O nekim suštinskim stvarima mesec dana pred izbore 2014.g. u BiH: nacionalizam će se koristiti kao sredstvo u borbi za vlast, sve dok se živi u divljem etnokapitalizmu i bez suočavanja sa prošlošću, a za aktuelnu agoniju te zemlje pored njenih vladajućih struktura, uz neke druge faktore, delimičnu odgovornost snose i njeni narodi i građani, kao najveće žrtve životarenja u tom (ne)poretku.
DOK JE ”OVACA”, BIĆE I ”PASTIRA” …
(KOJI SA STAROM ”(H)ALATKOM” JURIŠAJU U NOVE ”UDARNIČKE PODVIGE”)
1. Najezda divljeg etnokapitalizma je umnogome uticala da se Jugoslavija raspadne, a pogotovu da se to obavi nasilnim putem, što je sunvratilo manje-više sve zemlje sa prostora bivše Jugoslavije, a najviše BiH, koja će se, ako preživi, duže i teže od ostalih oporavljati, kada se jednom bude ušlo u fazu suštinske demontaže ovog (ne)poretka.
Postojeće veoma izražene etničke podele u BiH nisu slučajna, a ni trenutna pojava. One imaju svoje razloge i prilično dug vek trajanja, koji se meri viševekovnim razdobljima, uz različit intenzitet njihovog ispoljavanja i promenljivost uzroka koji su ih u nekom razdoblju proizvodili. Etničke podele su uvek bile izraz određenih potreba svake vlasti da se kroz primenu načela: zavadi, pa vladaj, lakše ostvaruju uski interesi vladajućih struktura na lokalnom nivou, kao i širi interesi država u čijem se sastavu nalazila BiH tokom poslednjih 500-600 godina. U tom kontekstu treba posmatrati i zbivanja u poslednjem razdoblju, povezujući ih sa istovremenim kretanjima na širem prostoru, da bi se lakše razumela ciljana aktivnost aktuelnih vladajućih politika na svim stranama u toj zemlji. Sve su one u vreme raspada Jugoslavije i sloma komunizma svesno odabrale nacionalizam, da se njime posluže, kao sa ”najboljom (h)alatkom”, u datim okolnostima, za osvajanje i očuvanje vlasti, kada im već neki drugi i legitimniji način vođenja te borbe nije bio, niti je sada, dovoljno primamljiv ili poznat.
Činjenica je da BiH potresaju velike etničke podele, ali to nije slučajno niti je trenutnog karaktera. Postoje dve vrste razloga koji ih proizvode: jedni su dugotrajni i tiču se negativnog istorijskog nasleđa zbog sukoba između različitih strana oko vlasti ili aspiracija prema toj zemlji, kao i potonjeg izostanka u suočavanju sa prošlošću; dok neki drugi razlozi imaju relativno trenutno dejstvo, a uslovljeni su promenama do kojih je došlo tokom poslednje decenije prošlog veka, i (ne)svesnim izborom da se dotadašnji komunistički totalitarizam zameni novim i gorim – nacionalističkim totalitarizmom. Za takav (ne)poredak koji već četvrt veka pustoši sve pred sobom, na osetljivom prostoru kakvo je područje bivše Jugoslavije, a najgori se manifestuje u BiH, verovatno je najispravniji naziv: divlji etnokapitalizam, banditsko-parazitskog karaktera, kao interesno-pragmatična smesa kleronacionalizma, vlastoljublja i kleptomanije. Sve se to dešava u procesu restauracije kapitalizma, na kvaziliberalnoj osnovi, čije osnovno obeležje predstavlja izrabljivanje i potčinjavanje bespomoćnih podanika, kao obespravljene i ponižene većine, od strane beskrupulozne manjine na vlasti ili blizu nje, pri formalnom postojanju određenih demokratskih institucija i pravila. Države su privatizovane i služe kao servis vladajućih elita, a ne radi interesa svojih naroda i građana. Njene institucije su na svim nivoima vlasti leglo svakojakog kriminala, korupcije, nepotizma i parazitizma. To se dešava u svakoj od ovdašnjih država, razume se, ne u istoj meri, pri čemu je BiH u tome trenutno gora od ostalih.
U BiH se i dalje, rigidnije nego drugde, nacionalizam koristi kao ”najbolja (h)alatka” u borbi za vlast, a ne da bi vlast putem njega mobilisala sve kreativne potencijale unutar sopstvene nacije ili države, u svrhu njihovog bržeg i uspešnijeg razvoja, a da se drugima ne nanose nikakva šteta ili zlo. Naprotiv, ovde je bila i jeste namera od strane vladajućih da se prvenstveno kroz nanošenje štete i zla, kako drugima, a ono još više i dugotrajnije svom narodu, putem zločina, pljačke i svakojakog drugog nasilja, kriminala i malverzacija, u što kraćem vremenskom razdoblju, od svega nekoliko godina, ostvare prvobitna akumulacija kapitala i drastično raslojavanje stanovništva. U tome se uglavnom i uspelo, da bi se, nakon rata, u mirnodopskim uslovima života, ovi procesi dalje ”usavršili” na putu uvlačenja ovdašnih država u dužničko ropstvo, ka čemu one nezaustavljivo klize, ili se neke već u njemu nalaze. Dakle, svesno je instaliran jedan (ne)poredak da bi se preko etničkog čišćenja nekih prostora, masovnih zločina i drugih oblika stradanja, kao i sveopšteg osiromašenja širih slojeva stanovništva, kroz propadanja društva i nepostojanja pravne države, na temelju takvih ”dostignuća”, otvorio prostor za vrtoglavi uspon i olako bogaćenje snalažljivih grupa i pojedinaca iz vladajućeg establišmenta i njihovog okruženja. Najpre nagoveštaji, a potom i najezda divljeg etnokapitalizma su umnogome uticala da se rasplamsaju međuetnički sukobi uoči i tokom raspada Jugoslavije, i da se pri tom cela farsa oabvi na krvav način. To je na duži rok sunvratilo manje-više sve zemlje sa prostora bivše Jugoslavije, a najviše BiH, koja će se, ako preživi, zbog nekih svojih unutrašnjih boljki, duže i teže od ostalih oporavljati, kada se jednom bude ušlo u fazu suštinske demontaže ovog (ne)poretka.
Za divlji etnokapitalizam se, svuda gde se ratovalo, u vreme rasapda Jugoslavije i sloma komunizma, a najviše u BiH, može reći da je do 1995.g. bio u fazi Sračunatog Vandalizma, kao početnog stadijuma tranzicije u razvoju ovog (ne)poretka, tokom koje se, po ubrzanom postupku (što je moguće samo u ratnim uslovima) , više nego ”uspešno” obavila prvobitna akumulacija kapitala, pokrenuo proces pomenutog raslojavanja i temeljno razorile državne i društvene institucije. Posle rata se prešlo u ”višu fazu tranzicije”, tj. postepenog etabliranja divljeg etnokapitalizma. Tada su se već bila izdefinisala ”nova prvila igre, sa promenjenim odnosom snaga snaga” u vladajućoj nomenklaturi, pa su se stekli uslovi za uspostavljanje i uspešno kontrolisanje stanja Organizovanog Haosa. Sada već nije nužna primena brutalnih mera, pa se prešlo na suptilniji način izrabljivanja i potčinjavanja slabijih od strane jačih putem realizovanja brojnih mega-lopovluka bez krvoprolića, i uz naglašeno učešće određenih organa i institucija države i društva u tome, pre svega pravosuđa, policije, inspekcije i izvršne vlasti. Ostaje dilema koliko je to sve odraz lokalnih prilika, a koliko se uporište za takve aktivnosti nalazi u nekim svetskim centrima moći, kao i poremećajima na globalnom nivou, odakle se i šire pipci svake priče o izrabljivanju i potčinjavanju slabijih od strane jačih, pa se odatle po nekom uhodanom mehanizmu cela priča prenosi na niže nivoe, primereno specifičnostima svake sredine. Bilo kako bilo, izvesno je da aktuelno stanje Organizovanog Haosa, predstavlja svojevrsnu nadgradnju pomenutog (ne)poretka divljeg etnikapitalizma, u mirnodopskim uslovima života, odnosno neku vrstu više faze u njegovoj daljoj tranziji.
