LIRIKA POVIJESNE ISTORIJSKE HISTORIJE
Mnogo je ljudi govorilo o Bosni, pisalo, prolazilo kroz nju, rađalo se u njoj, umiralo u njoj i preživljavalo njene kobi od pra-istorijske-kvazi netačne definicije o Troji , preko nedefinisanog bogumilstva i stećaka, Kraljevine čiji kraljevi danas služe za svojatanje raznim nacijama i kvazi nacijama, Osmanske vladavine koju neko pamti po nabijanju na kolac, čerečenju, a neko po svili i kadifi. Pamte i pišu o Bosni i oni koji su našli u njoj teret vremena od epidemije kuge, poslednje u Evopi pa do metka Gavrila Principa. Zbore i trbuhozborci raznih naroda i pasmina, oni koji su je gazili, oni koji su se u njoj odmarali, oni koji su je zaobilazili u širokom luku i oni koji su gradili i gajili simpatije prema njoj i zbližavali se s njom.
Sve će to ostati samo masan papir, ispisan kuršlusom znakova raznih alfabeta, abeceda, sanskrita i hiroglifa, ali neće ostati nikada razjašnjena njena prava uloga u prostom logosu kao ni njeno pravo značenje imena koje nije izvedenica od imena jednog naroda. Bosna, šta je ta avlija, pride i prokleta, nemoguća za razumjeti, za prihvatiti ako si rođen u njoj, a sažeti i obuhvatiti ako prolaziš ili dolaziš u posjetu. Šta u njojzi derviši rade, mole li se mantrama u transu još uvijek, a Sefardi dal’ pjevaju pjesmu nad pjesmama. Šta se zbiva u Sutjesci Kraljevoj, ima li tu zvona franjevačkog jošte i da li se Sveti Sava zaista zaputio kroz nju kada su zmije bježale pred njegovim haljinama i siktale na sveca iz kraških japri. Šta je to Bosna, ne znam, a rodila me ovako neznalog i sapetog između stjegova na kojima su tri zastave koje , čini mi se, ne mogu bivati moje, a onda čije ako nisu moje. Đe će to Bosna bez mene, a đe ja bez nje.
Ostaviću se ja vijekovnih pitanja. Dogorilo mi je pod noktima kada je sad, ovakvu, nesposobnu, klimavu i negacijski raspoloženu vidim. Moderna Bosna je sama sebi čerek, srušena u mislima njenih Bosanaca ma koje provinijencije, vjere, nacije, izvornosti, šizme, namjere i uvjerenja oni bili. Shvatiću ovo kao izazov, kao dvoboj mene sa mnom, jer mi Bosanci ma šta bili ustvari , stalno se borimo sa sobom i međuse, naspram svoga i sa svojima, pa makar i principima. Glupi za dogovor, smješni u vicevima, različiti među jednakima i isti među drugačijima. Namjera mi je da iz svog ugla sagledam rat koji me je koštao i kuće i zdravlja, živaca, istorije, ubjeđenja, nacije, slobode, vazduha moje Krajine, pogače moje tromeđe, slike mojih predaka i mog naroda koji sada postaje nešto što nisam ni u snovima najmornijim mogao usniti. Sve je to krivo srastanje krivo i krivi razlozi u krivim namjerama krivih pojedinaca koji su sve krivo iskrivili. Bosna nikada nije bila bez nekog rata, a stalno se iznova pitamo odakle taj prokleti rat. Pitam se i ja odakle ovaj nedavni 1992-1995 krvavi, ako ne i najkrvaviji rat.
