Svako ko želi moć i vlast, ne smije da ju ima – tom logikom moje želje i ideje, kao i želje i ideje svih autora koji budu pisali na ovu temu ne mogu i ne trebaju biti ostvarene kroz aparat moći i vlasti. One mogu biti ostvarene kroz dobrovoljnu interakciju miroljubivih gradjana, a u odsustvu uplitanja države.
Dakle, “država da nas ostavi na miru”.
Šta je zapravo država? Šta je ispravna uloga države? Šta država treba da radi, a šta ne može ili ne treba da radi? Svi klasični liberali, pa time i ja, smatraju da država treba da bude ograničena.
Tri su pitanja o kojima treba da razmisli svako ko se interesuje za ovu temu.
Prvo pitanje je: Kako da odlučimo koju uloga države treba da igra? Šta bi bila metodologija ili filozofija koja određuje kako ćemo odlučiti ovo pitanje?
Drugo, zašto bi država trebala da bude ograničena? – Osim ako ste totalitarista, tj. neko ko smatra da država treba da kontroliše baš svaki aspekt vašeg života, onda vjerujete da država treba da bude ograničena u nekom domenu.
Pitanje onda postaje: zašto mislite da bi država trebalo da bude ograničena i koliko? Da li treba da bude ograničena zbog posljedica državnih akcija, ili bi trebalo da bude ograničena jer ljudi imaju prirodna prava, koja država ne bi trebalo da ometa?
Treće pitanje je: šta je zapravo legitimna uloga države? Šta bi država trebala da radi, šta ne?
Kada govorimo o ograničenoj ili minimalnoj državi uglavnom mislimo na istorijske primjere ustavnih republika (npr. Amerika u svom osnivanju).
Ekonomski, ideje se obično odnose na ideje Friedrich Hajek-a i Ludwig von Mises-a.
Dok se obojica slažu da država treba da bude ograničena, oni imaju različita mišljenja po mnogim tačkama.
Na prvom mjestu razlikuju se u metodologiji: Hayek voli naglasiti ograničenost znanja kao i razuma te razumijevanja toga što bismo trebali činiti. Više je sklon poštovati tradiciju, način kako su se pravila razvijala kroz vrijeme. Stoga ga mnogo više zanima spontani poredak, kako to da smo počeli raditi zajedno bez ikakvog središnjeg planera koji bi nam govorio kako se ponašati. Zanima ga običajno pravo, kako se tradicionalno pravo razvijalo kroz istoriju. Dakle, oprezan je oko samorazumljivih dokaza koje su proučavali npr. tvorci američkog ustava. On smatra da je velik dio poretka kojeg vidimo u društvu rezultat ljudskih aktivnosti, ali ne i ljudskog planiranja. Tako npr. engleski jezik: nijedna grupa niti institucija nije odlučila „ovako će izgledati engleski jezik“, on je nešto što se prirodno razvilo kroz vrijeme. No, mi prepoznajemo koja su pravila iza toga i možemo živjeti s takvim pravilima.
Drugi Austrijanac, Ludwig von Mises, imao je potpuno drugačiji pristup. On usvaja deduktivnu a priori logiku. On vjeruje da možemo identificirati određene istine, koje naziva aksiomima, i da možemo otkriti te aksiome kroz iskustvo i upotrebom razuma. U ovom pogledu, ekonomija je više kao matematika nego kao fizika. Par primjera aksioma koje Mises izdvaja.
Ponajprije, on tvrdi da je ljudsko djelovanje svrsishodno. Odnosno, ljudi djelovanjem nastoje ostvariti određene ciljeve. Aktivnosti nisu nasumične nit predodređene. Možemo identificirati ciljeve ljudi, ono što oni nastoje postići svojim aktivnostima.
Drugi aksiom tvrdi da samo pojedinci djeluju. Tehnički izraz za ovo jest ‘metodološki individualizam’. U političkim raspravama često ćemo koristiti frazu poput „To rade Francuzi.“ Naravno, „to“ ne rade svi francuski državljani. Radi se zapravo o tome da malena skupina ministara u vrhu francuske Vlade odlučuje o francuskoj vanjskoj politici. Dakle,tko su točno određeni pojedinci koji obavljaju tu aktivnost? Samo pojedinci mogu poduzimati aktivnosti, ne mogu ih izvoditi veće grupe.