Pošto su na Balkanu etno-tonovi naglašenije prisutni u svemu nego u drugim delovima civilizovanog sveta, za postojeći (ne)poredak je verovatno najadekvatniji izraz ”divlji etnokapitalizam”. Malo zbunjuje jedino to što nije baš najjasnije i primereno suštinskom karakteru same pojave da se za taj (ne)poredak u zvaničnim i naučnim krugovima najčešće koristi izraz ”neoliberalizam”. Dakle, još mu se i tepa, kao da je to navodno doba neke ”slobode na novim osnovama”, pri čemu se (kao) ne zna Za Koga se i U Čemu ogleda ova i ovakva ”sloboda” – pogotovu na ovim surovim balkanskim prostorima. Možda Česi i Slovaci, ili baltički i još neki narodi, koji su se svojevremeno više patili u vreme socijalizma, nego ljudi na ex-YU prostorima – gde su se osetile i neke balgodeti lažnog blagostanja – posle svega, imaju zbog čega da se smatraju slobodnim. Ali ta priča ne važi za ovdašnje narode i njihove države, a potovu BiH, pošto ih u procesu tzv.tranzicije iz Nečega (što je barem u bivšoj Jugoslaviji i ličilo na Nešto), najpre u Sračunati Vandalizam, pa potom u Organizovani Haos, skoro ništa drugo nije zapalo osim stradanja, patnji, poniženja i osiromašenja.
Moguće je da se polako ulazi u razdoblje kada ni vladajućima više ne odgovara veća politička nestabilnost i suviše loš položaj širih slojeva stanovništva. Jer, takvo stanje, ako previše potraje, povlači za sobom i određene rizike po sve društvene faktore. Mogu da nastupe i neke nepredviđene okolnosti, za koje se ne zna unapred koga bi sve mogle da potkače, pogotovu ako bi bile nošene jakim socijalnim nabojem. Aktuelno stanje je takvo da se možda i ne zna ko sve i koliko ”pije”, ali se dobro zna i vidi ko i kako ”plaća” ceh u ovom Organizovanom Haosu. Ako se nastavi ovaj trend sveopšteg propadanja i urušavanja svih vrednosti, onda to ne ostavlja nikoga sigurnim i bezbrižnim. Neumereno forsiranje nacionalističke opijenosti predugo traje, a pošto je mnogo više onih koji zbog ove sprege kriminala, politike i konzervativizma ispaštaju od onih koji na tome profitiraju, izvesno je da u narednom razdoblju u BiH nužno mora doći do nekog ”trežnjenja”, možda čak i kroz upotrebu nasilja. Аli, mnogo bi bolje bilo za sve u toj zemlji, kao i za njeno okruženje, da ne dođe do novog ”belaja”, tj. da se nasilje izbegne, a otrežnjenje od nacionalizma i drugih pošasti obavi putem političkog dogovora i drugih promena na miran način. I da se tako u konačnom ishodu malo-pomalo umesto divljeg etnokapitalizma počne izgrađivati kapitalizam (ako je on već neizbežan) kao sistem s (bar minimalnim) ljudskim likom.
Ovde je važno istaći da za svojevremeno zaživljavanje dviljeg etnokapitalizma veću odgovornost snose drugi (a pre svega susedi), nego narodi i građani BiH, ali su posledice toga zbog nekih njenih tradicionalnih unutrašnjih obeležja i političkih (ne)prilika, katastrofalnije pogodile tu zemlju nego druge na prostorima bivše Jugoslavije. Zbog toga će se BiH duže i teže od ostalih oporavljati, kada se jednom bude ušlo u fazu suštinske demontaže ovog (ne)poretka. Izvesno ohrabrenje predstavlja to što je nacionalizam u međuvremenu, kod drugih na ex-YU prostorima, već ušao u silaznu putanju, i kako-gde oslabio, pa trenutno samo u BIH vladajuće oligrhije, na svim stranama, još ”vredno rade” na korišćenju te ”stare (h)alatke”. Nacionalizam se kod suseda, posle svega, totalno raskilavio na praktičnom planu, a zadržao samo retoričku ubojitost, i to, uglavnom za unutrašnju upotrebu, bez agresivnih namera prema drugima, a pogotovu mogućnosti da se, odande može pokrenuti ozbiljna akcija stvarnog ugrožavanja BiH.
Kod suseda je takvo stanje da se zbog njihovog nacionalizma od 1995.g. niko u BiH nema više zbog čega osećati ugroženim, a odnedavno čak ni obrabrenim da se zloupotrebljavaju veze sa ”voljenom maticom” za svoje nacionalističke nastupe protiv BiH radi svog lakšeg opstanka na vlasti, svakojakog (samo)promovisanja sopstvenog ”obraza i časti”, a pre svega u strahu od odgovornosti zbog zloupotrebe vlasti, i da bi se sačuvale, a možda i još uvećale, prigrabljene ”naslage masti”. I dok se u BiH u punom jeku zamućuje sve što se može nacionalizmom, i najviše preko manipulacija na toj osnovi, vodi borba za naklonost birača, na svim stranama u toj zemlji, dotle su kod suseda unutrašnje prilike, i pored svih teškoća i slabosti, nešto podnošljivije, a nacionalizam polako izlazi iz mode. U susednim zemljama postoji i neki unutrašnji konsenzus oko njihove dalje perspektive, pa je na tamošnjim vlastima da ozbiljnije nego do sada porade na praktičnom ostvarenju svojih deklarativnih opredeljenja. To znači da susedi imaju neki pravac kojim se ide, ili mu se teži, za razliku od BiH, koja kao da se već navikla na život u stanju permanentne privremenosti i opšte nesinhronizovanosti, tako da će na teškim mukama biti vlast koja u njoj bude pokušala da odredi zajednički pravac na legitimnoj osnovi, a potom da pokrene realizaciju korisnih reformi po društvo i državu.
2. Suočavanje sa prošlošću je težak teret za sve zemlje sa ovih prostora, a pošto se taj proces neće uskoro obaviti u Srbiji i Hrvatskoj, to automatski znači da od toga nema ništa ni u BiH, samo što će se zbog njenih specifičnosti loše posledice toga duže osećati i teže podnositi u njoj nego u susednim zemljama.
Onaj deo problematike gde su etničke podele proizvod negativnog istorijskog nasleđa i sporog (a bolje je reći gotovo nikakvog) suočavanja sa prošlošću jeste teža i sporije rešiva stranu ovog problema. I to je tako, ponajpre zato što je ovde ključni problem ne više u samom nasleđu, nego u suočavanju sa prošlošću. Nasleđe je takvo kakvo je, a i odnos prema njegovim negativnim stranama, najviše zavisi od spremnosti svakog društva da se suoči sa svojom prošlošću. U ovom slučaju, suočavanje sa prošlošću u BiH je tesno vezano za odgovarajuća dešavanja i procese u zemljama iz susedstva, pa se iz tih razloga ne može ništa bitno i izolovano na tom planu postići u BiH od onoga što se dešava u Srbiji i Hrvatskoj, a pomalo i u Crnoj Gori. Ali, kako je ovo suočavanje još uvek osetljiva i komplikovana stvar, jer se ”čačkanjem” po tome ne zadire samo u emocije i svest mnogih, nego i u praktične interese Nekih, koji su još na moćnim pozicijama, odnosno kraj ”nekog kazana sa puno rakije i masti (ili ulja) ”, onda je jasno da će se sa suočavanjem pričekati do nekih mirnijih vremena, dok ne nastupe okolnosti sa obećavajućom perspektivom za sve sa ovih prostora, da bi se tek tada malo-pomalo moglo krenuti u raspetljvanje ovog pitanja. Dakle, suočavanje sa prošlošću je težak teret za sve zemlje sa ovih prostora, a pošto se taj proces neće uskoro obaviti u Srbiji i Hrvatskoj, to automatski znači da od toga nema ništa ni u BiH. Ovde je problem što će izostanak ovog suočavanja, zbog težih uslova za život u toj zemlji i nekih njenih specifičnosti, proizvesti teže posledice u njoj nego u susedstvu. Uostalom, to je vidljivo i na osnovu dosadašnjeg toka dešavanja, od Dejtona naovamo, a odjeci toga primetni su i u tekućoj predizbornoj kampanji, gde se većina aktera više drže ”patriotskih tema” i priča o ljubavi prema svojoj ”voljenoj” državi, entitetu ili naciji, nego što ih uopšte zanima problematika rešavanja egzistencijalnih pitanja, a kamoli da se još upuštaju u kreiranje nekih smislenih projekcija na tu temu. Kao da se na izborima odlučuje o tome šta je kome ”milije i draže”, a ne o tome može li se i kako određena zemlja, koja se nalazi u teškoj agoniji, pretvoriti u prostor za sigurniji i bolji život svih koji joj pripadaju.
Na ovim se prostorima uvek puno manipulisalo sa narodom od strane svake vlasti, i teško dolazilo do kakve-takve istine o osetljivim stvarima, kada se pokuša potencirati odgovornost konkretnih snaga iz vladajućih struktura u nekom razdoblju njihovog delovanja. To pogotovu teško ide kada je reč o odnosu prema nekim osetljivim temama iz novije prošlosti, koje se dotiču sfere međuetničkih odnosa pred raspad Jugoslavije, a još više neposrednih sukoba koji su rezultirali velikim krvoprolićem, tokom ratova u poslednjoj deceniji prošlog veka. Sve i kad se nešto želi o tome saznati i obelodaniti, ako to nekome ne odgovara, nađe se način da se iskrivi slika, ili pruži tek selektivna informacija, da se ne bi kvarila pozitivna predstava o ”našoj naciji”, s obzirom da se ionako o svemu i svačemu, ali iz posebnih uglova, već uveliko razglaba, i to s velikom pristrasnošću. I ovo će blamiranje i manipulisanje još potrajati kako-gde, sve dok se ne onavi suočavanje s prošlošću.