Da bi mi u stvari shvatili realnu osnovu teze koja otvara pitanje, „Zašto je sve počelo“ Moramo znati kako je sve krenulo da počinje. U jednom filmu Sarajevske, odnosno Federalne TV koji sam putem YouTube kanala pogledao, a koji se zove „April u Sarajevu“ i koji pokušava jednostrano da gleda na priču o ratu, dao sam svoj komentar koji prostom hronikom i detaljnom analizom te hronike raskrinkava prave aktere i filma i stvarnosti. Neću govoriti o sitnicama, o malim gradovima, o ubistvu starog svata na Baščaršiji i kasarnama JNA. Ja u ovoj kritici ne govorim o ničemu što nije van filma. Upravo je jednostranost u analizi nama svima Bosancima neminovna kob kada se bavimo sobom samima, pa nisam, ako se to i kod mene prepozna, izuzetak baš neki. Rekao sam sledeće, bez lirike sa svađalačkim tonom jednog dosadnog Bosanca, Srbina i džangrizavog Krajišnika:
BEZ LIRIKE I BEZ MAGLE VIJEKOVA PRAVO U PETE AHILOVE
Rat u BiH u ovom dokumentarnom filmu je najbolje definisao Emir Kusturica, a izjava je glasila jasno da „narod mlatara okolo bez osnove i viče Mir umjesto da sruši vlast koja kao fol predstavlja tri naroda“ Biću slobodan da definišem, sa ove vremenske distance i nadogradim, E Kusturicu. Ovo što je narod izašao na ulice, ustvari bila je manipulacija SDA da ovlada masom u svoju korist, jer oni su priželjkivali krvoproliće, namjeravajući ono što su i ostvarili, da protjeraju Srbe iz Sarajeva i naprave Bosnu po svom ključu koji je definisao Izetbegović još početkom osamdesetih u knjizi “Islamska Deklaracija” za koju je dobio zatvorsku kaznu. Sa druge strane , nama je trebalo biti jasno šta slijedi kada je taj čovjek došao na čelo BiH. Kako su ustvari tekli ti izbori i sam referendum o ocepljenju BiH od Jugoslavije. Niko nije pomenuo Fikreta Abdića koji ustvari dobija izbore, jer je narodu trebao uspješan privrednik, a ne islamski filozof, ali sudbina Bosne je zapečećena ipak onog dana kad je narod pogrešno protumačio demonstracije, ciljno izmanipulisan od agenata CIA-e.
Zašto je i kako došao Alija umjesto Fikreta koji ustvari dobija većinu, ne treba ulaziti, to se zna i to je već pticama na grani jasno, ili nije jasno. No, tražiti ovakve odgovore, nećemo i nemamo vremena, jer koncepcija bloga iliti kritičke kolumne je skraćena slika sa smjernicama za istraživanje, a dokaze možete vidjeti u dokumentovanom izbornom materijalu koji je dostupan, i poslije tolikih godina, javnom mjenju Bosne i Hercegovine ili bar ovog što je od nje ostalo i na šta je izašla danas ovako rascjepkana, tamnim vilajetom. Slijepom džaba slika, gluhom džaba ton.
To, ti protesti aprilski i mimohodi sa koncertima, nije bilo nikakvo sakupljanje radi nekih tamo Srba koji ih gađaju sa brda, da vas podsjetim, tada još govora nema o tome, već se namjerno provociraju Srbi na Grbavici, čak izbacujući iz stanova, da se R Karadžić isprovocira, što se i uspjelo, poznavajući temperamant dotičnog sa ličnim aspiracijama i generalnu atmosveru zbivanja. Šta su ovo u dolini Miljacke filozofi mislili, da će Srbi tek tako otići za Srbiju, da će napustiti svoj grad i da će Alija napraviti Džamahiriju. Ne, Srbi su ostali i onda je uslijedilo na žalost ono za čim kukaju svih ovih godina, kukumavke o opsadi Sarajeva.
I ne bilo opsjednuto, pa taman mi Grebo zamjerio na ovome, ali i taj Zdravko Grebo, jedna CIA fukara koja je jasno znala o čemu je riječ, ali je ostala da kao fol brani grad ili šta je već radio, imao je mogućnost da kaže istinu ljudima u oči. Izdajući se za Jugoslovena Grebo pokušava u Skupštini BiH izvojevati sopstveni triumf pozivajući na mir ili pak nešto drugo pokušava da uradi. Meni neće nikada ući u glavu zašto su se tada pojavljivali disidenti kao mirotvorci, ali slutim da su bili mobilisani od nekog trećeg, za ciljeve koje ćemo da vidimo mjesecima kasnije. Već oprobanom disidentu Grebu Z je odgovaralo da još tada izfilozofira svoj opstanak u paradržavi i da doktorira na propasti države protiv koje se u stvari i borio. No, ostavimo se malih koji su samo tada bili bitni.