Kad god pokušavamo razumjeti neki pojedinačni izbor, moramo nastojati identificirati konkretne pojedince koji donose pojedinačne odluke.
Konačno, treći aksiom kaže da je vrijednost u očima promatrača, to je tzv. subjektivna teorija vrijednosti. Tj. stvari ne sadrže vrijednost u sebi, već dobivaju vrijednost koju im ljudi dodijele. Npr. ja mislim da je turbo folk smeće, no neki ljudi ga vole.
Neki ljudi misle da je to dobra stvar. Nema objektivne vrijednosti turbo folka. Tako se često upućuje kritika ekonomistima da znaju cijenu svega i vrijednost ničega, no to pretpostavlja da možemo znati vrijednost nečega. Ali ne, vrijednost iste stvari je drugačija različitim ljudima. Stoga Mises tvrdi da jednostavnim korištenjem našeg razuma, možemo prepoznati ove aksiome tj. ove istine.
Mises i Hayek slažu oko toga zašto bi državu trebalo ograničiti: zato što političari na vlasti nemaju potrebna saznanja, ne mogu razumjeti koji su ciljevi ljudi. Jer svatko ima čitavu lepezu ciljeva, ne možemo predvidjeti da netko hoće ovo, drugi ono, treći to. Ciljevi su toliko različiti.
Nadalje, kažu da javna vlast ne može odrediti koji su najbolji načini ostvarivanja tih ciljeva za ljude. To ne može unaprijed planirati. Ukoliko učinimo X, rezultati će biti Y. Tako da su veoma skeptični oko sposobnosti države da identifikuje ciljeve ljudi i da ih zadovoljavajuće ostvaruje. Upravo je zato propao Sovjetski Savez. Vlastodršci nisu imali potrebna saznanja o tome što ljudi žele niti kako te želje ostvariti. To je, dakle, konsekvencijalističko gledište. Posljedice djelovanja države su često ili uglavnom loše.
Zakoni bi se trebali jednako odnositi na svakoga. Ne bi trebale postojati posebne izuzeci. Npr. vrlo je učestalo da zastupnici u parlamentu donesu zakon koji se odnosi na sve osim na njih same. Vlast pravi iznimke za sebe.
Drugi primjer su zakonske odredbe o namjenskim sredstvima prema kojima vlada treba trošiti novac na određenu kompaniju i na određeni način. Hayek tvrdi da bi se sve te stvari trebale smatrati nezakonitima jer su protivne vladavini prava.
Dalje, zakoni trebali biti dalekovidni. Odnosno, morali bi biti orijentirani na budućnost; ne bi smjeli sankcionirati nešto što se dogodilo u prošlosti.
Znači, možda ste učinili nešto što je u prošlosti bilo legalno, a sada je postalo nelegalno. Ne biste smjeli biti kažnjeni za nešto što se dogodilo u prošlosti.
Ovo su, dakle Hayekovi kriteriji za bilo kakvo djelovanje vlasti: Zadovoljava li vladavinu prava? Zadovoljava li ove više principe?
Njegov zaključak o tome što bi država trebala raditi prilično je sličan onom Miltona Friedmana iako je njegov pristup metodološki drugačiji.
On tako vjeruje da neka vrsta ograničene socijalne države može biti opravdana ukoliko slijedi vladavinu prava.
Suprotno tome, Ludwig von Mises, slijedeći iste aksiome, zaključuje da može postojati samo minimalna država. Tj. posao vlasti je samo i isključivo jamčiti zaštitu života, zdravlja, slobode i privatnog vlasništva. Nema mjesta za socijalnu državu, samo minimalnu.
Postoji i treća bitna struja u klasičnom liberalizmu koja kaže:
Da li nam je potrebna država? Neki anarhistički filozofi i ekonomisti ne misle tako. Npr., poznati Murray Rothbard i David Friedman. Rothbard kritikuje državu za njenu upotrebu prinude, a Friedman je kritikuje zbog njene neefikasnosti. Obojica tvrde da postoje slobodno-tržišne alternative svim državnim službama.
Voluntarizam, tj. anarho-kapitalizam.
Murray Rothbard, poznat je po mnogočemu, no posebno po svojoj knjizi ‘Za novu slobodu’. David Friedman, sin Milton-a Friedman-a, napisao je knjigu ‘Mašinerija slobode’.
Najprije valja uočiti kako mnogi povezuju anarhizam s idejama ljevice i donekle kolektivističkim svjetonazorom. No, postoji škola misli u okviru klasično liberalnih učenja koja je anarhistička i temelji svoje ideje na kapitalizmu.