Iako je neke od krivaca već sustigla neka kazna, izvesno je da mnogi koji su tokom pomenutih ratova uprljali ruke i obraz neće nikada zbog toga odgovarati. Zahvaljujući svojoj moći, novcu i bezobzirnosti kojom se služe u svom delovanju, takvi su se uglavnom na vreme snašli i potrudili da se izbrišu tragovi i uklone svedoci koji bi jednom mogli da posluže kao dokaz protiv nekih njihovih tadašnjih prljavih postupaka, bilo da su ruke okrvavili, ili učestvovali u nekom velikom lopovluku. Oni su delom još prilično aktivni: ako ne na vlasti, onda su tu negde, blizu nje, odakle mogu na mnogo šta da utiču, pa znaju da (od)brane ne samo sebe, nego ako im se hoće i svoje prethodnike, pa čak i iz nekih ranijih epoha, čijim se ideološko-političkim sledbenicima smatraju. Njima savršeno odgovaraju procesi odliva mozgova sa ovih prostora i visok stepen indoktrinacije u običnom narodu, pa im to olakšava nameru da se suočavanje sa prošlošću što duže prolongira. Tome ide na ruku i činjenica da ovdašnji narodi nisu prošli kroz suočavanje sa prošlošču ni u vezi sukoba na tlu bivše Jugoslavije tokom Drugog svetskog rata. To se svima itekako osvetilo pola veka kasnije, kada su postali lak plen svojih vlastodržaca za manipulacije na nacionalističkoj osnovi. Jer, da je prethodno obavljeno pomenuto suočavanje, ne bi se kasnije dogodilo da ovdašnji narodi lako zaborave jedno, a još lakše upadnu u drugo jednoumlje, tj. brzo su prestali biti taoci komunizma, a ispalo je, da je to učinjeno samo zato, da bi još brže postali ne sluge nego robovi nečeg mnogo goreg, barem kad je reč o bivšoj Jugoslaviji, a to je – nacionalizam na etničko-verskoj osnovi, kao najveće zlo koje može da pogodi svaki prostor na kojem žive pripadnici različitih vera i nacija.
Nove ”demokratske” vlasti su ovdašnje narode brzo zatrovale nacionalizmom do mere da su oni ubrzo postali prilično ”istrenirarani”, da uz sve druge anomalije, zbog uslova u kojima žive i opterećenja koja nose u svojoj svesti, prosto i ne žele znati istinu o nečemu, ako je ona neprijatna u vezi njihove verske zajednice, države i nacije. Koliko su ovdašnje nacije bile i još su neiživljene, a njihove mase lako podložne manipulacijama, nešto govori i to da je raširena praksa u svim sredinama da se ljudi lako i brzo unervoze i burno odreguju, čim čuju nešto neprijatno na račun navedenih, misleći da će time ispasti veće patriote, jer tako (kao) brane svoju veru, državu i naciju, a u stvari samo manifestuju svoje neznanje, političku zaslepljenost i sveopštu zapuštenost, što se sve upravo njima lupa o glavu, a ne onima koji s njima manipulišu. Samo se od istine, kakva god da je, u meri u kojoj je ona dostupna, može imati neka šira korist od znanja o dešavanjima iz prošlosti. A ovde je problem što se istina o nečemu često i ne želi saznati, ne samo od onih iz vladajućih struktura (što je i razumljivo, ali ne i prihvatljivo), nego ni od strane širih slojeva stanovništva, kao glavnih žrtava u svemu lošem što je nacionalizam do sada ostavio iza sebe. I upravo je utoliko veći značaj da se jednom i na ovim prostorima obavi suočavanje sa prošlošću. Pojedinci i društvo, samo na osnovu istinitih saznanja o nečem lošem iz prošlosti, kao i svoje sposobnosti da shvate njihov smisao, mogu pravovremeno izvlačiti odgovarajuće pouke da se slične stvari ne bi kasnije ponovile.
Prevladavanje prošlosti je neophodno da bi se aktuelni i budući politički konflikti na međunacionalnoj ili bilo kojoj drugoj osnovi lakše izbegli, ili barem zadržali u podnošljivim okvirima, odnosno da se nikada više ne dozvoli da eskaliraju do razmera kojima bi se eventualno opet upalo u zamku iskušenja od novih sukoba sa tragičnim ishodom. Međutim, prevladavanje prošlosti je u slučaju zemalja sa prostora bivše Jugoslavije jedna šira tematika koja uz ostalo podrazumeva i određenu međuzavisnost raznih faktora i procesa, pri čemu se tokom vremena dešavaju i određene promene u proceni karaktera ponašanja neposrednih aktera iz nekog razdoblja. Sve dok su prisutne emocije i uski interesi u vezi dešavanja iz bliske prošlosti i tumačenja o tome su prilično nepouzdana, pa ih je poželjno primati u najmanju ruku sa izvesnom rezervom.
Olakšavajuća je okolnost što je sada agresivni nacionalizam u Srbiji i Hrvatskoj prilično opao i praktično postao stvar nepovratne prošlosti. Ni u jednoj od tih dveju država vlasti ga iz oportunih razloga više ne koriste kao sredstvo u borbi za vlast, jer bi im u tom slučaju on samo više štete naneo nego koristio. Ali je iz određenih razloga proces suošavanja sa prošlošću u njima još na ”čekanju”. I što je još gore, nema nikakvih naznaka da se u skorije vreme u njima može očekivati bilo šta ozbiljno na planu preispitivanja uloge sopstvenih vladajućih struktura i uopšte intelektualno-političkih elita iz tih dveju zemalja, a naročito Srbije, u dešavanjima tokom poslednje decenije prošlog veka, kada su se i deslili poslednji međuetnički sukobi sa tragičnim ishodom i najvećim krvoprolićem upravo u BiH. A sve dok se to ne desi kod suseda, nerealno je očekivati neko ozbiljnije suočavanje sa prošlošću kod naroda i grđana u BiH, koji će zbog toga do daljnjeg više biti izloženi opasnostima od nacionalizma, mada to ne mora uvek biti u ekstremnim razmerama, ako se pravovremeno primene odgovarajuće protivmere.
Intelektualno-političke elite iz zemalja na prostoru bivše Jugoslavije, zbog svojih uskih interesa, još nisu raspoložene – i verovatno se u nekoliko narednih decenija neće ni ”oraspoložiti” – da svoju javnost suoče sa pitanjem sopstvene odgovornosti u dešavanjima tokom poslednje decenije prošlog veka. Ali, vremenom će se nešto (valjda) i na tom planu početi pomerati u pozitivnom smeru. Jer, ako su svojevremeno (a jesu) u širenju nacionalističkog ludila prednjačili vlasti i mediji iz Srbije, a nisu mnogo zaostajali ni u Hrvatskoj, da bi se ubrzo iz tih dveju zemalja pomenuto ludilo vrlo brzo prenelo na sve strane u BiH, onda bi logično bilo da i suočavanje s prošlošću krene tim istim redosledom, dakle, upravo onako kako se svojevremeno širila epidemija nacionalizma, počev iz Srbije, preko Hrvatske, a odatle u BiH. Međutim, ta je priča još na dugom štapu. Ali je svaki korak u tom pravcu dobro došao, a jedan od njih bio bi ako bi BiH uskoro dobila neku drugu i drugačiju vlast u odnosu na postojeću.
3. Iako mnogi veruju (ili simuliraju ubeđenost) da su ratovi za jugoslovensko nasleđe (1991-95) vođeni samo, ili prvenstveno, zbog teritorija, kako vreme odmiče sve se više stiče utisak da je suštinski motiv tih ratova bio sticanje PROFITA, u situaciji kada je rat predstavljao ”idealan ambijent”, za uspešno obavljanje prvobitne akumulacije kapitala i drastično raslojavanje stanovništva.
