Događa se mnogim ljudima da zalutaju duboko u šumu i u sred nje se upitaju kuda idu,odakle su pošli i šta sada kada su ptice pojele putokazne mrvice .
Nije rijetka pojava da se u nekim godinama,a uvjek je to kad prođe malo više od pola puta,životnog puta,ljudi upitaju šta su uradili od proteklih godina .
Tada, nezadovoljstvo ostvarenim,više emotivnim nego materijalnim,ali ni jedno nije isključeno,dovodi do samoosude koja nam se i ne sviđa jer je stroža nego tuđa,i sasvim je prirodno iskazati bunt prema stvarnosti,prema nepravdi koju smo sami sagradili leteći u nepoznato,bezmozgo,kao da je dan pred smak svijeta,a ne cjeli niz mladalačkih godina zgaženih u potucanju po epizodnim hladnim zagrljajima od nemila do nedraga .
E tada ide obuvanje “subverzivnih sandala” za gaženje “žutog snijega”,kojeg smo sami,naravno ,popišali i slijedi revolucionarski poklič uz poziv na linč,svim onim godinama koje smo otresali u pepeljaru,svim godinama od kojih se nismo na vreme oprali,i koje nikakvim dezodoransom ne možemo osvježiti.
Tada slijedi kazna za sve koji su krivci naših promašaja,ali se nikada ne polazi iz korjena,jer je to daleko ,teško,bolno i istinito…a da smo željeli pravu analizu i ispravke krivudavih životnih puteva sa stramputicama,učinili bi smo to davno i ovaj gnijev koji sada luta u besmislenom kažnjavanju nekog na dohvat ruke,ne bi ni postojao.
Bježanje od osoba koje su nam bliske,i koje svojom bliskošću u kriznim trenucima sopstvene psihoanalize i napada gorkih sjećanja,postaju najsigurnija meta za pucanje u lične padove i posrnuća,je korak dalje od izliječenja .
A maske ,koje nisu novitet u arsenalu zaštitnih mehanizama daju kratkotrajna,najčešće jednodnevna zadovoljenja,odgađanje liječenja dok bolest gazi punom parom.
Jer to je već bolest.
Nove frizure,dogradnje kose i nokata,otpalo dugme sa košulje na grudima,kožni ili zlatni okovratnici,drugačije pantalone,kraće suknjice,geg kukova i fibrilacije osmjeha su poslijednji trzaji i pokušaji tirkiznim bojama preći crne zidove za publiku koja čeka pozive na kafu i smije ti se podrugljivo u lice.
Samo jedan je način kako se ne podvlačiti pod strašno zvono i ne trpiti udarce gonga,samo jedan je način kako izbjeći nošenje sepeta punog teškog tovara koji te savija do poda i uzalud se pokušavaš ispraviti jer si istinu zakovao zarđalim ekserima za laž samog sebe i svaki dan ih kupuješ u paru jer je jedan gratis.
A nije baš ni lako,ne.
A možda i jeste,ali ako se zaista želi i ima hrabrosti,pljunuti u ogledalo i opsovati sve one ljude i trenutke za koje si mislio da su baš pravi !
Možda se i može sam sebi pomoći ako se smiju obuti ,samo eksperimentalno,cipele onoga koga najmanje poznaješ,ali ti je u sviježem sjećanju,i u njegovim cipelama prošetati i reći…Ne,nije kriv, sam sam kriv ,on mi je otvarao oči.
I spas je reći sebi…
Ne trebaju mi subverzivne sandale za novi bjeg u novi promašeni zagrljaj po žutom snijegu koga sam sam popišao,
i ne treba mi bjeg iz samog sebe,
dovoljno je da se rješim krova ispod kojeg ne pada kiša,
dovoljno je da kisnem i dišem slobodno
pokriven samo bradom onoga ko me zaista voli.