i otkuda meni pravo na dijete? Novac. Sve si riješio sa novcem, vezama i sa svojim papirima na kraju i novac je papir zar ne?
Ideja o savršenoj obitelji tebi je bila posebno draga. Poseban fetiš. Nekako se uklapalo u tvoj imidž odvjetnika za ljudska prava. Imati obitelj, dijete, muža, psića i jedan živući primjer kako se može kad se hoće. Htio si biti primjer za sve one nesretnike koje zastupaš na sudu zbog diskriminacije i na čijoj nesreći uzimaš novac kao aktivista i borac za ljudska prava. Licemjer si a onda i ja s tobom. Moja slabost je bila u tebi, moje pristajanje na tvoje ideje me čini sudionikom ove nesreće, moje dijete me mrzi a mrzi i tebe međutim ti to lakše podnosiš, upisat ćeš ga u inostranstvo u školu, sredio si ti već sve. Sve papire si već sredio ja vjerujem da si i meni sredio papire ako poginem ili se ubijem. Sredio si ti papire za sve nas.
Kad sam pristao na brak s tobom a onda na dijete s tobom pristao sam na sve ono što je došlo s tim a nije nigdje pisalo da će doći. Naravno da nisam bio glup i nije mi teško palo kad su me se odrekli moji roditelji, kad nas gledaju na cesti, kad dobacuju na ulici, kad dobivamo prijeteća pisma i komentare nebitnih ljudi ali dijete ne smije biti dio toga. Naš sin ne smije biti dio naše priče. Ne smije a kad sam ti spomenuo kako vjerujem da ćemo imati problema prvi put si kao argument iznio ljubav. To je bio tvoj pravni trik. Laž s kojom si dobivao parnice na sudu tada si upotrijebio i na meni, na svom suprugu. Iznio si argumente koji su bili tako dobri, snažni i neosporni. Iznio si mi tisuće primjera gladne, nesretne, napuštene djece koja vape da ih netko usvoji. Pokazao si mi koliko ima gladnih i žednih dječaka i djevojčica i kako nije bitno odgajaju li ih homoseksualci ili heteroseksualci sve dok je ljubav u obitelji. Ljubav čini obitelj rekao si mi prije nego što smo dobili našeg sina iz sirotišta kao malenu bebu, nesvjesnu života i svijeta u koje je došao. Kad si me uvjerio u ispravnost naše odluke da odgajamo dijete, čovjeka u jednoj gay obitelji više mi nije nikad palo na pamet da preispitam tvoje odluke, tvoju pamet i sad je kasno-Ti si budala. Obična budala. Budala kakve nema i kakvu odavno svijet nije vidio ni upoznao. U sudnici si zvijezda, aktivist, borac i sijaš kao neka plamteća i hipnotizirajuća iluzija. Bijeli zubi, gelirana kosa, odijelo po mjeri i skup sat uz stiliziranu kravatu čine tvoju pojavu koja ulijeva povjerenje, poštovanje i divljenje međutim u našem domu si bio sve manji i manji. Postao si dio namještaja, sjena vrata, ptica na balkonu. Tvoja uloga je postala samo da doneseš papira u naš život. Da doneseš novca. Ljubav o kojoj si pričao koja pomjera planine nije bila dovoljna ni da pomjeri našeg sina da ode u školu prvi put kad su ga prebili u predškolskom pa je moja obaveza bila da to radim. Moja ljubav je to radila a nije ni ona nego moja snaga, volja i želja da prekinem nesreću u svojim obiteljima. Nije uspjelo. Danas je tome kraj.