Ratovi za jugoslovensko nasleđe (1991-95) predstavljaju mnogo komplikovaniju temu nego što se obično misli. Tada je u ime etnonacionalizma silom srušena jedna država, da bi se u potonjim ratovima na terenu prekrajale granice, ponešto branilo, a nešto i osvajalo, vojskama svake od strana učesnica, u sklopu etničkog čišćenja određenih prostora. Razularena sila lako se prelivala u zločine, pljačku i svakojako nasilje nad ljudima, samo zato što su bili pripadnici druge vere i nacije, a ponekad se to obavljalo i nad pripadnicima sopstvene nacije. Svega ovoga je bilo na svim stranama, mada ne u istoj meri, nego zavisno od vojne i sveukupne moći kojom su raspolagale, a pošto je srpska bila najjača, ona je i najviše zloupotrebila svoju premoć. Ipak, ratna stihija je na kraju nekako obuzdana 1995.g., više zahvaljujući stranoj intervenciji, nego volji domaćih protagonista. Od tada je nastupio mir, koji je u slučaju BiH više prividan nego stvaran, jer se uz ostale teškoće, u javnosti još uvek prekomerno provlače teme u vezi poslednjeg rata. To je vidljivo i u tekućoj predizbornoj kampanji, gde se u svrhu pridobijanja birača, još izriču pretnje na liniji nerealizovanih ratnih ciljeva iz poslednjeg rata. neki još prete.
Dosadašnji odnos prema problematici dešavanja tokom poslednjih ratnih sukoba je previše jednostran i selektivan, na svim stranama u BiH, a slično je, uz neke nijanse, i na ostalim prostorima bivše Jugoslavije. Svuda se sa zvaničnog nivoa priča samo o sopstvenim žrtvama i tuđim zlodelima, a malo gde i obrnuto. O glavnim protagonistima iz doba poslednjih ratova u javnom mnjenju svake sredine preovladava uverenje da su ”naši” bili junaci, a ”njihovi” zločinci, pa se zato ”naši” slave ili sažaljevaju, a ”njihovi” osporavaju, proklinju i osuđuju. Na osnovu nekih prizora koji se tu i tamo mogu videti ponekad se učini da smo još u 1995-toj, a ne u sledećem veku i za još koji mesec pa u 2015-toj godini. Doduše, izvan oficijelnih struktura tu i tamo se zapaža i nešto objektivniji pristup prema ovoj problematici. Ali je ovde problem što to ne dopire toliko do svesti običnog naroda, kao ono što se čuje preko programa sa javnog servisa i drugih popularnih medija. Zato su zvanične verzije ratnih događanja u svakoj od ovdašnjih sredina, za sada, uglavnom bezvredne, a neke i bezočno subjektivne do mere da uopšte nisu ni vredne pomena. To pogotovu važi za ono što se o tome govori i piše na prostorima BiH, gde vlasti još igraju na kartu korišćenja nacionalizma kao najbolje ”(h)alatke” u borbi za vlast, pa se poseba počast, u promociji svojih uskih politika, pokazuje prema ratnim temama, prikazanim na selektivan i subjektivan način,
iako je prošlo skoro 20 godina od prestanka rata. Ali pošto još nema suočavanja sa prošlošću i ratne teme ostaju (do daljneg) vrlo pogodne za prikupljanje jeftinih političkih poena, što je vidljivo i na osnovu ponašanja nekih aktera i u aktuelnoj predizbornoj kampanji u toj zemlji.
Ma koliko se neke stvari činile jasnim i jednostavnim, ipak je ostalo dosta nepoznanica i nejasnoća, koje se tiču ratova za jugoslovensko nasleđe, i kako sada stvari stoje proćiće još mnogo vremena dok se o tome ne iskristališe koliko-toliko pouzdana istina o tim dešavanjima, bez korišćenja u manipulativne svrhe. Posebnu enigmu predstavlja to što se malo zna o tome šta se dešavalo na tajnim sastancima i kakvi su se sve postizali dogovori prilikom tih susreta, koji su se neuobičajeno često dešavali tokom rata između predstavnika suprotstavljenih strana, naročito na relaciji: Beograd-Zagreb. Na osnovu fragmentarnih detalja, za koje se naknadno saznalo, vidi se da se na tim sastancima nije razgovaralo samo o tehničkim stvarima i humanitarnim pitanjima, što je inače praksa prilikom susreta predstavnika stvarno zaraćenih strana. Ovde je opseg razgovora i dogovora, ali bez većih tragova u papirima, obuhvatao mnogo širi spektar pitanja. Pogotovu u vezi BiH, ali i ekonomsko-trgovačkih poslova iz sive zone delovanja. Simptomatično je da su se upravo takvi dogovori – iz ”neobjašnjivih” razloga – brže i potpunije u praksi realizovali od onih što se kasnije u mirnodopskim uslovima dogovarali prilikom zvaničnih susreta. Ispalo je tako da su onda putem tajnih usmenih pogodbi, predstavnici zaraćenih strana, mada zvanično kao ”ljuti neprijatelji”, između sebe bolje sarađivali i veći promet ostvarivali kao ”nezvanični distributeri” Koječega, razume se, u ime unosne zarade i druge koristi, za grupe i pojedince iz vladajućih struktura, nego što su države i njihovi građani sa tih prostora posle rata videli korist od saradnje između zvaničnih privrednih komora, kada je bilo logično da se međudržavna saradnja na svakom planu intenzivira. Ali pošto su se unosni poslovi iz sive zone delovanja tokom rata, a i nakon njega, odvijali skriveno od očiju javnosti, male su šanse da postoje neki sačuvani tragovi o tome, a ukoliko ih i ima, pitanje je kada će ih i ko to smeti da javno objavi. Neka punija saznanja o tome šta se tokom rata dešavalo iza scene, bila bi od velikog značaja za stvaranje celovitije slike o tim ratovima, pa tako i za pouzdanije određivanje njhovog karaktera. Kako sada stvari stoje, izgleda da se oko toga mnoge vrlo bitne, a ne, tek tu i tamo, ”neke” manje činjenice, neće nikada saznati, pa je i to važan razlog što se suočavanje sa prošlošću neće još dugo, dugo… obaviti na pravi način, upravo zbog nedostatka dokaza i svedoka u vezi nekih važnih dešavanja iza scene tokom poslednjih ratnih sukoba, a koja se po svom karakteru nisu toliko doticala vojno-političke problematike, koliko poslova iz sfere brutalne sprege kriminala i politike. Taj se čvor neće lako i brzo raspetljati, pa će se utoliko dalje prolongirati suučavanje sa prošlošću, a shodno tome moći još manipulisati na temu rata.
Ako se izuzmu jednostrana gledišta, ključno mesto u priči oko karaktera tih ratova zauzima dilema da li su oni više vođeni zbog teritorija ili sticanja profita, odnosno da li je to bio više sukob iz političko-strateških razloga, ili na ekonomsko-socijalnoj osnovi, sa ekstremno kriminalnom pozadinom. Izvesno je da su ti ratovi imali ”osvajački karakter”, tj. da su vođeni zbog težnji za osvajanjem, samo čega – teritorija ili profita?! Znamo da se tada čule i videle preglasna nacionalistička retorika i zastrašujuća ikonografija, kao i mnoge akcije, ali i neke simulacije na vojnom polu. Za to vreme se malo šta videlo i tek tu i tamo nešto nezvanično pročulo u vezi aktivnosti iz tzv. sive zone delovanja. Neko će reći da je tu bilo i jednog i drugog, odnosno da se ratovalo i zbog teritorija, ali i za sticanje profita, putem prolivanja krvi i kojekakvih mega-lopovluka. Sve je to tačno, ali je od suštinskog značaja, da se ako je ikako moguće, jednom utvrdi šta je tu bio cilj, a šta sredstvo, da bi se na osnovu toga mogla stvoriti iole vredna slika u svesti budućih generacija na svim stranama o tim ratovima, kako se ne bi i dalje na ovu temu manipulisalo, zbog uske koristi za manipulante iz vladajućih struktura i njihovog okruženja.
Iako su mnogi iz naivnosti još ubeđeni (a neki i zbog interesa simuliraju ”ubeđenost”) da su ratovi za jugoslovensko nasleđe (1991-95) vođeni samo, ili prvenstveno, zbog teritorija, tj. navodno u ime nekih zastarelih koncepcija, na velikodržavnoj osnovi, iz XIX veka; kako vreme odmiče sve se više stiče utisak da je suštinski motiv tih ratova bio vrlo ”savremen”, odnosno da se prevashodno ratovalo zbog PROFITA, u situaciji kada je jedan sistem propao, a drugi se još nije uspostavio, rat je predstavljao ”idealan ambijent”, za uspešno obavljanje prvobitne akumulacije kapitala i drastično raslojavanje stanovništva, putem zločina, pljački i nasilja, kao prečice za ostvarenje visokoprofitabilnih kalkulacija, u službi uskih interesa grupa i pojedinaca iz vladajućih struktura na svim stranama. Ovde je problem što nema dovoljno validnih dokaza kojima bi se mogla potvrditi istinitost prethodno izrečenog, ali zato postoje posledice ratnih dešavanja zbog kojih se na svim stranama još itekako ispašta, dok su granice teritorija ostale gde su i bile, pri čemu više nema ozbiljno zagrejanih ni za priču, a kamoli za praktične aktivnosti radi njihovog menjanja. I to nam ukazuje da srž priče nije bila u teritorijama nego u sistemu. Aktuelni divlji etnokapitalizam, kojeg ima svuda na prostorima bivše Jugoslavije, a najžilaviji je u BiH, porodio se upravo u tadašnjim ratnim dešavanjima, da bi se potom dalje razgranao i dodatno ojačao nakon rata.
