Stajao je po strani.
U nekom svom svijetu.
K'o da je u balonu sreće, pomislih.
Terminal Aerodrom. Klizna vrata. Prolaz na sunčanu ulicu.
A nedjelja se rasula kroz prve zrake bistrine s neba.
U ruci ruža. Crvena, naravno.
Držao je u ruci tu ružu k'o štafetu mladosti ‘80 negdje na Dedinju, kako li. Nekako odveć uspravno.
Falila mu je poželjna balkanska doza stida kad muškarčina prelazi u mekušca jer eto drzi ružu. Kud’ ćeš bolan ružu javno.
U nas bi u Mostaru, na Rondou, odmah ispao papak.
A on je držao tu ružu k'o relikviju. K'o pop nedjeljnu hostiju.
Stiže bus s aerodroma. Tipični kolodvorski žamor i nemir u očima.
Ona izlazi.
Sad očekuješ ono scenu k'o u najljubavnijem patetik filmu:
Ona trči, on trči, zagrljaj, vrti je a ona zabacila glavu k'o u Titaniku.
Klinac. On jest da je uhvatio zalet.
A i ona k'o hoće – neće. Poljubi ga ovlaš, zgrabi onu štafetu od ruže i malo je sakri – onako ispod ruke. Sretna je ali brani muskarčinu kojega ruža uporno nastoji pretvoriti u papka. Mora da je iz Hercegovine mislim u sebi.
On se neda. Zavrtio bi je čini mi se. Prostrijeli ga ispod oka ali ne oštro. Onako, doza zaljubljenosti i ukora.
Klizna vrata ka izlazu u suncem umiveno jutro.
Odoše.
Ne da mi đavo mira, odšetam do prozora koji gleda prema sunčanoj strani kolodvora.
….A oni se ljube u procjepu nekog haustora. I zavrti je, majke mi.
Nasmiješih se.
Balaš na CD-u zapjeva Elenoru.
Ne znam samo gdje završi ona crvena ruža.
Ne ugledah je u sceni iz Titanika.
U onom tijesnom haustoru.