Otići ili ostati?
Prvi znak za otići je upravo postavljanje pitanja, jer da treba ostati ne bismo ni razmišljali o odlasku…
Sjećam se djetinjstva, sjećam se podrške prilikom prvih koraka u životu, školovanja, prvih znakova zaljubljenosti, studija, prve cigarete, prvog pića, sjećam se podrške u svemu i objašnjenja zašto trebam ili ne trebam učiniti nešto. Sjećam se slobode izbora u životu. Sjećam se osjećaja sreće kad napravim nešto dobro i osjećaja tjeskobe kad pogriješim, ali pruži mi se šansa da ispravim grešku. Sjećam se razgovora da sama trebam donijeti odluku uz konkretna uputstva u kom smjeru moja odluka treba ići…
Ostanem li, sve će biti isto, mijenjat će se samo dani, sedmice, mjeseci i godine.
Odem li, mijenja se sve. Strah, to je ono što osjećam. Ne bojim se osude, ne bojim se postupaka, ne bojim se promjene, bojim se izdaje. Kivna sam na nerazumijevanje i prikrivanje razumijevanja. Bojim se izdaje da će biti preča sujeta od ljubavi. Ne razmišljam o odluci, ne razmišljam o greški koju ću napraviti ostajanjem ili odlaskom. Oboje je greška, samo su konteksti različiti.
Ne volim poređenja, ne volim nametanja, ne volim norme i znam ne uklapam se u životne okolnosti. Izlazim iz sigurne zone komfora i osjećam se slobodnom sve dok tu zonu ponovo neko ne okupira, a uvijek je okupira. Bježim. Bježim sama od sebe, ne od ljudi, od sebe bježim i od neshvaćanja. Bitka koja se odigrava u meni, polahko se privodi kraju.
Nikada nisam željela da ugodim okruženju igrajući po pravilima, ne, željela sam biti drugačija i moj uspjeh se ogledao u različitosti, to me činilo sretnom. To se ne podudara s odgojem ili kulturom življenja, to se podudara s nekom drugom energijom koju očito osim onog u kome je, niko drugi ne doživljava. Osude te prije nego podigneš ruku da si kriv. Svi ti žele dobro i svi te vole dok si pod nadzorom, i svi su mirni. Možda je tvoj mir za nekog nemir i to razumiješ, ali ne razumiješ da je i nečiji mir za tebe nemir. Što je za tebe ispravno, samo je za tebe ispravno i zašto onda težiti ka širenju ispravnosti ponašanja u društvu. Da ispoštujemo odgoj i ugled? Šta se dešava ako istupimo? Ostajemo sami. Ostajemo primjer onog što nevalja, nemoralni smo, neprihvatljivi, ostajemo kao glavna tema svih kafa koje se ispijaju i koje će se ispijati. A mi? Mi sjedimo ispunjeni i sretniji nego ikad prije, zadovoljni svojim uspjehom noseći gorčinu i tugu što drugi ne žele prihvatiti da je to najbolje po nas.
Žalim, ovaj život je šansa da živim, ne da preživljavam, ne želim poštovati norme koje postavljaju oni koji su ih kreirali da bi svoj život učinili dinamičnim. Pružite ruke životu, pod svojim okriljem štitite samo ono što vas čini sretnim, suze čuvajte za radost, u tuzi ih je ionako previše… Pokazujte emocije kad god se ukažu, ne dozvolite da postanete robovi sami sebe.