Ako je istina da su poslednji ratovi vođeni samo, ili prvenstveno, zbog teritorija, to bi onda značilo da su predstavljali zakasneli pokušaj realizovanja nečega što je svojevremeno u XIX veku još i imalo neku logiku i smisao, ali je to u međuvremenu postalo neostvarivo, pa samim tim i besmisleno, da se neko u tako nešto upušta krajem XX veka. Drugim rečima, ako su teritorije zaista bile cilj, a ne sredstvo, ispalo bi još da su tadašnji pokretači ratova bili (kao) zaostali i neupućeni u ono što rade. Ima li smisla u tako nešto verovati, barem sada, kada se vide posledice po ”poražene”, a podivljalost ”pobednika”, na svim stranama, u okviru aktuelnog (ne)poretka, dok su spoljne granice, osim u slučaju Srbije (gde priča još nije formalizovana), ostale nepromenjene?! Istina je da sve političke koncepcije zbog kojih se nedavno (kao) ratovalo, bilo da je reč o onim na velikodržavnoj osnovi, ili nekim koje su težile uspostavljanju dominacije jednih naroda nad drugima u okviru iste države, vuku svoj koren upravo iz XIX veka. Dakle, to jednako važi za ideje o Velikoj Srbiji i ”povijesnoj” Hrvatskoj, ali i za ideju o osamostaljenoj BiH sa islamskim poretkom. Tačno je da su sve tri ove koncepcije neposredno pred izbijanje poslednjih ratova i tokom njihovog trajanja, preko nacionalističke propagande, masovno ubrizgavane u svest ljudi da bi se oni lakše mobilisali za ”nešto” što vlast od njih očekuje. Ali iz kojih se razloga tada tako postupalo!? – još je rano za decidniji odgovor na tu temu. Da li su kreatorima tih ratova realizacija pomenutih koncepcija stvarno bila cilj, ili možda tek propagandno sredstvo, uz određene akcije i simulacije na praktičnom planu – to je do daljnjeg otvoreno pitanje?! Ponajpre će biti da su velikodržavne koncepcije poslužile tek kao opijum, za lakše pridobijanje masa da misle kako se žrtuju u ime svoje vere, države i nacije, ali i da budu (što je mnogo važnije) poslušne prema svojim tadašnim režimima, dok se za to vreme, preko krvi i leđa upravo jadnih i prevarenih podanika, ne obave neki važni poslovi iza scene koji su od značaja za pripadnike vladajućeg establišmenta.
Ako se jednom ovo bude ispostavilo kao tačno, onda se time automatski ruši teza o postojanju nekakvih agresora i branioca nečega, kao suštinskog obeležja ratova za jugoslovensko nasleđe. A to već ne odgovara mnogima ne samo na ”vrhu”, nego i u ”bazi” koji su na talasu takve propagande obezbedili sebi prinadležnosti koje im ne pripadaju i mnoge druge nezaslužene privilegije. Uostalom, ko je hteo mogao je već da primeti da se tokom rata svaka strana na vojnom polju od drugih branila, samo kad je morala, a napadala drugu (i treću) čim bi mogla i osetila da joj taj napad može doneti neki konkretan plen. Tom cilju, dakle, Ratnom Plenu, sve drugo se podređivalo. Taktika se o tome prethodno dobro osmišljavala, da bi se potom osmišljeno još bolje realizovalo, uz brutalnu promenu svih mogućih sredstava, uključujući tu masovne progone i pokolje na etničko-verskoj osnovi, ali i pljačku i svako drugo nasilje. U tim dešavanjima nije bilo neke velike politike i strategije, već je sve bilo u znaku politikanstva na uskointeresnoj osnovi. Isto tako, u ovom slučaju nije bilo ničijeg kašnjenja u bilo čemu, jer su logika i smisao bili vrlo jasni, mada ne i javno vidljivi. Agresija je postojala, ali ne toliko prema teritorijama, koliko prema svemu što se moglo na njima preoteti i sa njih izneti. Rat je poslužio samo kao idealan ambijent da se u ”pravo vreme, na pravi način, obavi pravi posao” za potrebe prvobitne akumulacije kapitala onako kako to najbolje odgovara interesima onih koji su te sukobe kreirali. Činjenica je da su tada, s obzirom na preimućstvo u odnosu snaga, a pre svega u pogledu posedovanja naoružanja, najbolje profitirali ”snalažljive” grupe i pojedinci iz vladajućih struktura na srpskoj strani. Ali, to ne amnestira druge, sa istih pozicija, na ostalim stranama, za njihova slična (ne)činjenja. Jer, svuda ih je bilo podosta koji su u tim dešavanjima mešetarili u mutnom i pri tom se dobro ovajdili.
Ratovati za teritorije može se uvek kad god za tako nešto postoje dovoljno zagrejane strane, jer oni koji su stvarno zainteresovani za neke prostore takvi od njih lako ne odustaju. Ali ovo što se ovde s tim u vezi dešavalo uopšte ne liči na neku ozbiljnu priču. Primera je puno. Možemo navesti neke. Iako ovde nije namera da se promoviše bilo čije ratno junaštvo, ali su neke nelogičnosti tokom ratova (1991-95) bile vrlo upadljive, da se može postaviti pitanje, ako se tada iskreno ratovalo zbog teritorija, kada se to i gde u istoriji srpskog ratovanja ranije desilo da se za par sati izgube veće teritorije, nego u prethodnih nekoliko godina ratovanja, i da upravo ta pomeranja praktično odrede ishod rata, kao što se desilo na kraju rata u Hrvatskoj 1995.g. Očito je da se iza ”Oluje” i potonjeg izgona Srba krila neka teška politička i ko zna kakva sve mutljavina na realciji Beograd-Zagreb, uz vrlo moguće učešće u tome i nekih moćnih međunarodnih faktora. Zar je logično verovati da su tamo neki vajni političari, generali, akademici, vladike i pesnici sa Dedinja bili toliko ludi od želje da se ”srpske međe” postave svuda tamo gde su ”ustaškim i drugim zločinima posejana srpska groblja”, tj. na zapadu negde sve do Karlobaga, Ogulina i Virovitice, ili bar Gline i Knina; ili će pre biti da su neki, u ”pravom momentu”, po zadatku širili takvu u propagandu, radi svoje i nečije još uske računice, u situaciji kada su (i dok su) iza sebe imali jasnu premoć u tenkovima i drugom teškom naoružanju?!
Slično se dešavalo i na ostalim stranama. Ko je normalan mogao u nekom ”stožeru” Lijepe njihove da poveruje u realnost i smisao uvezivanja pod isti barjak šahovnice sa polumesecom; ili u priče o ”povijesnim hrvatskim granicama” koje obuhvataju Suboticu, Zemun, potom Drinu i idu na jug do Kotora, a vrlo je indikativan pokazatelj mogućih manipulacija bio i nedostatak fleksibilnijeg odnosa hrvatskih vlasti neposredno pred rat prema pravima tamošnih Srba, kao i opravdanim strahovima tog naroda, uz konstantno izbegavanje zvaničnom Zagreba da se komunicira sa Kninom, uz uporno nastojanje da se o tome dogovara sa zvaničnim Beogradom. Sve nam ovo govori da je i od strane hrvatskih vlasti bilo dosta podvala i manipulacija prema drugima, ali i svom ”pučanstvu”. Isto tako, posmatrajući sve ovo što se u poslednjih 25, pa i više godina dešava na temu manipulacija sa islamskim radikalizmom, ne treba se iznenaditi ako se jednom bude ustanovilo da su svojevremena Islamska dekalracija, zajedno sa svojim autorom, bili nečija gnusna podvala na račun bosanskih muslimana, na koju su, doduše, i oni sami nešto više naseli nego Srbi i Hrvati na svoje nacionalističke gluposti. A posebno je zabrinjavajuće što ta ”infekcija” jako sporo prolazi, uprkos gorkom iskustvu, kroz koje su Bošnjaci prošli kao najveći stradalnici tokom poslednjeg rata u BiH. Ali, kada se sve sabere vidimo da su pomenute koncepcije na sve tri strane bile podjednako nakaradne i neostvarive, i po svoj prilici jedno VELIKO NIŠTA, odnosno samo paravan za nešto drugo – divlji etnokapitalizam. Ali to ne menja suštinu: krv koja se u ime tih koncepcija prolila, bez obzira da li su one bile cilj ili sredstvo, trebalo bi da bude velika opomena svima u zemljama sa ovih prostora, a pre svega vlastima, da se više ne poigravaju sa tim stvarima. Pogotovu je degutantno kada se to čini u predizbornim kampanjama, s obzirom da toga ima, u nekoj meri, i u aktuelno slučaju uoči predstojećih izbora u BiH.