Na žalost svih žrtava i sa jedne i sa druge strane, manipulacije koje su dosta i mediji potpomagali, ovi iz Sarajeva , a kasnije i onih sa Pala, dovele su do tragičnih posledica čiji stvaraoci su bili niko nego obični mediokriteti. Imao je narod izbor i jednog Nijaza Durakovića, pa je opet birao islamskog filozofa A Izetbegovića, tako isto i sa Srpske strane, birao je šizofrenog psihijatra R Karadžića. Što bi rekli astrolozi, zvijezde se poklopile za kontrolisani haos koji je komandne centre imao u nacionalnim junacima, prije bih rekao antiherojima.Kada su antiheroji u pitanju, u dotičnom filmu govori i Dragan Vikić komandant odbrane Sarajeva, specijalac odmetnut od sopstvene države. D Vikić je govorio o nekom kvazijugoslovenstvu, a naoružavao „Zelene Beretke“ tada paravojnu formaciju u BiH. Koliko kontadiktornosti je potrebno da bi bio zadovoljen mikrofon već ionako podjeljene Televizije SA i mentalno, a i fizički podjeljene. Zanimljivu informaciju u filmu „April u Sarajevu“ daje i izvjesni Neven Anđelić, tada „inicijator svenarodnog sabora“ koji tvrdi da mu je prišao neki mladić sa riječima da radi za CIA-u i smirenom dinamikom govori rečenicu, da se naježiš, kako će „sve biti u redu“. Vidimo kako je sve i bilo, a uporedbe radi, konstatovati da sve uvijek bude „u redu“ kada CIA rukovodi.U redu za ulje, brašno, šećer, benzin, a u našem slučaju u redu za odstrel.
Naravoučenije ove moje priče je utopistička teza, sa kojom se mnogi neće složiti, ali koja po svojoj genezi jeste takva, a ona glasi; Bolje da je ova nesretna Bosna izabrala ostanak u Jugoslaviji, još dok je mogla, a ne kada se nacionalno počela dijeliti. To je mogao samo narod, ali narod je tada imao preča posla sa samim đavolom na potpisivanju pakta s njim lično putem referenduma, koji ne znam kome je uopšte trebao. Ovaj film govori o tom krvavom aprilu kada se više nije moglo ništa razumno uraditi.
Bosna ubuduće, onako kako je ja vidim, moram da kažem da nema budućnost. Volio bih jedino da se više ne krvimo, već da to svoje razmimoilaženje završimo rukovanjem za zelenim stolom, jer previše različitosti smo stvorili, nacija podjela, etničkih zajednica i entiteta, da bi sad opstajali u nekakvoj simbiozi. Kad shvatimo da smo ga se odrodili, tim prije shvatimo, tim bolje da se otreznimo i podijelimo, ovako se samo narod pati svake dvije godine nekim novim obećanjima u neodrživom i kompleksnom političko-administrativnom aparatu. Bojim se, moram da naglasim, da nije isključen novi sukob, ukoliko to bude u interesu CIA-e ili neke nove obaveštajne službe, ma koja i kakva ona bila, a onda kuku narodu opet. Daleko stabilnije je bilo nekada kada je moćni aparat, jedne međunarodno priznate članice UN-a i tvorca trećeg pakta zvane Jugoslavija, imao konce u rukama, a ova današnja gubernija CIA-e i ko zna koga još BiH ne može, bez MMF-ovog infuzionog rastvora, da jede sopstveni hljeb. O čemu pričamo kada se na teritoriji ove zemlje, danas poslije svega, nalaze paravojne i militantne islamističke organizacije, koje svakog časa mogu da posiju svoje sjeme nestabilnosti i kako uopšte pričati o stabilnosti, a živjeti sa tim saznanjem. Da skratim, onoga časa kada nekom „Velikom Bratu“ taj bauk zatreba, pandorinu kutiju će da otvori !
Generalno, mi nemamo više ništa zajedničko, djeca nam uče različite istine i istorije, a to je poligon za vječnu mržnju, onda kao takvi u jednoj državi ne možemo biti. Ovo govorim uprkos svim lažnim mirovnjacima i onim koji se pretvaraju da su tolerantni jedni prema drugima. Te NVO priče ne piju vode, u stvari piju, dok stranci finansiraju seminare, a kad prođe inekcija sa strane, onda ćemo opet da se zapitamo o individualnim „slobodama i istinama“, o našim nacionalnim i gorućim pitanjima kao i te groteskne 1992 godine. Sve je ciklično, ne budite naivni, već bi bilo potrebno da se pogledamo u oči i svako odstupi malo od sebe koliko može, pa da podijelimo ovu nesrećnu Bosnu i završimo sa tamnim vilajetom zauvijek.