Odabrao si dijete jer je to danas moderno. LGBT zajednica sve više liči na hetero zajednicu, imamo djecu, brak, kredite, zajedničke slave, svatove, obaveze, psiće i uspomene i tričarije koje se bacaju svakog generalnog čišćenja na proljeće ili jesen. Ti nisi čak ni gay. Ti si karikatura a ja s tobom samo promašaj. Dva promašaja koja su napravila treći promašaj i upropastili jedno dijete. Naš sin nije birao ovaj život, mi smo mu ga nametnuli kao njegov. Mi namećemo drugima da nas prihvate i ti to dobro znaš. Svi koji nas ne vole odmah su protiv nas, odmah nas diskriminiraju, mrze i treba ih tužiti, nisu normalni jer ne vole gejeve, to su zaostali ljudi, primitivci, jadnici, bijednici i šta je onda naš sin na kraju za nas? Diskriminira li me vlastiti sin? Hoćeš li ga tužiti? Gdje je sad tvoja sudnica i tvoje pravo? Hajde izvoli tuži svoje dijete jer te zove bolesnom pederčinom, peškom i primačem kurca. Nemaš odgovor, znam te dovoljno dobro. Tvoja greška je što ti ne voliš druge ljude, inače je to greška nas gejeva. Ne volimo dovoljno drugačije ljude od sebe jesi li ikad to pomislio da možda samo na trenutak nismo mi žrtve? Da smo i mi nečiji mučitelji? Mi mučimo naše dijete mislim da nema goreg od toga. Mi smo uspjeli da u vlastitoj sebičnosti uzmemo dijete, stvorimo imitaciju jedne obitelji, kupimo kuću, psića i sve smo to upropastili. Zar si bio toliko glup da si vjerovao kako ćeš jednu obitelj srediti kao što sređuješ papire? Slučajeve? Tužbe? Bio si glup a ja sam bio slab.
Petre ostavljam te. Ostavljam i naše dijete. Ostavljam sve. Ne traži me, ne kontaktiraj me, preko suda ćemo riješiti papire i to je sve. Kad budeš čitao ovo pismo ja sam već na vozu. Ne idem da se ubijem kao Ana Karenjina već da spasim naše dijete, njegov život, ne zaslužuje ovo. Nitko nije dužan da nas voli ako to neće. Nitko pa čak ni dijete koje hranimo, čuvamo, pazimo i odgajamo. Nije nam nitko dužan ljubav, razumijevanje i odobravanje ali ti to nikad nećeš shvatiti jer u pravnom smislu svi imamo ista prava ali u životu nemamo svi i iste uvjete. Ne ide to tako. Ne mora me voljeti naš sin, ne mora me trpjeti prolaznik kojem se gade pederi, ne mora nitko ništa i ne duguje nam nitko svoje razumijevanje, potporu i dopuštenje. Nitko na ovom svijetu nema pravnu, moralnu i društvenu obavezu da nas voli i to je meni sasvim jasno ali tebi nikad neće biti. Nema tih papira koji mogu ispisati sve naše zablude, uvjerenja, opravdanja koja sami sebi i drugima serviramo kao normalna jer normalno je relativan pojam a ni relativnost ne postoji u tvom svijetu. Bili smo sebični. Nije bilo dovoljno da budemo samo par, morali smo imati i brak, nije nam ni to bilo dosta pa smo morali imati i dijete zašto nisi oženio neku ženu kad već sve radiš kao da je sasvim normalno? Kad te već privlači ideja braka, djeteta i kućice u cvijeću zašto ja? Čemu ovoliko patnje koja se desila zbog tvojih potreba za nekim dokazivanjem? Jel se radilo samo o dokazivanju? Izgleda da nam treba dokaz da smo stvarni. LGBT zajednica je stvarna samo ako radi isto ono što i hetero zajednica i dijeli ista prava, interese i potrebe. Ja to ne želim. Nikad nisam želio. Nije me zanimao brak, dijete ni život u zajednici. Zanimao si me samo ti. Tebi to nije bilo dovoljno a meni je na kraju sve bilo previše. Sloboda izbora je najviše pravo koje čovjek ima i mora imati. Sloboda izbora da ne volimo drugačije, da volimo šta hoćemo, da kažemo šta mislimo, da budemo šta jesmo, da nećemo šta nismo, da imamo i nemamo, da se pokažemo ili sakrijemo. Sloboda izbora je najveličanstvenije pravo a danas sloboda izbora dolazi upakovana u šarene laži, beskrajne papire i prava koja nam je prividno osiguravaju. Znaš li šta je uopšte sloboda? Sloboda je kad si ono što jesi bez potrebe i želje da budeš ono što nisi. Takva sloboda danas skoro da ne postoji. Nema je naše dijete, nemaš je ti a na kraju nemam je ja. Sa ovim papirom oslobađam tebe, sebe i naše dijete od svega onoga što si ti sa svojim papirima zarobio. Volim te, volim našeg sina ali sebe volim najviše i to je moje pravo. Sve sretne obitelji nalik su jedna na drugu a sve gay obitelji samo su nalik na obitelj…Žao mi je.
