Francois Hollande izlazi iz blindiranog auta, rukuje se sa zvaničnicima koji ga dočekuju na ulazu prije ceremonije. Za njegovim autom ide cijela svita novinara, zaštitara, ljudi iz protokola, obučeni u istost odijela, kravata, cipela, svi jednako visoki, jednakog hoda, svojim tijelima štiteći tijelo predsjednika. Uvijek postoji opasnost od smrti tijela vladara. On je glava države, glavna institucija, državno tijelo. Hollande je tijelo Francuske, pucati u Hollanda značilo bi pucati u Francusku, kao što je atentat na Đinđića bio atentat na Srbiju. Jedno tijelo predstavlja čitavu državu. Hollande je Francuska. Njegova svita – masa od pedesetak ljudi – izlaze odmah iza predsjednika iz ostalih blindiranih automobila, kombija, trče ka predsjedniku da svojim tijelima zaštite tijelo države. Svi zajedno postaju jedno masovno tijelo koje se jednako kreće, jednako gleda, opskurno čudovište sa stotinjak očiju kojima su svi sumnjivi. U zraku se osjeti strah od smrti tijela vladara. Njihova su tijela tu kako nitko ne bi mogao naškoditi glavnom tijelu, Francuskoj. Oprez je prioritet, nalaze se na stranom teritoriju, u gostima, u tuđoj državi, u drugom tijelu, kao nametnici. Domaće tijelo bi moglo poželjeti odbaciti strano tijelo, iako u službenim diplomatskim kanalima tvrde da su saveznici. Masovno tijelo je štit od smrti, štit od mogućeg raspada tijela. Masovno, što veće to je tijelo i snažnije, otpornije na metke, na udarce, na gađanje cipelama i ostale uvrede. Okruženo svitom, tijelo predsjednika države se penje na stepenice i na trenutak ostaje ogoljeno, kako bi promotrilo tijelo naroda, publike. Tijelo naroda je beznačajno, njega nitko ne štiti, a ogradom mu je onemogućeno da priđe tijelu predsjednika države. Narod i država nisu isto, to su dva tijela. Jedno je tijelo štićeno, drugo je tijelo ograđeno, ograničeno, nezaštićeno, nevažno. Ako bi bomba eksplodirala u tijelu naroda, tijelo predsjednika države bi bilo dobro zbrinuto, nepovrijeđeno – kako bi i dalje moglo vladati ostatkom ranjenog tijela naroda. Predsjednik Hollande na stepenicama više nije tijelo, nego glava koja proviruje iz ostatka onog tijela-svite koja ga je do maloprije okruživala. Penjanje na stepenice je otkrivanje vlastitosti glave predsjednika države – trenutak u kojem je dozvoljeno riskirati smrt. Glava predsjednika države mora dobro osmotriti divljenje izraženo od strane tijela naroda. Tako masovno tijelo postaje glava, a glava postaje oko, svevideće oko tijela vladara nad tijelom naroda. Oko se divi tome kako se tijelo naroda njemu divi.
Nakon ceremonije, situacija je već manje napeta. Lokacija je osigurana, tijela snajpera, tijela zaštitara, tijela tajne službe su se raširila, manje je sumnjičavosti, jedno masivno tijelo se vraća u manja pojedinačna. Novinari i manja masa zaštitara okružuju predsjednika koji prolazi pored vas taman dovoljno brzo da shvatite da je njegovo tijelo od krvi i mesa, da je doista lako ranjivo, ali suviše važno da ga se napade, rani, povrijedi, eliminira. Okruženo sa svega dvadesetak ljudi, ovog puta tijelo predsjednika države je pristupačnije tijelu naroda. Tijelo naroda je i dalje iza ograde, fizički spriječeno da učini bilo što, osim da se rukuje s rukom tijela predsjednika. Tijelo vladara je u dodiru s tijelom naroda – između njih je granica, ograda, tijelo naroda nema pristup tijelu vladara, ima pristup samo njegovom ekstremitetu, ruci koja se rukuje. Ruka je sitnica, ali značajna – ruka potpisuje važne sporazume, ruka se rukuje s drugim važnim rukama, ruka donosi zakone. Glas tijela predsjednika države je glas objave narodu, odgovor na nesuvisla i brzinska pitanja, eventualni osmijeh pri poziranju za sliku s tijelom naroda države. Na trenutak tijelo naroda i mozak tijela naroda misli da mu je tijelo vladara države jednako, da je i tijelo vladara države tijelo čovjeka, malog čovjeka, običnog čovjeka, čovjeka koji se ne plaši zaći među tijelo naroda države kojom upravlja ili kojoj je došao u goste, da se ne plaši drugoga. Plašiti se drugoga – to je već Levinas. Misliti o tome što bude nakon atentata na tijelo vladara države – to je već Bauman.