Murray Rothbard je utemeljio svoj stav na ideji prirodnih prava. U tom pogledu, sličan je Ayn Rand ili Nozick-u te drugim sljedbenicima te misli. On je bio je takođe pod snažnim utjecajem Mises-a te je razvio aksiom ne-prisile, istinu ne-prisile. Uvijek je pogrešno koristiti silu, osim u samoobrani. Uvijek je pogrešno služiti se nasiljem osim ako se ne štitimo od nekoga tko koristi nasilje protiv nas. On tvrdi da se tim načelom trebamo poslužiti pri utvrđivanju toga što bi država trebala raditi.
David Freidman, iz drugačije perspektive, prati metodologiju svoga oca: Čikašku školu. On tvrdi da možemo odgovoriti na ovo pitanje poredjenjem relativne učinkovitosti prepuštanja stvari tržištu i relativne učinkovitosti prepuštanja stvari državi. Dvije vrlo različite metodologije: jedna očito zasnovana na prirodnim pravima, jedna zasnovana na posljedicama. Zašto obojica misle da bi država trebala biti ograničena? Ustvari, oni idu i dalje od toga, oni vjeruju da država uopće ne bi trebala postojati.
To podiže pitanje šta je to država? Klasična definicija države dolazi od Max-a Weber-a, njemačkog sociologa. “Država je institucija koja održava monopol zakonite uporabe sile na određenom teritoriju.” U okviru društva koje vlast pokriva, nikom drugom nije dopuštena uporaba sile. Samo javnoj vlasti može biti dopušteno koristiti se silom.
Rothbard je ovo kritizirao jer je uočio da vlade ugrožavaju naša prava. Nabavljaju ono što žele koristeći se sredstvima prisile. Ukoliko ne želimo isto što želi javna vlast, baci će nas u zatvor.
On će npr. reći da je oporezivanje krađa. Da netko dođe i uzme 25% ili 40% našeg prihoda i kaže ‘ako mi ne daš novac, zatvorit ću te u ćeliju’, nazvali bismo tu osobu lopovom, kriminalcem.
Rothbard se pita zašto bismo se ponašali išta drugačije kada ljudi na vlasti od nas traži dio naših prihoda? Država je jednostavno kriminalac koji krši naša prava.
David Friedman, pristupajući kroz načelo učinkovitosti, kaže da je država neizbježno neučinkovita.
U redu, provedimo empirijski dokaz. Izmjerimo učinkovitost države nasuprot učinkovitosti tržišta. Friedman zaključuje da je tržište uvijek učinkovitije od države. I dok je njegov otac, Milton Friedman, vidio neke okolnosti u kojima to nije bilo točno, David empirijski tvrdi da je to uvijek točno. Čak i za stvari za koje većina ljudi pretpostavlja da ih jedino država može obavljati, poput obrane ili izgradnje cesta, David Friedman tvrdi da ih tržište može osigurati na najučinkovitiji način.
Ovo objašnjava u svojoj knjizi Mašinerija slobode.
Friedman i Rothbard zaključuju da je društvo najbolje u anarhiji, bez ikakve vlade. Dakle, javna vlast je nezakonita jer nema nikakvog posebnog moralnog zahtjeva prema nama u usporedbi sa svim ostalim pojedincima. No, ona je i neučinkovita jer ne može pružiti dobra i usluge učinkovitije od tržišta. Postoji alternativa. Često zaboravljamo, npr., da više ljudi radi u privatnim zaštitarskim firmama nego u policiji. Većinu ljudi štite privatne institucije, a ne policija. Jednostavno smo skloni to ignorisati. Ignorišemo činjenicu da se mnogi sporovi između firmi rješavaju izvan državnog suda. Zapravo, mnogo se trgovačkih sporova riješi pred privatnim arbitražnim sudovima jer su državni sudovi prespori, toliko su neučinkoviti i toliko nepouzdani.
Oni dakle misle da postoje alternative državi koje pružaju navedena dobra. Pri tom odbacuju argument minimalne države, tvrdeći da ona nikada ne može ostati minimalna. Ona je suviše nestabilna za to. Ili će početi kao minimalna država i rasti i rasti i rasti… ili će, što im je draže, biti anarhija, a država neće postojati.
“Za konkurs ‘Da sam ja neko'”