Sve sretne obitelji nalik su jedna na drugu a svaka nesretna je nesretna na svoj način. Mi smo nesretni na sve načine Petre. Nema načina na koji naša nesreća nije oživjela a sad je došao kraj tome. Pišem ti pismo jer je to jedini način da me ne prekineš kao i uvijek. Kukavice to rade a ja jesam kukavica. Priznajem i opraštam sebi ne samo pola već sve. Opraštam i tebi ali u tom oprostu nema nade, sreće ni iskupljenja. Pišem ti jer papir će podnijeti sve dok ja ne mogu. Ne mogu podnijeti čak ni jednu jedinu riječ pa zato pišem, ti si pravnik pa razumiješ sve te papire i papirologiju. Za tebe sam i ja na kraju komad papira koji ćeš staviti u svoj ormar sa riješenim slučajevima i nastaviti svoju karijeru uspješnog advokata u najboljim godinama, sa vlastitim uredom, privatnom praksom i mužem u kući koji ti čuva sina. To si bio do prije nekoliko minuta a sad ćeš biti samo uspješan samohrani otac jer dok čitaš ovo ja sam daleko, u Provansi u Francuskoj. Uvijek mi se sviđala Provansa i jug Francuske pa idem tamo ali ne idem radi odmora već radi svega što se desilo između mene i tebe i našeg sina. Mi smo nesretna obitelj Petre. Duboko i trajno nesretna a sada i uništena. Ti si kriv a poslije tebe ja sam kriv a na kraju svi su krivi osim našeg djeteta koje sada plače u sobi jer mu nitko nije došao na rođendan i jer ima slomljenu ruku nakon što su ga prebili stariji kolege u školi jer ima dvojicu tata i sigurno je i on peder. Ne vole ga u školi i ne vole nas. Ne voli nas nitko. Nitko. Tome je sada došao kraj na ovom papiru koje kasnije možeš na sudu iznijeti kao dokaz, materijal, argument. Dajem ti odriješene ruke i crno na bijelo testament koji možeš uokviriti kao što si uokvirio sve svoje diplome, priznanja i certifikate. Na kraju krajeva uokvirio si i bezbroj naših fotografija u ovih posljednjih deset godina i možda je dobro da imaš nešto opipljivo za kraj. Papir je prikladan materijal za tebe jer tebi riječi, osjećaji i emocije ne znače mnogo zar ne? Ne moraš mi odgovoriti a i da imaš odgovor nije me briga, više me nije briga za tebe i tvoje riječi. Mrtav si. Nestao. Zaključen slučaj za mene i ovo je tvoja presuda dragi Petre koju možeš i zapaliti ako želiš svejedno je. Morao sam ti napisati ovo jer bi me dosad prekinuo milion puta i moje misli bi isparile, skrenuo bi me s teme, izgubio bi se i na kraju bi ti zaključio sve umjesto mene a ja bi klimnuo glavom jer bi naša rasprava trajala satima a moja snaga samo nekoliko minuta-Dobio si svaku raspravu sa mnom u zadnjih nekoliko godina, svaku bez izuzetka i dobar si pravnik, vrhunski. Sve ti to mora priznati ali kao muž, otac i partner si nula. Nitko i ništa a to nikad nitko neće vidjeti ni znati osim nas troje i naše obitelji. Kriv si za sve.
