Kada pogledaš iz daljine na tihi zalazak sunca, ma odakle da gledaš izgleda isto, poluromansirano, crveno, razbarušeno, istinski uspavljujuće i ono što je moja asocijacija, patetično. Sve priče iz roto romana, klinačkih časopisa i školskih rokovnika i leksikona izgledaju tako, sa suncem na zalasku, vješto ili ne, urađeno olovkom na nekakvim koricama. Zalazak, ipak, ima mnogo mračniju simboliku. Ja se pitam da li ću se sutra probuditi? Hoće li, uopšte, osvanuti opet sunce? Ima li razloga da se istok jednako zacrveni, kao i zapad, u povečerje? Ima li nade da nastavimo da živimo, da se rodimo, kao što imamo razlog da umremo? Simbolika zalaska ogleda se u ljudskom umu. Najskriveniji dijelovi mozga kriju najautentičnije i originalne zalaske uma. Ja sam bio svjedok istorijskih zalazaka, kada je, u ime sloboda nekih naroda, zalazila jedna nacija u krvavi rat, a to je bio rezultat zalaska uma koje ujutro nije zarudilo istok. Mrak! Ostali smo u tami, krvavi i pijani, uz tuđi plot naslonjeni sa litrenjakom poluispijenim i otečeni od umora.
Naš zalazak nije prirodna pojava. Ja sam pokušavao da shvatim i nisam mogao da svarim ono što sam razmišljajući i sakupljajući znanja primao kao činjenice.
Sumrak estetičnog izraza u svim društvenim pitanjima, odgovor daju kroz odraz današnjice, koja se stapa sa mogućim i nemogućim ishodima, onim što smo dobili usljed trpnje mentalne tiranije pojedinih. Pojedini, koji su nas pojeli i obesmislili, su u našoj okolini. Oni su političari, privatnici, sveštenici, manijaci raznih provinijencija. Ustoličeni mudrovi koji su kroz blagorodne, za njih, godine sumraka infiltrirali svoju filozofiju, vodili su nas svojim ličnim interesima, a ne nacionalnim potrebama i sve to u nedostatku maksima o naciji. Dakle, neznanje i oholost. To je filozofija sumraka. Namjerno kažem „filozofija“ jer zofos znači mrak, a sofos je mudrost. Ta njihova filozofija je destruktivna samo prema potrošaču, a ustoličavanje upravo toga nije pogađalo njene postavljače, njima ljudi nisu ni potrebni, potreban im je poslušni gmaz živ ili mrtav. Oni žive nauštrb nas, mi smo potrošna roba. Oni koji su nam nametnuli amove bijede na vrat su debelo profitirali. Danas mnogi od njih žive i pišu knjige, lažu i dalje i opstaju sa svolim pristalicama, jer nisu uništeni. Da bi bili uništeni trebalo bi im oduzeti sve što su pokrali, a to je nemoguće, zato što ih ima mnogo i svi su koherentni sa novim politikama. Drugim riječima, svi orase u džepovima imaju. Juče su jedni vladali i stvarali opozicije svoje, nejake, kontraške, nedefinisane, a danas kada su te politike prevagnule, ostavile su poražene i bivše kao metuzaleme da žive i čak da bivaju savjetnici ili neki opozicioni pragmatici. To stanje se prenosi i na religije kod malih naroda, pa onda imamo primjera i za to.