Suočavanje sa prošlošću je neophodno radi njenog prevladavanja, da bi se shodno tome prekinulo s prekomernom ”proizvodnjom” istorije, preko leđa izmučenog naroda, što je praksa manje-više u svim zemljama sa ovih prostora, a najviše u BiH. A da bi se proces suočavanja mogao jednom valjano da obavi, kad za to budu sazreli uslovi, nužno je prethodno krenuti u tom smeru. A to je već nešto što se ne mora dugo čekati, jer neke stvari zavise i od volje birača. BiH vapi za suštinskim promenama, kako u kadrovskom pogledu onih koji su na vlasti, tako i u konceptualnom smislu vladajućih politika, ali i na široj društvenoj osnovi. A kada je reo o podnosu prema nacionalizmu, tu su promene neophodne najviše na bošnjačkoj, a u priličnoj meri i na srpskoj i tek pomalo na hrvatskoj strani. Navedeni redosled je takav prvenstveno iz matematičkih, a ne ideološko-političkih ili nekih drugih razloga. Svaki nacionalizam je loš, ali nisu svi jednako opasni. Podsećanja radi, sve dok se srpski nacionalizam nije razmahao pred raspad Jugoslavije, posle mitinga na Gazimestanu juna 1989.g., kada je ušao i euforičnu etapu, bili je šansi da se ta država sačuva. U slučaju BiH nema više nigde euforije, ali postoji razlika u težini opasnosti koju proizvode pojedini nacionalizmi: najopasniji su nacionalizmi suseda prema njoj (ako ih ima – a trenutno ih nema), zatim bošnjačko-muslimanski nacionalizam, pa tek onda nacionalizam kod b-h Srba i Hrvata.
4. Bilo bi u opštem interesu da BiH opstane kao celovita i zajednička država svih njenih naroda i građana, ali to nije nužnost, jer ona može i da se raspadne, što će se sigurno desiti ako se ispostavi da njeno društvo nije sposobno da izađe na kraj sa svojim suštinskim ”neprijateljima”: ponajpre nosiocima i posledicama divljeg etnokapitalizma, ali i sa nacionalizmom većinske (bošnjačke) nacije, dok je svaka druga opasnost po tu zemlju od marginalnog značaja.
BiH se zbog unutrašnje nesloge veštački održava u životu, zahvaljujući volji međunarodne zajednice, i barem za sada bez ikakvih naznaka, o nekom mogućem skorom oporavku. On je neostvariv bez unutrašnjeg političkog dogovora oko ustavnog uređenja i drugih otvorenih pitanja, od kojih presudno zavisi kakva će biti dalja sudbina te zemlje. Dakle, to najviše zavisi od aktera njenih unutrašnjih dešavanja, a ne od odnosa drugih prema toj zemlji: znači, ni od EU, ni od SAD, ni od Rusije, ni od Nemačke, ni od Turske, nego upravo od vlasti u Sarajevu, Banjaluci i (zapadnom) Mostaru, kao i svih drugih ”utjecajnih čimbenika, a u konačnici i samog pučanstva iz ovog trenutačno tamnijeg Vilajeta, nego što je to ikada bio u svojoj ne baš svijetloj povijesti ”. Utisak je da se ovde ne radi ništa iz naivnosti i zbog neznanja. Većina političara na sve tri strane oko mnogo čega se samo verbalno izjašnjava na jedan način, dok iza scene rade sasvim drugačije, ponekad i suprotno od onoga što javno proklamuju. Pored ostalog, javno se ponašaju tako kao da očekuju spas od nekoga sa strane, u realizovanju svojih uskih politika, iako su svesni da od toga nema ništa. Namerno se forsiraju velika udaljenost i razjedinjenost tih politika. Nacionalistička retorika je ovde političarima najviše potrebna kao paravan, iza kojeg mogu iza scene lakše i bezbolnije obavljati mnoge unosne poslove od od svog uskog interesa, ali i kao sredstvo za mobilizaciju narodnih masama da veruju kako su zavodljivi i(li) zastrašujući nacionalistički sadržaji ove propagande, kao nešto što je navodno od koristi za život ljudi i njihovih zajednica. Tako se nikad neće doći do neke saglasnosti, a bez unutrašnjeg konsenzusa oko nekih osnovnih stvari nema šansi da bilo koja država na svetu može duže opstati, pa tako ni u ovom slučaju ne može ni OHR niti bilo ko drugi spolja da spasi BiH, ako u njoj iznutra ne postoje dovoljno jake i dobro organizovane snage koje su spremne da upravljaju tom zemljom. Ali pod uslovom da to podrazumeva upravljanje na savremen način, kroz sprovođene reformi i modernizovanje države i društva, na opštu korist svih njenih naroda i građana, i uz poštovanje svačijih legitimnih prava.
Priče koje se mogu čuti i u tekućoj kampanji uoči predstojećih izbora, gde uz ostalo vidimo i kako jedni drugima prete političari iz zavađenih etno-tabora da će ”njihova vojska” ili ”njihovi glasači” jednom preseći stvar, i rešiti krizu na b-h prostorima, po sopstvenom nahođenju, tj. u korist interesa sopstvene nacije, bez obaziranja na prava i interese drugih, predstavljaju samo nastavak mnogo puta već viđenog praznog izluđivanja jadnih i istraumiranih naroda i građana, svedenih na položaj najobičnijeg biračkog stada. Ovim se svesno hoće ”svoji” glasači malo da ohrabre, a ”tuđi” da malo više zaplaše, pa da se na kraju, kada izađu na birališta, i jedni, i drugi, (i treći), po nekom nepisanom pravilu, bez mnogo dvoumljenja, u što većem broju opredele za one koji obećavaju ”veću i slobodn(ij)u teritoriju za svoju naciju”, a ne bolji i sigurniji život za sve koji žive u toj zemlji, razume se, na osnovu neke prethodno dobro osmišljene i bar minimalno usaglašene zajedničke projekcije na realnoj i legitimnoj osnovi. Inače, napadnim i prekomernim forsiranjem islama u društvenom životu, a pogotovu prizivanjem islamskog radikalizma, BiH se sigurno ne može integrisati, ali se neće ni raspasti samo zato što na tu temu mlate praznu slamu zagovornici svesrpskog i svepravoslavnog jedinstva.
Bilo bi u opštem interesu da BiH opstane, kao celovita i zajednička država svih njenih naroda i građana, ali to nije nužnost. Raspale su se i mnoge države koje su nekada bile jake i slavne, pa nije svet zbog toga propao, niti je neko za njima mnogo žalio. U ovom slučaju raspad BiH je neminovan, ako njena sadašnja agonija potraje. Pitanje je samo kada će se i kako to obaviti, iako je izvesno da se time niko ne bi usrećio. Međutim, ovde druge solucije nema, ako se ispostavi tačnim da u toj zemlji ne postoje društvene snage koje su sposobne da izađu na kraj sa svojim jedinim neprijateljima, koji vršljaju na unutrašnjem planu: ponajpre nosiocima i posledicama divljeg etnokapitalizma, ali i sa nacionalizmom većinske (bošnjačke) nacije, koji je za svaku državu najopasniji, pa ni BiH u tome nije nikakav izuzetak. Sve ostalo (i spolja i iznutra) predstavlja opasnost od marginalnog značaja. BiH nije ničim ugrožena zbog uspostavljanja dejtonskog poretka, koji se sigurno neće ukinuti zbog nečijih pomalo razumljivih kritika, ali mnogo više providnih olajavanja iz Sarajeva i odakle god to stizalo, na račun aktuelnog dvoentitetskog modela, iako bi se štošta u njemu moglo dogovornim putem dograditi. Takođe, BiH nije više izložena nikakvoj spoljnoj ugroženosti, koja je nekad postojala, ali je sada nema, tako da toj zemlji, posle svih promena i pomeranja, od 1995.g., ne preti više nikakva realna opasnost od suseda. Takođe izvesno je da BiH ne može propasti zbog neprimerene antibosanske retorike Glavnog Baje u RS i njemu sličnih, na srpskoj ili hrvatskoj strani, pošto se nikada nijedna država nije raspala zbog nečije mahom prazne priče, već to može biti samo usled konkretnih aktivnosti, o kojima se inače mnogo ili nikako ne priča, nego se one planski i detaljno sprovode, kroz neno praktično potkopavanje i rušenje, kao što se radilo u slučaju bivše Jugoslavije već od sredine 60-tih godina pročlog veka. A za tako nešto b-h Srbi i Hrvati, posle svega, ako bi i poželeli, oni sami, bez pomoći iz svojih matica, jednostavno nisu sposobni ni da pokrenu, iako nije sporno da bi se mnogi među njima silno obradovali raspadu BiH na trodelnoj teritorijalno-etničkoj osnovi. Za tako nešto je ”sposobna” samo bošnjačka strana, pa će se takav raspad gotovo izvesno i dogoditi ako ponajpre ona temeljno ne promeni svoju politiku.