Ako završimo, to će značiti da smo nestali kao država, a moramo, a bolje je. Sve što vijekovima tlači sopstveni narod od vraga je satkano, od tuge je svezano u čvor. Onaj koji bude nosilac toga raskola biće jedini vrijedan u istoriji te zemlje, a taj neko mora biti ustvari trojica pa mi nezgodno da zamišljam nešto jedno koje je trojno. Mora li biti čudovište od čovjeka ili mag nad šamanima da ubijede narode i podjele ovaj vilajet bosanski. Rekao sam i kroz činjenice gore u tekstu pokušao osmisliti zašto je nešto bilo prije, sa ove distance, dvadeset godina ali nisam uspio jednu značajnu stvar, a to je da natjeram ljude da izađu na crtu i kažu ono pod naški onako „ Dovde moje, de ti da čujem đe je tvoje pa da među udarimo“ Kad kame znaju da sjevaju, dal nekom dosadi pa perom počne krojiti, što bi za ovu djecu koja sada rastu bilo spasonosno, da ne odrastu u ratnika već u dosadnog i tromog čovjeka kao u čitavom modernom svijet.
Ko shvati neka me shvati, a ko ne, može a i ne mora da komentariše, kao i ja što ne moram biti u pravu.
LIRIKA MENE SAMOGA
I tako ja rekoh i osta živ. Živ ali bez nje, kao bez života, a življi nego s njom. Ta zemlja huda, često svojeglava, žalosno srećna, pametna i luda. Ta zemlja nade gdje umiru sigurnosti i život peče priče kao kafu, a čuda se podvojavaju pa ti se čini da nikada neće stati. Zemlja memle i bakarne kovine, nanula i daira koje još zveče u nekim šeherima gdje su filigranske gazde izgradile odmore za svoje hanume. Zemlja bulki i fesova jednako kao jeleka i šubara, a srazmjerno sa sefardskim talitima i kipama opet mi u san dolazi pomalo nebulozno. Ta zemlja svega, zaista nebuloznog, ničijeg i svačijeg.
Imao sam potrebu da stanem i kažem svoju istinu jer ne želim da budem jednobrazan, a znam da ću osudu dobiti od nekih koji će reći da su drugačiji od mene, a ustvari su isti ili onih koji će reći da su isti, a bivaće drugojačiji. Zemlja dodvornika svakoj vlasti i buntovnika koja će me progoniti u tim mojim nebulozama dok god me bude bivalo na svijetu i dok god budem hodio planetom ma đe bio. Ta zemlja u koju se neću sahraniti, ali će me price tamo odnijeti, one iste moje ptice koje su me tjerale da odem iz nje. Zemlju u koju nikada više neću moći da dođem, a da ne zaplačem kao nad grobom, Bože, ponekad pomislim, sopstvenim. I stalno mislim o njoj, a niko me ne tjera, jer je ustvari mrzim, a nekako kroz krajišku psovku nakaradno volim. Ne mogu da je očima smislim, ušima vidim i mislima dohvatim, a u koju bi rado otrčao kada bi me natjerali psi iz neke tuđine.
I tako na dnu Drine ogledam lice, sa mosta koji nije ćuprija, sa puta koji me vodi na drugu stranu u još jednu moju mučenicu od zemlje, jednako neshvaćenu i poharanu, sa žitom i obrazima seljančica koji snopove slažu pod tovar i vezuju jendek. Ja takav, ja Bosanac, ja pa ja, čudan, za dugo i kratko E, naspram moga IJE i JE te gorštačkog tvrdog ĐE. Osta isti i odo onđe daleko, a ipak meni blisko, jer sam i to tamo kao i ovo ovđe. Ko me shvati, shvatiće bolje nego mati, a ko ne shvati bolje da me takvog kakav sam prosto prihvati. Ja drugačije ne znam, a bio sam sto puta vazda neđe na po puta.
…u Drvaru na dan 31 oktobar 2014 !