Šuti…neću glasa da ti čujem!!!
Teško je tačno reći od kada to seže i koliko je dugo u nešim glavama, odgojinim metodama, pristupima rješavanju problema i mislima.Pustilo je to korijenje duboko, pa se podvilo i isprepletalo više puta pod nama i čvrsto nas čuva za jedno mjesto.
Govore nam da smo ravni, neuki, bezglavi, da nas vodi kako ko želi i hoće, da rade od nas šta hoće, a mi se samo puštamo…a ne znaju da se iza toga svega krije nešto što nas prati od rođenja.
Rodiš se…i počneš plakati…zna se zašto…medicinski da ne objašnjavam i da se ne uplićem u to da li je to plač od muke gdje se rodih, majko mila…Ali nije bitno sa kojeg aspekta to posmatramo…bitno je jedno.Odmah ti kažu šššššššš.I kada tu počne nikada se više i ne završi.Na Balkanu ti je to tako.Dijete dok je malo samo ga ušutkavaju, smeta ovome, smeta onome. Počne da priča i prvo počne da psuje, onako sočno, kočijaški…“Ne znam od koga je to čuoooo, mi nikad, niko, jaooo kako me sramota…“A dijete nije izmislilo. Čulo, dabome, da je čulo, od komšije…nije od babe…pa sa komšijom stalno provodi vrijeme, ne sa babom.Majka u novom društvu skorojevićkih, najlon dama, gospođa (i pranane su im bile gospođe) mora da ostavi utisak kako novim noktima, frizurom, cipelam iz one skupe radnje(jer ime ne zna da izgovori), karminom što se “ne tare lako”… mora da ima i kulturan, odgojen i nadasve obrazovan porod.Pošto mali „suje“ najjednostavnije je reći :“Šuti… neću glasa da ti čujem!“
I tako mali Malik, ali niko ga tako ne zove, nije moderno, nego Maki, mora da šuti da mu se glas ne čuje, jer ako ga ko čuje onda zna da se neće lijepo provesti.
I prođe nekako i ta faza.Maki je sada pubertetlija…ne psuje više pred roditeljima, jer je davno naučio da se to ne radi pred njima…ali gdje god stigne i kome god može, kroz zube procjedi jednu uličarsku pa šta bude, pa gdje prođe.Upisali ga u internacionalnu školu jer tako treba, tako svi, tako sve najlon dame iz maminog društva svoju djecu, pa mora i on. Nema veze što to nije za njega, što se jedva snalazi, što bježi sa nastave…kada krene samo da kaže da je dobio jedan i da nije to za njega…čuje:“ Šutiiii, neću glasa da ti čujem!“
Šutio on tako kao zaliven i kada ga se ticalo i kada nije.I kada je imao problem, i kada je gledao kako pljačkaju dućan, i kako ubijaju momka u tramvaju, i kako postavljaju bombu pod komšijsko auto, i kada čuje kako komšija tuče žene u stanu pored i kako dijete plače kada ga očuh mlati, i kada tjeraju majku koja je sina izgubila na ulicu da bi se uselila jedna i pranana joj je živjela u stanu na Ferhadiji gospođa, i kada penzioneru šaner otme cijelu penziju, a on opet sretan jer ga nije izmlatio, jer gladana je svakako, ali sramotu teško podnosi…Eto, to smo ti mi.ŠUTI…NEĆU GLAS DA TI ČUJEM NAROD.
za Konkurs