Pošto nema više uslova za agresivni nacionalizam suseda prema BiH, onda to znači da bez podstreka i pomoći iz svojih centrala, tj. ako se on ne manifestuje u ekspoziturnom obliku, nacionalizam kod b-h Srba i Hrvata ne predstavlj veći problem po BiH, jer ne sadrži realnu ubojitost. U RS se manifestuje pomalo kroz opstrukciju u politici, a poprilično preko verbalne pirotehnike i folklornog egzibicionizma, dok je u ovom momentu neumesno stavljati ozbiljnije primedbe na račun hrvatskog nacionalizma u BiH. U suštini, preostaje da se Bošnjaci više i ozbiljnije od ostalih pozabave problematikom sopstvenog nacionalizma. Tek kada se sa te strane bude odustalo od zamisli za uspostavljanjem dominacije na nivou BiH i pri tom optimalno reši hrvatsko pitanje u F BiH, stvoriće se uslovi i za tiho gašenje srpskog i hrvatskog nacionalizma na tim prostorima. Prosta logika sugeriše misao da sve dok u najbrojnijoj naciji ne ojačaju takve političke snage, koje su voljne i sposobne da prednjače u kreiranju neke bolje i sigurnije sadašnjosti i budućnosti, sa realno izvodljive osnove, za sve koji žive u toj zemlji, ne mogu se i neće, u većoj meri aktivirati ni njihovi potencijalni partneri za tako nešto na ostalim stranama. Za odgovornu i kompetentnu vlast, kad god da se bude u BiH formirala (a valjda će se i to jednom desiti), osnovna polazna tačka ”jeste i biće” odbacivanje nacionalizma iz svog političkog delovanja, i preuzimanje nekih drugih ”(h)alatki” u borbi za vlast. Bez toga nema opstanka nijednom narodu na tlu BiH, kojoj više nego drugima preti zamiranje života na ogromnom delu njene teritorije, gde ga je svojevremeno u prethodnim razdobljima sve doskora bilo.
BiH je predugo izložena snažnim manipulacijama na etničko-verskoj osnovi. To traje već skoro 25 godina, najpre dok se (1990-95) pripremala i realizovala etapa Sračunatog Vandalizma, kao i tokom potonjeg i aktuelnog životarenja u stanju Organizovanog Haosa. A rezultat toga je da se vladajući u sva tri tabora i dalje razmeću i bogate, dok širi slojevi stanovništva podnose teret svega lošeg i tonu u sve dublju provaliju. U kampanjama se pred izbore, kao i ovoj, biračima obećava sve i svašta. Političari ih varaju i ponižavaju na mnogo načina, da bi se efekti toga najviše prelamali upravo preko leđa prevarenih. Ali, to je neminovnost sve dok sami birači ne pokažu da nisu više ”ovce za šišanje”, na koje njihovi ”pastiri” mogu da atakuju, kad god im se i kako prohte, a najčešće tako što preko nacionalizma kao ”najbolje (h)alatke” jurišaju u nove ”udarničke podvige” u svom daljem političkom i materijalnom uzdizanju. Dakle, na narodima i građanima je da se jednom prelome: šta su – stvarni birači, koji znaju i hoće (a valjda imaju i koga) da biraju radi sebe i sopstvenog dobra; ili da i dalje služe kao nečije ovce za šišanje radi tuđe koristi, na daljem putu ka svojoj punoj propasti.
Ne mora se baš u svemu dugo čekati. Slaba je uteha ako se za sve što je loše optužuju samo vladajući krugovi. Gde su tu opozicija i običan narod? Deo krivice za sadašnje stanje u BiH snose i sami narodi i građani, kao i svi drugi značajni društveni faktori, koji bi u mnogo većoj meri, da su bolji nego što jesu, morali biti jasni prema svima i svemu što se NEĆE, a još jasnije opredeljeni za nešto što se hoće, a da je to bitno drugačije od postojećeg. I naravno, da ima NEKO ko bi to hteo i znao da realizuje. Doduše, nije u tom pogledu ništa bolja ni ”baza” kod suseda, samo što oni trenutno imaju nešto bolju vlast. A vlast se ipak bira!!! – što će ponajpre imati priliku da urade upravo narodi i građani BiH.
5. Za one koji su u BiH nezaposleni, poniženi i sve više gladni, a u međuvremenu su, tokom majskih i potonjih poplava, ostali i bez sigurnog krova nad glavom, ako su (još) imalo pri zdravoj pameti, krajnje je vreme da odbace priče svojih političara o veri, naciji i državi, a najbolji način da se to učini je da takvima na predstojećim izborima okrenu leđa i svoj glas daju nekim drugim i drugačijim političkim snagama
Iako je suočavanje sa prošlošću nešto jako važno, realnost je da da će se pričekati sa rešavanjem tog pitanja. Ipak, postoji nešto oko čega se ne mora dugo čekati, ako u običnom narodu kod većine na svim stranama u BiH postoji dobra volja za pozitivnim dešavanjima. Ovo tim pre što je i samo suočavanje sa prošlošću od manjeg značaja od nečega što je uvek i svuda kod svih ljudi i njihovih zajednica primarna potreba, a to je – njihova neposredna fizička egzistencija. To važi za svaku zemlju, pa tako i za BiH. Dakle, rešavanje brojnih problema iz ekonomsko-socijalne i političke sfere, kojima bi se zaustavio aktuelni trend sveopšteg propadanja naroda i društva, svakako je hitnija potreba od suočavanja sa prošlošću. Nagomilani problemi u ekonomsko-socijalnoj sferi ne trpe dalja odlaganja, a oni se sigurno neće sami od sebe početi rešavati. Za pokretanje promena potrebno je najpre da se promene nosioci vlasti, a potom i koncept vladajuih politika, tako što bi neka nova i drugačija vlast napravila preraspodelu u prioritetima svog delovanja. Ne može se večito manipulisati sa narodom, napadnim forsiranjem identitetskih tema, u situaciji kad već ima i nešto preče od toga, a da nastavak takve prakse jednom ne zabrine, pa možda čak i zaboli same manipulante. Ne mora uvek i jednino narod plaćati ceh zbog manipulacija kojima je izložen. Može neki račun za naplatu da stigne i na adresu onih koji njime manipulišu. Takvi se uglavnom nalaze u vlastima, ali ih ima i u opoziciji, na svim stranama u BiH. Po onome kako se ponašaju, i u tekućoj kampanji, izvesno je da takvi računaju da se sa biračima može i dalje na stari način manipulisati. U tome im ide na ruku činjenica što u poslednjih 5-6 god. mladi i obrazovani kadrovi bukvalno beže iz BiH, skoro kao u ratna vremena, pa u takvim okolnostima imaju osnova da se nadaju svom uspehu, računajući da je preostali narod – kao prilično neuk, ojađen, osiromašan i koječime već odranije zaslepljen i zaplašen – vrlo povodljiv i utoliko podložniji nasedanju na slične prevare koje su mu se i do sada servirale. Ali, ko zna, možda se i račundžije ove vrste mogu da se prevare. Jer, taj isti narod, kakav god da je, usled sveopšteg propadanja kojem je već dugo izložen, ako ništa drugo, može i fizička muka jednom naterati da ”progleda”. Za one koji su u BiH nezaposleni, poniženi i sve više gladni, a u međuvremenu, tokom majskih i potonjih poplava, ostali i bez sigurnog krova nad glavom, ako su (još) imalo pri zdravoj pameti, krajnje je vreme da odbace priče svojih političara o veri, naciji i državi. Od toga se ne živi. Tim pričama se, ako im poveruju, narodi i građani mogu samo gurnuti u dublju provaliju od postojeće. A najbolji način da se to spreči jeste da oni sami svojim aktuelnim, i svim potencijalnim, manipulantima na predstojećim izborima okrenu leđa i svoj glas daju onima za koje se osnovano veruje da su voljni i sposobni da povede bitno drugačiju politiku od trenutno vladajućih garnitura. Dakle, nužno je da se birači u BiH opredele za smenu vlasti izbornim putem, jer se samo tako mogu pokrenuti pozitivna dešavanja, pod uslovom da izbori budu fer i pošteni, a nova vlast idejno i praktično bitno drugačija u odnosu na postojeću, a pre svega opredeljena za preraspodelu u prioritetima svog delovanja, tako što bi se naglasak u radu preneo sa patriotskih tema, na one od ekonomsko-socijalnog značaja, ali i na brže rešavanje političkih sporova, na realnoj i legitimnoj osnovi. A, na biračima je da o svemu ovome kažu svoje.