Mi smo dva pedera u kasnim tridesetim godinama sa usvojenim sinom koji je upravo napunio šest godina i vratio se kući sa slomljenom rukom. Bio sam naravno u policiji, školi i bolnici. Sve je zapisano, na papiru, dokumentirano i dobit ćemo novce od osiguranja, tužit ćemo školu i bit će sve pravno riješeno ali pravda nikad neće doći. Tebe nije zanimala pravda nikada osim ako nije pravno opravdana tako si volio reći a sad ti ja kažem da si običan pravno ispravan i certificiran peder koji je propao kao otac i kao muž međutim tu diplomu ti ne mogu kupiti u knjižari pa zato i pišem pismo, ovo pismo neka bude i tvoja diploma, još jedan certifikat u tvom životu a kasnije će to biti i pismena potvrda razvoda, brdo papira nas čeka a oduvijek je to i bilo između mene i tebe. Papiri. Papiri su bili potrebni kad smo se vjenčali. Mnogo papira smo morali napisati, ispisati, dobiti i izvaditi sjećaš se koliko smo papira na kraju skupili da bi dobili potvrdu da smo par? Tebi je to bilo zabavno, rješavao si tako sposobno sve pravne teškoće i s lakoćom si sredio sve papire. Voliš tu rečenicu ”Sredio sam sve papire”. Znam da voliš tu rečenicu jer si mi s tom rečenicom milion puta mahao pred očima, puhao mi je u lice za svojim dahom kad bi se posvađali, sredio si sve papire! Sve papire si ti sredio Petre ali ovaj papir posljednji je samo za tebe i ne sumnjam da ćeš srediti i ovo pismo, isparati, zapaliti, uokviriti ili šta već odlučiš ja znam da ćeš i ovaj papir srediti kad već nisi uspio da središ svoju obitelj.
Na papiru imamo dijete, muž i muž smo iako smo morali na jednom papiru da odaberemo tko će biti mama sjećaš se? Sjećaš se kako je smiješno bilo i slatko kad sam potpisao da ću ja biti mama našem sinu u pravnom smislu? Tad nije igralo ulogu, nije bilo šovinistički da onaj koji prima kurac bude i mama na papiru. Nisam mama. Nisam majka i nisam rodio naše dijete. Sve je to samo papir. Komadi papira koji nešto pišu, govore ali ne znače ništa. Ništa više ne znače. Nikad i nisu značili ali mi smo im dali značenje i vrijednost i tada su bili veoma važni. Više nisu. Sve se svelo na ovaj posljednji komad papira između mene i tebe. Na ovo pismo. Na tvoj papir. Za tebe je ovaj papir.
Sjećaš se kad smo bili sretni? Zaljubljeni? Nema papira za taj period osim fotografija koje blijede. U mom sjećanju to je bilo vrijeme nade, sreće i očekivanja. U mom sjećanju si ti bio Bog. Čovjek mog života. Pametan, mlad i perspektivan. Doimao si se uobražen ali pristajalo ti je, zgodan i lijep momak može sebi da dopusti da bude malo drzak i uobražen a ja sam bio onaj povučeni, tihi, sramežljivi grafički dizajner i ilustrator dječjih knjiga i slikovnica. Upoznali smo se preko zajedničke prijateljice, prošetali smo i pričao si o svemu a ja sam te slušao, slušao sam te na više načina kad razmislim bolje. Slušao sam te kao slušatelj, onda kao partner a na kraju kao čovjek bez ikakvog vlastitog stava i mišljenja slušao sam tvoje riječi kao neku neosporivu svetinju, pravilo i temelj našeg odnosa i svijeta u kojem si imao pravnu definiciju za sve i svakoga, za sve i svašta pa čak i za mene si jednom rekao da sam pravno nesposoban da se brinem za naše dijete. Pravno nesposoban te riječi si upotrijebio i sada ih ja pišem ponovo da ih imaš crno na bijelo. Priznajem da jesam. Ne samo pravno već i na sve ostale načine sam nesposoban da se brinem za naše dijete a možda i za sebe. Sredit ćeš papire da me stave u ludnicu jednom si i to rekao. Sredit ćeš papire. Te tvoje riječi više ništa ne vrijede jer sad ja sređujem ovaj prazan papir za tebe. Sredit ću papire sad ja umjesto tebe i za tebe. Naša ljubav je bila stvarna, vjerujem u to inače ne bi ostali ovoliko zajedno a opet ljudi ostaju zajedno iz milion razloga tako da ne znam koliko je moja vjera u ljubav ispravna kad si ti u pitanju. Vjerujem da si me volio i imao najbolje namjere ali one su te dovele do pakla. Pakao. Ako postoji pakao na zemlji to je sad ova kuća u kojoj ti sređujem ovaj papir a naš sin ne priča sa mnom jer su mu tate dva pedera i zbog nas nema prijatelja, poznanika i smiju mu se. Naš sin. Na papiru je to naše dijete. Zakonski naše dijete. Dijelimo skrbništvo, zakon nas štiti, priznaje, imamo sva prava ovog svijeta koja si ti sredio i toliko puta ponovio da si sve papire sredio i da ne brinem ništa za svoju budućnost ni za budućnost našeg djeteta. Bio si glup, najveća budala koju sam upoznao u životu bio si ti, najveća i najgora budala jer nema ništa gore od samouvjerene budale a ti si samouvjeren. Nisi čak ni samouvjeren koliko uvjeren u sistem papira i zakona u koje živiš i u kojem se krećeš-Jesi li se ikad zapitao ima li papira i zakona za dijete koje te nazove pederom i pljune te jer si mu upropastio život? Ima li neka stavka u Rimskom Pravu o tome?