Pop i njegova religija (pri tom ne mislim na konkretnu religiju, niti na sve popove u religijama) je motivacija političkoj struji. Sumrak dijaloga, nedostatak objašnjenja za postupke, opravdava se bezpogovornim ćutanjem i poslušnošću. Čovjek mora biti poslušan, polu-lud, nesvjtesan i nesavjesan, da bi se pomirio sa činjenicom i da je u krajnjem slučaju ne bi ni vidio. Ako mrsi pop u sred posta uvrežena je mračna maksima „ne gledaj na popa, no živi svoj život kako treba“. Pri tome, oni ne govore o moralu popa, već povinovanostima i skrušenostima čovjeka. Drugačije rečeno, nije moralan onaj koji primjeti manu popu. Treba da patiš kako bi ti bilo negdje, nekada, nekako dobro. Često religija zaboravlja na svoj kanon da bi u čitavoj pragmatici ubijedila čovjeka da treba da ćuti, ma šta on vidio. To nije dobro, ali zar treba da se priča kako nije dobro. Ne, treba da se odmah reaguje, a ko reaguje bude dočekan na „sveti“ nož, bude izopšten. Toliko o njihovim pravdama. Još da dodam jedan divan primjer, koji ide u korist ovome što pričam. Jedan vladika je Svetosavsku povelju dodjelio jednoj babi sa obrazloženjem da je veoma stara i da ima „ispravan odgovor“. Sve to i ne bi mogla biti vijest, da ta baba nije baba lokalnog političara, koji je u sprezi sa interesima dotičnog vladike. Ispravan odgovor je ispravan izgovor za buduću saradnju i poltronisanje crkve političkom miljeu. O tome koliko je crkva kriva u tome slučaju i raznim sličnim slučajevima, pitanje treba postaviti drugačije. Koliko je spremna crkva da ispravi te stvari i kazni takve postupke svojih prestavnika? Jeste, ali bez velike frke će prećutati, kao što su mnogo puta prećutali. Sistem ćutanja je na snazi i zato je politika toliko trula, a religija jedna obična nula. Ali politika je najkrivlja rabota u malih naroda, kakvi smo i sami, ma koliko želili da budemo veliki. Djela reakcije čine velike, a mali postajemo kohabiranjem sa stanjem.
Političarenje je odlika malih nacija. Svaka lokalna budaletina želi da uđe u politiku, da se kroz politiku očita njegov status, da izlječi komplekse koje ima, a kompleksi su često seksualne prirode, kao impotencija, polna devijacija, razne vrste fetiša i nastranosti. Mali narodi ne razmišljaju o tim stvarima već prihvataju zdravo za gotovo svaku bjelosvjetsku nakazu i po principu „kad mogu oni, što ne možemo i mi“ i svoje postupke grade, ne razmišljajući o tome da li su sposobni za posledice. Posledice su siromaštvo, nepotizam, revanšizam, opšte društveno dno i drugi vidovi stagnacije nacionalnog zdravlja. Sa druge strane, imamo istorijske nedoumice koje su kod nas opjevali guslari i gudili kako njima pasuje, odnosno gudili su onako kako odgovara junaštvu, a ne kako odgovara realnom pogledu na stvarnost. Nit’ tu ima junaštva, zapravo, niti smo priznali greške koje nas prate vijekovima, realno.
Nije Uroš bio stvarno nejak, već nije mogao da se nosi sa alavostima svoga oca Dušana i njegovim potrebama da sve drži pod svojom šapom. Nije Jerina bila prokleta zaista, već nije mogla da se zadovolji onim što je nametao despotski feudalizam, sa istim alavostima koje su vladale kao normativi. Čovjeku kada date vlast razmislite koji ste mehanizam dali u ruke dotičnom. Tu opovrgavam onu dosadnu uzrečicu i nepotrebnu „Daj čovjeku vlast i vidjećeš kakav je zapravo“. Totalno pogrešno, jer vlast kakva je u startu takav će i on biti. Ako je vlast ograničena i volja naroda zaista jaka i ustavno inkasantna, validna, državotvorna i pravedna, e tada će vladar da bude samo upravljač tim mehanizmima. Ako je vlast na koju dolazi vladalac korumpirana i ohola, primitivna i zavisna o oligarhima, finansijerima, ulizicama i poltronima, potkazivačima i strancima, a onda i vladar, koji dođe na vlast, ima sva prava da samo produži agoniju narodu. Istorija ima odgovore. Ako je nasledstvo Uroša nejakog bilo, a bilo je, kmetovi i vlastelini koji su vjerovali pokojnom Dušanu, a Uroš imao svoje vizije koje su se kosile sa stavovima oca i očevih poslušnika, to carstvo je u startu osuđeno na razjedinjenje. Nije gvožđe i čelik materijal za oružje, oružje je volja pojedinca. Koliko je volja jaka, toliko je vladar moćan. Koliki su volja i apetiti pojedinca koji dolazi na vlast, utolike su mogućnosti manipulacije dotičnog sa narodnom voljom i nevoljom. Sve to u okvirima sistema kakav je, koliko valja, a koliko ne valja. Smatrajte da postoje drugi koji se ne slažu sa vama, isto kao i oni koji bi se okoristili o vas ulizivanjem, ako ste vladar bilo kog ranga. Iz feudalizma primjer je jasan. Dušanovi prijatelji ne mogu da budu i Uroševi, jer je više razlika koje oca i sina dijele. Druge su im dobne barijere, druge navike, drugačija shvatanja, generacije su i tada bile u klinču rivalstva kao i danas. Naš narod se, na žalost, ni danas nije izborio sa tim i u poznom dvadesetom vijeku je osjetio kob toga univerzalnog prokletstva.