Borba za dosledno realizovanje što je moguće većeg broja sopstvenih predizbornih obećanja, bez nacionalističkih sadržaja kako u kampanji, a pogotovu nakon eventualnog preuzimanja vlasti – to je nešto što bi svima u BiH (pa i u njenom okruženju) moglo da povrati neko poverenje građana u političare: u takve za koje se osnovano veruje da su opredeljeni za neke druge ”(h)alatke” u vođenju svoje politike. Da koriste sredstva koja su primerena duhu vremena i potreba društva kojim se upravlja u ime širih interesa onih koji ga čine, i koji im svojim glasovima obezbeđuju politički legitimitet. A ne da iskorišćavaju narod koristeći njegove teškoće i traume, da bi ga putem raznih oblika obmanjivanja, potkupljivanja, zastrašivanja i ucenjivanja, prisilili da se za njih opredeljuje na izborima, kako bi se i dalje opstalo na vlasti. Tek kada se iz ove teorije bude prešlo na praktičnu primenu navedenog, presudno će se promeniti i karakter političkih dešavanja. Dakle, pre bilo čega drugog, odnosno neke ozbiljne priče na bilo koju temu, posle svega što se izdešavalo u poslednjih 10-15 godina, nužno je da se u personalnom i konceptualnom smislu politička scena u BiH bar malo proluftira, ili će se u protivnom narodi i građani te zemlje ”ugušiti”, i to pre u smradu sopstvenоg nacionalizma, nego od bilo kakvih prirodnih i drugih nepogoda.
Nepogode su ozbiljna stvar, kako vremenske, a ono još više političkog karaktera. Njih je ove godine u BiH bilo u priličnoj meri, a pogodile su pre svega njene narode i građane, mada ni vlast više nije sigurna da može baš kao prethodnih godima da i dalje radi šta hoće. Kao da se pomalo u redovima vladajućih osećaju neki znaci zamora i bezidejnost u korišćenju nacionalizma i drugih manipulacija u borbi za vlast, u odnosu na kampanje uoči izbora u prethodnih nekoliko navrata. Utisak je da pod određenim spoljnim pritiskom, a pre svega zahteva iz EU, u dosadašnjem toku predizborne kampanje u BiH, ima nešto manje odvratnijih izliva nacionalizma, nego što je to bio slučaj u prethodnim kampanjama, a izgleda da je i sam narod nekako oguglao, a možda čak i toliko malaksao, da mu patriotski vapaji onih koji se bore za njegovu naklonost, ništa veliko ne znače. Da je na pomolu neko stišavanje nacionalističkih strasti, makar to bilo samo privremeno i varljivo, tome uz ostalo, doprinosi i manje mešanje suseda nego ranije u unutrašnje stvari BiH, naročito pred izbore, odakle se sve češće čuju umereni i razumni tonovi prema svima u toj zemlji, i bez toga da se među ”svojima” forsiraju neki ljubimci.
Na neko manje pomeranje nabolje u svesti običnih ljudi u BiH uticala su i neka skorašnja unutrašnja dešavanja. Najpre su bili februarski socijalni protesti, a potom se pokazala na delu i prilična međuljudska solidarnost, tokom majskih i kasnijih poplava. Ljudima je dosta svega i svih koji ih iskorišćavaju. U takvoj situaciji, čini se kao da i među samim političarima polako raste broj onih koji smatraju da im je dosadašnja ”(h)alatka” – upotreba nacionalizma, kao sredstva za sticanje jeftinih političkih poena – možda malo ”zahrđala” i otupela, pa im sada ostaje da se u preostalom toku kampanje potrude i vide mogu li je nekako da ”očiste” i ”naoštre”, nekim iznenadnim i zapanjujućim vapajima ili pretnjama ”patriotske sadržine”; ili će se malo preorijentisati i pokušati da posluže i nekom drugom ”(h)alatkom” (samo – kojom, sada kad je kasno!!!), kako bi i dalje ostali na vlasti, a potom se, ako već ne ide drugačije, malo-pomalo presvukli od nacionalista-pragmatista u još veće pragmatike – političare ”evropejskog kalibra”. I ova je opcija moguća.
Na biračkom telu BiH je da se uskoro pokaže koliko je hrabro i zrelo da se upusti u izazov pokretanja suštinskih promena, ili da i dalje demonstrira naviku olakog nasedanja na podvale koje mu se serviraju, jer se u krajnjem slučaju ovde najviše i radi upravo o koži običnog stanovništva, a vrlo malo onih koji se nad njim iživljavaju. U krajnjem slučaju, ovi koji trenutno vladaju, ako uskoro i odu sa vlasti, oni znaju gde će, šta i kako dalje, jer imaju S Čim, pa mogu mnogo šta i da biraju, osim ukoliko nekima od njih policija i pravosudni organi u međuvremenu ne zakucaju na vrata i upute ih na malo poduži ”službeni put” do Zenice ili Foče. Uostalom, tako nešto bi običnom narodu, posle svega, bila veća satisfakcija od same smene vlasti, zbog nevolja kojima je izložen, ali je ovde smena izgleda neophodan preduslov da bi i pravosuđe konačno počelo da radi svoj posao kako treba, na osnovu zakona i morala, a bez uputstava sa zvaničnog nivoa i korišćenja korumptivnih metoda. Eventualno procesuiranje nekih važnih političara iz BiH u dogledno vreme, na temelju valjanih dokaza i bez bilo kakve politizacije, bio bi pravi ”me(h)lem” na dušu naroda, ali ujedno i dobra pouka za one koji bi ih eventualno uskoro nasledili na vlasti.
Slaba je uteha narodima i građanima BiH što je i situacija u državama iz njenog okruženja, uglavnom tek za nijansu bolja. A ni to nije toliko koliko bi realno moglo da bude, s obzirom da njihove vlasti imaju čistiju situaciju na terenu, što im daje priliku da mogu, ako hoće i znaju, da vode produktivniju politiku od postojeće. Jer, susedi ipak nose manje ožiljke iz dešavanja tokom poslednje decenije prošlog veka, imaju homogenije stanovništvo u smislu etničko-verskog sastava (što je manje bitno, ali ne i beznačajno), i posedovanja zajedničke vizije u svesti većine naroda, ali i kod ključnih aktera unutrašnjih političkih dešavanja (što je mnogo važnije), kao i jednostavniji upravni sistem za rukovođenje zemljom. Sve su to bitne prednosti susednih država u odnosu na BiH, za koju se svojevremeno, u doba jugoslovenskog socijalizma, zvanično propagiralo da predstavlja ”najveću kovačnicu bratstva-jedinstva”, da bi se potom, u vreme raspada bivše države i propasti njenog poretka, zasnovanog na tzv. samoupravnom socijalizmu, tokom ratova za jugoslovensko nasleđe, ona pročula kao ”najčuvenija” od svih ”mega-klanica” na Balkanu.
Narodi sa prostora bivše Jugoslavije, a pogotovu u BiH, uglavnom su imali jadnu i bednu istoriju, prepunu muka i patnji, obeleženu svakojakim (ne)snalaženjem, besprizornim podaništvom, ili neartikulisanim buntovništvom, uz naviku njihovih lokalnih velmoža da istovremeno praktikuju ponizno saginjanje prema sebi nadređenim gospodarima i patronima sa bližih ili daljih prostranstava, ali i kao retko gde izrabljivačku bahatost prema sopstvenim podanicma. Od revnosnog služenja koječijim tuđim interesima, neku su korist imali samo vladajući slojevi, dok je običan narod (kako-gde) bio izložen teškim izrabljivanjima, poniženjima i stradanjima, doduše, nešto manje u mirnodopskim razdobljima življenja, ali zato brutalnom stradanju, kao retko gde, tokom učestalih ratnih sukoba na ovim prostorima. Elementarno preživljavanje u uslovima ekonomsko-socijalne i svake druge zaostalosti i poremećeni odnosi, prevashodno na etničko-verskoj osnovi, zbog kojih se život odvijao uglavnom u ambijentu velike nesigurnosti i političkih napetosti, sa povremenim ”izduvavanjima” u oružanim konfliktima, predstavljaju osnovnо obeležja tog životarenja, sa viševekovnim kontinuitetom trajanja. Život obeležen strahom, iznudicom i oskudicom, a uz to sa slabo obrazovanom, bezidejnom, bahatom i korumpiranom kvazielitom. I kad se sve sabere ovdašnji narodi možda još i nisu tako loše prošli koliko sе s njima loše postupalo i o njima njihove vlasti slabo brinule, a najslabije one koje su pri tom igrale na kartu nacionalizma, kao što to trenutno prilično više čine u BiH nego drugde u okruženju.
Mogućnost za pokretanje pozitivnih promena postoji, a na narodima i građanima BiH je d