To je uradio naš sin. Pljunuo me. Slomio je ruku kad se potukao sa kolegama, udarili su ga, pao je kad sam ja došao direktor škole me ljubazno primio u ured, objasnio mi je sa posebnom pažnjom oko čega su se posvađali, objašnjavao mi je to na taj način kao da sa retardiran, kao da ću se raspasti ako izgovori riječ pederi, pederčine, gejevi, homići, peškići…Direktor škole se ponašao prema meni kao da sam spreman na tužbu, krivičnu prijavu, ponudio me kafom, kolačem i vodom sa šećerom. Čemu ta voda sa šećerom? Nisam u nesvijesti, nije mi bilo loše, nisam ni tražio ništa ali možda je jadni čovjek mislio da svi pederi padaju u nesvijest kada se loše stvari dese i da nastaje drama, plač i krivična prijava. Nije znao da su i meni jednom slomili nos, jagodičnu kost i zub sa desne strane pa mi nije krenula suza, niti mi je palo na pamet da idem na sud jer mi je bilo normalno da se tako ponašaju moji kolege prema meni. Naš sin sad prolazi isto što i ja. Zbog nas i naše sebičnosti on ispašta i plaća cijenu koju nije dužan nikome da plati a najmanje dvojici bijesnih gejeva kojima je palo na pamet da se igraju roditelja prije nekoliko godina. Nije naš sin kriv, nemoćan je, malen i tek je došao na svijet a ima slomljenu ruku i uništeno samopouzdanje jer nije dijete normalne obitelji. On pati. Tebi to nije važno i znamo da je to istina. Kao pravnik ti već imaš spremnu tužbu za školu, bolnicu i sve ostale koji su sudjelovali u ovom incidentu ali kao čovjek nemaš ništa. Nijedan jedini papir osim ovoga koji ti ja ostavljam na stolu. Kad smo bili na početku veze i kad si me zaprosio bilo je nevjerovatno, nije izgledalo moguće, znali smo da će se moji roditelji mene odreći, ljubav prema tebi bila je veća od ljubavi prema mome ocu. Ja sam svog oca iznevjerio a sada sam otac koji je iznevjerio svoje dijete i vrijeme je da prekinem taj lanac jer sutra će naš sin nastaviti nesreću u svojoj obitelji a to neću dopustiti. Naš sin je mene pljunuo, prokleo i uplakan otišao u sobu. Ima pravo na to. On ima puno pravo da me mrzi. Nije htio ovo. Ovo smo htjeli mi a konkretno ti-Ti si jedne noći dok smo pili vino i mazili se spomenuo ideju o djetetu. Ovim riječima si mi to predložio ”Kako ti se čini ideja da imamo dijete” tim riječima si spomenuo jedno živo biće i njegovo postojanje u našem životu. Za tebe je dijete bila dobra ideja. Ideja. Nazvao si naše dijete idejom, kao i naš brak, naš život ali sve to je i moglo da prođe, da bude ideja ali nazvati usvojenje i odgoj djeteta i preuzimanje nečijeg života u ruke idejom nije bilo normalno a to je sad kasno da ispravim. Tu ideju smo ostvarili. Sredio si papire. Sjećam se i tog dana kad si ušao u naš veliki stan na rubu grana i rekao ”Papiri su sređeni imamo usvojenje u rukama” nazdravili smo, ljubili se, vodili ljubav kao da ćemo napraviti dijete, bilo je bolesno sad kad razmislim o tome, ne možemo imati dijete, ne mogu rađati, ne mogu biti majka a ne mogu ni napraviti dijete jer me vagina ne zanima i otkuda meni pravo na dijete? Novac. Sve si riješio sa novcem, vezama i sa svojim papirima na kraju i novac je papir zar ne?
