Kao i svakog prethodnog novembra, i ove godine se prisjećamo najmasovnijih studentskih demonstracija ovog dijela Evrope, koje su svoj epicentar našle u susjednoj Republici Srbiji, odnosno gradovima poput Niša, Kragujevca, Novog Sada, Beograda. Te 1996. godine prohladni jesenji dani odijevali su nebo i uvodili prirodu u neko novo ruho. Ništa nije davalo naznaku da bi tu uspavljujuću harmoniju moglo bilo šta narušiti. No, Slobodan Milošević i njegova Socijalistička partija Srbije (SPS) nisu mogli progutati bodljikavu knedlu koja je nosila gorku spoznaju da su sasvim neočekivano i niotkuda izgubili Lokalne izbore tog novembra ‘96.-te. Kako i dolikuje dikatorima, Slobo se pobrinuo da isprva rezultati dolaze znatno sporije negoli inače, a kada je postalo izvjesno šta se dogodilo, nastojali su po svaku cijenu umanjiti poraz i sačuvati uznojene debele guzice u stolicama. Međutim, jedna populacija je odlučila dići svoj glas protiv tada neprepoznatljive Srbije, osiromašene međunarodnim sankcijama i domaćim megalomanima, kriminalcima, korupcijom i svim tim pošastima. Sve je počelo u Nišu 19. novembra, okupljanjem građana i studenata isped zgrade Opštine, gdje se čekalo najavljeno proglašenje izbornih rezultata. Međutim, to se očeivano nije desilo, a članovi lokalne Izborne komisije su par sati ranije napustili objekat, koji je obezbjeđivao veći broj policajaca. Narednih dana ogorčeni građani su nastavili sa iskazivanjem nezadovoljstva, a vijest o niškoj izbornoj krađi prenijela se Srbijom. Koalicija „Zajedno“ koju su činili Demokratska stranka (DS), Srpski pokret obnove (SPO) i Građanski savez Srbije (GSS) predstavljala je okosnicu opozicione strukture koja je, pokradena i izrevoltirana, otvoreno pozivala na otpor režimu u svim većim gradovima. To je rezultiralo i animiranjem studentske populacije, no ipak treba istaći kako studenti nisu željeli da im se kači bilo čiji privjesak, te su svoje nezadovoljstvo iskazivali odvojeno od pomenute koalicije. Svaki fakultet u Beogradu izabrao je svoje čelnike odbora za protest, da bi nekoliko dana kasnije na Filozofskom fakultetu zajednički štrajkački odbor definisao konkretne zahtjeve. Antirežimski govori studenata držani su na Filozofskom trgu. Dragutin Veličković, tadašnji rektor beogradskog Univerziteta, tvrdio je kako ne zna šta se to dešava na ulicama. Upravo je njegova smjena bila jedan od istaknutih zahtjeva. Studentski bunt trajao je punih 117 dana, za razliku od građanskog (88). Bez mobilnih telefona i društvenih mreža studenti su se samoorganizovali i odlučili da ustanu protiv nepravde i krađe. Bila je to pobjeda mladih ljudi nad mračnim vremenom koje je obavilo Srbiju poput paučine. Po snijegu, kiši, na meti policijskih pendreka, batinaša sa kapuljačama na glavama koji bi se pojavili niotkuda, studenti su izdržali. Ostao je upamćen čuveni kordon u Kolarčevoj ulici, kada su stajali ispred policajaca sedam dana i osam noći, da bi, na svetog Savu, predvođeni patrijarhom Pavlom, “probili” kordon (policija se sklonila). Glavno obilježje tog pasivnog i dostojanstvenog studentskog otpora bile su pištaljke i trube, koje će otada prerasti u sastavni dio svih ozbiljnijih buntova mladih.
Danas, 21 godinu poslije, postavljam sebi, a i drugim mladim ljudima, naročito studentima, jasno pitanje – gdje smo sada mi, šta je sa našim idealima, čemu težimo, kome se nadamo, živimo li, na koncu, uopšte mi?! Danas, kada su nam pri ruci sva ta dostignuća moderne tehike i tehnologije 21. stoljeća, kada je protok informacija brži od vode iz slavine, kada nije bilo više nepravde, ugnjetavanja, lopovluka, laži i obmana, mi šutimo i sjedimo, čekajući ni sami ne znamo šta. A vrijeme nam nepovratno odmiče, klizi iz ruku. I nikoga ne čeka. Zašto smo se pretvorili u apatične i umrtvljene čahure navikle na zdravo za gotovo? Kada smo to postali sami sebi svrha koja se svodi na to kako potrošiti očev/majčin novac u nekom od kafića sa špice, za kutiju pljuge ili jebeni tiket. Univerziteti i fakulteti nam nikada bijednije i jadnije nisu izgledali, nastavni planovi i programi u dobrom dijelu neupotrebljivi i beskorisni, profesori potkupljivi, bestidni i nemilosrdni, studentski troškovi nesnosno rastući i opterećujući, odliv mozgova rapidno šireći… I opet šutimo, čekamo, potajno i potiho kudimo, ali ipak glas ne dižemo. Licemjerni smo prema samima sebi. Otuđeni od surove realnosti koju živimo, postali smo neprepoznatljivi „nasljednici“ ostavštine iz novembra ‘96.-te. Jer nije bitno u kojoj zemlji su studenti digli bunu, kad smo svi pripadnici istog obespravljenog soja. Nema više te bezgranične solidarnosti. Čekirala je, izgleda, i ona karte i ispalila van, zajedno sa stotinama hiljada mladića i djevojaka! Zar su se za ovo svojim beskompromisnim šetnjama i mitinzima borili naši prethodnici? Za to da 2017.-te bude onako kako nije bilo ni za vrijeme vladavine najcrnjeg đavola! A đavoli se danas uveliko nakotili. Ne manjka ih ni istočno ni zapadno. Ovdje kod nas pogotovo. Pa ipak, naše uspavanosti nikad više. Disonantni tonovi izumrla su vrsta. U toj netaknutoj tišini tonemo u duboki zimski san. I zato, dragi studenti, mirno spavajte, jer promjena, siguran sam, neće biti…