Razni prevrtljivci i ale koje smo gajili i poklanjali im svoje dragocjeno vrijeme samo u iskorištavali naše povjerenje. Mi smo, kao životinje koje neki pokvareni, proždrljivi gospodari gaje za klanje, mislim pri tome na narod kao motor i krvotok društva. Naša podrška njima je bila toliko bezuslovna, da poslije ordiniranja njihovih naravi, danas gledano, nemamo pravo na odgovor o svojoj propasti. I za našu bezuslovnu propast imam niz primjera, ali reći ću samo jedan, onaj osnovni, upečatljivi i onaj koji je lične, lokalne prirode. Naime, jedan grad propada na ivici svijetske provalije, veoma jasno, upravo zato što je ćutao o svojim suverenim upravnicima. To se dogodilo onoga trenutka kada su u fotelju načelnika posadili marionetu koja za sebe kaže da je „profesionalni političar“ (to može biti bilo koji grad, mada ja imam ličan primjer, koji je nebitan). Taj gmaz od politikanta je jedna debela svinja, koja osim što sjedi, jedino valjano još jede i time direktno oslikava namjere onih koji su ga postavili. Te namjere su letargični stavovi o opstanku izvjenog grada. Mene, a i one sve misleće ljude, niko ubijediti ne može da nešto može takav grad da vrati u normalu i zaustavi umiranje, jer gore pomenuto opšte pravilo je: da se nešto okrene na bolje, mora čitav sistem da se mjenja.
Na istoku nije granulo još. Sunce je negdje duboko ispod nas. Nema naznake da ćemo se ogrijati brzo. Naše nade su uprte u prazan prostor, u vječiti sumrak koji smo navikli da trpimo. Negdje daleko na horizontu se crveni patina i mjesečev sjaj obasjava pustinju. Naša pustinja je ipak malo dubljeg značaja. Pustinja u grudima kao crna rupa, neosunčana, gladna, vječito prazna i niko je osvjetliti ne može i zatrpati neće. Mi, narod, nad provalijom sopstvenog ćutanja, nepričanja i muka. Taj muk bezlične generacije je, utoliko, veći, jači, bolniji, koliko više vremena prolazi, a da nema glasa iz rupe u grudima. Mrak i ništa, a sunce sahranjeno, hladno kao okamenjeni vulkan negdje u atmosferi.
Toliko toga je bitno da se kaže, toliko nasušno, ali kada postoji srž koja sve to spaja u jednu cijelinu, kompaktnu, nedjeljivu, kratku i jasnu, onda svi tekstovi kritike koje radim su moje slobodnjačke forme. To su moje formalnosti kojih ne želim da se odreknem i želim da ih prenesem, snažnije nego što bih to mogao fizički da učinim. Kada su tame zakucale na vrata istoka, zapad je postao motiv svima koji bi da spavaju. Ja sve što želim je da probudim istok i u njemu, kakvom takvom, pronađem razlog da nam sunce ponovo rodi jutro. Čekaćemo ga kao Godoa, ali scenario ovoga puta zavisi od nas samih. Mi, glumci, žongleri, fakiri i ostali pridjevi naših disciplina u životu, moramo shvatiti da budućnost zavisi samo od nas. Kada ćemo se probuditi zavisi od onoga koji se prvi probudi i prodrma ostale. Jedino zbog toga i pišem.
U Beogradu februara 2015