Ideja o savršenoj obitelji tebi je bila posebno draga. Poseban fetiš. Nekako se uklapalo u tvoj imidž odvjetnika za ljudska prava. Imati obitelj, dijete, muža, psića i jedan živući primjer kako se može kad se hoće. Htio si biti primjer za sve one nesretnike koje zastupaš na sudu zbog diskriminacije i na čijoj nesreći uzimaš novac kao aktivista i borac za ljudska prava. Licemjer si a onda i ja s tobom. Moja slabost je bila u tebi, moje pristajanje na tvoje ideje me čini sudionikom ove nesreće, moje dijete me mrzi a mrzi i tebe međutim ti to lakše podnosiš, upisat ćeš ga u inostranstvo u školu, sredio si ti već sve. Sve papire si već sredio ja vjerujem da si i meni sredio papire ako poginem ili se ubijem. Sredio si ti papire za sve nas.
Kad sam pristao na brak s tobom a onda na dijete s tobom pristao sam na sve ono što je došlo s tim a nije nigdje pisalo da će doći. Naravno da nisam bio glup i nije mi teško palo kad su me se odrekli moji roditelji, kad nas gledaju na cesti, kad dobacuju na ulici, kad dobivamo prijeteća pisma i komentare nebitnih ljudi ali dijete ne smije biti dio toga. Naš sin ne smije biti dio naše priče. Ne smije a kad sam ti spomenuo kako vjerujem da ćemo imati problema prvi put si kao argument iznio ljubav. To je bio tvoj pravni trik. Laž s kojom si dobivao parnice na sudu tada si upotrijebio i na meni, na svom suprugu. Iznio si argumente koji su bili tako dobri, snažni i neosporni. Iznio si mi tisuće primjera gladne, nesretne, napuštene djece koja vape da ih netko usvoji. Pokazao si mi koliko ima gladnih i žednih dječaka i djevojčica i kako nije bitno odgajaju li ih homoseksualci ili heteroseksualci sve dok je ljubav u obitelji. Ljubav čini obitelj rekao si mi prije nego što smo dobili našeg sina iz sirotišta kao malenu bebu, nesvjesnu života i svijeta u koje je došao. Kad si me uvjerio u ispravnost naše odluke da odgajamo dijete, čovjeka u jednoj gay obitelji više mi nije nikad palo na pamet da preispitam tvoje odluke, tvoju pamet i sad je kasno-Ti si budala. Obična budala. Budala kakve nema i kakvu odavno svijet nije vidio ni upoznao. U sudnici si zvijezda, aktivist, borac i sijaš kao neka plamteća i hipnotizirajuća iluzija. Bijeli zubi, gelirana kosa, odijelo po mjeri i skup sat uz stiliziranu kravatu čine tvoju pojavu koja ulijeva povjerenje, poštovanje i divljenje međutim u našem domu si bio sve manji i manji. Postao si dio namještaja, sjena vrata, ptica na balkonu. Tvoja uloga je postala samo da doneseš papira u naš život. Da doneseš novca. Ljubav o kojoj si pričao koja pomjera planine nije bila dovoljna ni da pomjeri našeg sina da ode u školu prvi put kad su ga prebili u predškolskom pa je moja obaveza bila da to radim. Moja ljubav je to radila a nije ni ona nego moja snaga, volja i želja da prekinem nesreću u svojim obiteljima. Nije uspjelo. Danas je tome kraj.
