Sunce je bljesnulo u njeno lice, ali ona nije prestala da hoda. Na trenutak je mogla da osjeti težinu velikog koplja koje je nosila ali ju je snaga zastave bodrila i nije prestajala da hoda uz druge. Uzvikivale su: Veća prava, najjače što su mogle jer su ulice toga 8. marta 1908 godine bile samo njihove. Bez predaje koračale su sigurno. Taj osjećaj jedinstva i snage gomile koju je vodila na čelu preplavio je njena jedra i dovoljan je bio momenat pogleda u kristalno nebo, da njene misli odlutaju daleko iznad grada…
Sala je bila puna i gotovo da nije bilo vazduha. Dok je njen kolega pravio istorijski uvod, ona se osvrnula ka publici i posmatrala lica zajapurenih mladih dama koje su slušale o borbi. Iz sanjarenja je trežnjivo probudio glas kolege, koji je pozvao kao sljedećeg govornika. Uz skroman aplauz, razmišljala je o važnosti toga 8.marta 2015 godine, i o činjenici da ona izlaže prijedloge marginalizovane grupe.Započela je svoj govor,ali na trenutak je zastala zasijenjena prelijepim svijetlom reflektora iz kojeg je mogla je da čuje glas žene kako je doziva…
Čulo se kucanje na vrata i mladi gospodin je promolio glavu stidljivo i prišao gospođi kraj prozora: „Madam predsjednice, vrijeme je ”. Jedva su se probili do gomile koja je u transu uzvikivala njeno ime. Od žurbe nije ni osjetila da se već našla na pozornici i jednim pokretom njene ruke, svi su zaćutali. Ona je samo uspjela da izusti dvije riječi: „Hvala Vam“. Blicevi kamera koji su se obrušili na nju su bili kao vatromet važnosti i toga 8.marta 2025. ona je znala da je dobila bitku. Pogledala je u jednu od kamera koja se približila, ali je u svjetlu te kamere zapravo vidila lice mlade žene koje ju je gledalo…
Bila je to odveć velika prostorija za tri duše, ali sasvim dovoljna za veličinu koju su predstavljale. Sjedile su na tri stolice i pomalo u čudu posmatrale jedna drugu, ne znajući šta rade na ovakvom mjestu i kako su tu dospjele.
Prašnjave duge haljine i transparenta u ruci, razmišljala je samo o povratku na proteste. Sa govorom u ruci, pak ova druga željela je da se vrati na konferenciju i izloži ga, a pak ova treća bez komada lista u papiru, ali sa srcem pobjednice, željela je samo da je mogla makar duže stajati toga dana na bini. No dama sa transparentom se oglasila: „Ja se borim za prava žena u oholom vijeku eksploatacije“,želeći da se predstavi. Druga dama joj je odgovorila: „Ja predstavljam mogućnosti žena na konferenciji koju prati moja zajednica“. A pak treća dama je tiho ali sigurno izrekla:“ Ja predstavljam individualni kapacitet svake dame jer vodim svoju državu“. Tri pogleda su se susrela i dama sa konferencije rekla je aktivistkinji:“ Nemoj nikada da prestaneš hodati, jer tvoji koraci su moji koraci na binu“. A dama predsjednica se obratila dami sa govorom u ruci i rekla joj:“ Nikada nemoj prekidati svoje govore, jer jedan od njih će biti najkraći govor pobjede“. I bez imalo daljnjih riječi, tri dame su se razumijele i napuštajući odaju, vratile su se svojim borbama.
Više joj se nije činilo da joj je haljina duga niti zastava teška. Ona je vikala iz sveg glasa od čega su gomile izmicale i nikada nije prestajala da hoda ma koliko umorna bila.
Više joj se nije činila prostorija tako puna i zagušljiva, jer ona nije prestajala da priča dok joj glasa nije ponestalo.
Više joj nisu bili blještavi ekrani kamera, jer ona nije prestajala da gleda u njih. Željela je da u njenom pogledu prepoznaju poglede pobjednica u istom mahu.