Odabrao si dijete jer je to danas moderno. LGBT zajednica sve više liči na hetero zajednicu, imamo djecu, brak, kredite, zajedničke slave, svatove, obaveze, psiće i uspomene i tričarije koje se bacaju svakog generalnog čišćenja na proljeće ili jesen. Ti nisi čak ni gay. Ti si karikatura a ja s tobom samo promašaj. Dva promašaja koja su napravila treći promašaj i upropastili jedno dijete. Naš sin nije birao ovaj život, mi smo mu ga nametnuli kao njegov. Mi namećemo drugima da nas prihvate i ti to dobro znaš. Svi koji nas ne vole odmah su protiv nas, odmah nas diskriminiraju, mrze i treba ih tužiti, nisu normalni jer ne vole gejeve, to su zaostali ljudi, primitivci, jadnici, bijednici i šta je onda naš sin na kraju za nas? Diskriminira li me vlastiti sin? Hoćeš li ga tužiti? Gdje je sad tvoja sudnica i tvoje pravo? Hajde izvoli tuži svoje dijete jer te zove bolesnom pederčinom, peškom i primačem kurca. Nemaš odgovor, znam te dovoljno dobro. Tvoja greška je što ti ne voliš druge ljude, inače je to greška nas gejeva. Ne volimo dovoljno drugačije ljude od sebe jesi li ikad to pomislio da možda samo na trenutak nismo mi žrtve? Da smo i mi nečiji mučitelji? Mi mučimo naše dijete mislim da nema goreg od toga. Mi smo uspjeli da u vlastitoj sebičnosti uzmemo dijete, stvorimo imitaciju jedne obitelji, kupimo kuću, psića i sve smo to upropastili. Zar si bio toliko glup da si vjerovao kako ćeš jednu obitelj srediti kao što sređuješ papire? Slučajeve? Tužbe? Bio si glup a ja sam bio slab.
Petre ostavljam te. Ostavljam i naše dijete. Ostavljam sve. Ne traži me, ne kontaktiraj me, preko suda ćemo riješiti papire i to je sve. Kad budeš čitao ovo pismo ja sam već na vozu. Ne idem da se ubijem kao Ana Karenjina već da spasim naše dijete, njegov život, ne zaslužuje ovo. Nitko nije dužan da nas voli ako to neće. Nitko pa čak ni dijete koje hranimo, čuvamo, pazimo i odgajamo. Nije nam nitko dužan ljubav, razumijevanje i odobravanje ali ti to nikad nećeš shvatiti jer u pravnom smislu svi imamo ista prava ali u životu nemamo svi i iste uvjete. Ne ide to tako. Ne mora me voljeti naš sin, ne mora me trpjeti prolaznik kojem se gade pederi, ne mora nitko ništa i ne duguje nam nitko svoje razumijevanje, potporu i dopuštenje. Nitko na ovom svijetu nema pravnu, moralnu i društvenu obavezu da nas voli i to je meni sasvim jasno ali tebi nikad neće biti. Nema tih papira koji mogu ispisati sve naše zablude, uvjerenja, opravdanja koja sami sebi i drugima serviramo kao normalna jer normalno je relativan pojam a ni relativnost ne postoji u tvom svijetu. Bili smo sebični. Nije bilo dovoljno da budemo samo par, morali smo imati i brak, nije nam ni to bilo dosta pa smo morali imati i dijete zašto nisi oženio neku ženu kad već sve radiš kao da je sasvim normalno? Kad te već privlači ideja braka, djeteta i kućice u cvijeću zašto ja? Čemu ovoliko patnje koja se desila zbog tvojih potreba za nekim dokazivanjem? Jel se radilo samo o dokazivanju? Izgleda da nam treba dokaz da smo stvarni. LGBT zajednica je stvarna samo ako radi isto ono što i hetero zajednica i dijeli ista prava, interese i potrebe. Ja to ne želim. Nikad nisam želio. Nije me zanimao brak, dijete ni život u zajednici. Zanimao si me samo ti. Tebi to nije bilo dovoljno a meni je na kraju sve bilo previše. Sloboda izbora je najviše pravo koje čovjek ima i mora imati. Sloboda izbora da ne volimo drugačije, da volimo šta hoćemo, da kažemo šta mislimo, da budemo šta jesmo, da nećemo šta nismo, da imamo i nemamo, da se pokažemo ili sakrijemo. Sloboda izbora je najveličanstvenije pravo a danas sloboda izbora dolazi upakovana u šarene laži, beskrajne papire i prava koja nam je prividno osiguravaju. Znaš li šta je uopšte sloboda? Sloboda je kad si ono što jesi bez potrebe i želje da budeš ono što nisi. Takva sloboda danas skoro da ne postoji. Nema je naše dijete, nemaš je ti a na kraju nemam je ja. Sa ovim papirom oslobađam tebe, sebe i naše dijete od svega onoga što si ti sa svojim papirima zarobio. Volim te, volim našeg sina ali sebe volim najviše i to je moje pravo. Sve sretne obitelji nalik su jedna na drugu a sve gay obitelji samo su nalik na obitelj…Žao mi je.