Nakon što je ubijen Đinđić u Srbiji je proglašeno izvanredno stanje. Državna tijela u takvim slučajevima nađu sebi shodnim opravdati i zločin protiv tijela naroda, ako se za koji organ tijela naroda samo i sumnja da se bavi nezakonitim radnjama. To su radili i Amerikanci nakon napada 9. rujna, to su nedavno uradili baš i Francuzi nakon napada u Parizu, u studenom 2015. Bauman piše da korporacije umjetno proizvode krizu kako bi opravdali otpuštanja ili druge mjere racionalizacije unutar tvrtke, dok tijela države u krizi sebi pravdaju nezakonite akte protiv tijela naroda, ma kakvo to tijelo naroda bilo – a uvijek je tijelo naroda bilo siromašnije, odrpanije, jadnije, nevažnije od tijela vladara. Tijelo vladara je pokriveno bogatim tkaninama, vozi se u blindiranim automobilima, nedodirljivo je, iako je odlika svakoga tijela da je opipljivo, u svojoj biti nezamjenjivo. Naravno, svako tijelo pojedinačnog vladara se može zamijeniti i u tome nalazimo privid slobode i prava izbora. Svakih četiri do pet godina mi biramo drugo tijelo vladara, ali svejedno biramo vladara, dozvoljavamo sebi birati tijelo koje će nad nama vladati, u liku predsjednika ili premijera, nije ni bitno, bitno je da su on ili ona državno tijelo vladara, naslijeđe onog što je nekad bio car ili kralj ili tiranin. Svako pojedinačno tijelo vladara je zamjenjivo – bio taj vladar ubijen ili umro prirodnom smrću ili mu istekao mandat, ali sama institucija državnog vladara je nezamjenjiva, vladari postoje od kada postoji i društvo. Ne postoji smrt vladara. Postoji samo smrt tijela vladara. Vladari su stalna kategorija, prisutna među ljudima od kako su se prva dva čovjeka našli jedan kraj drugoga i kraj komada hrane. Komad hrane, vjerojatno komad tijela životinje pojelo je tijelo snažnijega čovjeka, onoga koji je nad-vladao protivnika – komad hrane pojelo je tijelo prvog vladara. Od tada, nad svima nama netko vlada – prvo vladar kao konstantna kategorija, a potom tijelo vladara koje nam je nametnuto ili koje smo prividno izabrali. Što se, dakle, dogodi kad tijelo pojedinačnog vladara bude ubijeno? Zamijeni ga drugo tijelo pojedinačnog vladara, njegov zamjenik, privremeni dužnosnik koji potom uživa sve beneficije institucije tijela vladara. Dinastija institucije vladara se nastavlja, nad tijelom naroda netko mora vladati.
Pogreb tijela vladara države pretvara se u rijeku tijela naroda na ulicama glavnog grada. Tijelo naroda postaje jedno s mrtvim tijelom vladara. Odaje mu se počast, kolona tijela naroda jednako šeće za njim, u znak posljednjeg pozdrava, nespremni na novost koja ih očekuje. Doček kralja Aleksandra I. Karađorđevića u Marseillu, kad je izvršen atentat na njega te ispraćaj kralja, na pogrebu, imaju bliske odlike. Kralj, u povorci, nije zaštićen svitom, kao Hollande, lako mu je prići – čime se htio dočarati privid toga da je blizak ljudima – i lako ga je ubiti, što znamo iz povijesti. U posljednjem ispraćaju, rijeka tijela naroda za njim žali, kao što su na dočeku u Francuskoj klicali u njegovo ime i slavili ga. Hitlera je bilo izuzetno važno ubiti tijekom Drugog svjetskog rata – ubojstvom tijela vladara nacističke Njemačke, nestala bi i ideja koja se provlačila njegovim mozgom, nestalo bi i nacističko tijelo naroda koji se godinama nakon toga kaje za kolektivni grijeh. Strah od smrti tijela vladara strah je od smrti države, nacije, tijela naroda koje je izabralo tijelo tog istog vladara, ma kakvo zlo on radio. Tijelo vladara Hitlera je ozakonilo progon i ubojstvo (nevinih tijela pojedinačnih ljudi) i pored toga imalo podršku mašinerije tijela naroda. Mašinerija više ne misli, ona se samo vrti kako je programirana. Valja se zapitati kako bi bilo koja druga mašinerija tijela naroda reagirala kada bi izabrano tijelo vladara počelo zakonito ubijati (nevina tijela pojedinačnih ljudi). Valja li se i dalje plašiti smrti tijela vladara koji dozvoljava i potiče ubojstvo? Strah od smrti tijela vladara strah je i od smrti ideje koju tijelo vladara predstavlja, to je strah od promjene.
Dvije mašine koje štite od smrti tijela vladara su blindirani auto i predsjednička svita zaštitara i protokola. Obje mašine se ponašaju mehanički, obje služe svrsi, služe masi tijela naroda, štite tijelo njihova vladara, a ujedno sudjeluju i u kontinuiranoj mašini tijela naroda koja proizvodi vladare. U slučaju smrti tijela vladara na tron će doći zamjenik ili novi vladar, odmah po trenutku smrti. Mašinerija je to koja savršeno funkcionira, stvarajući privid krize po smrti tijela vladara. Kad je Đinđić ubijen odmah potom je formirano državno tijelo koje je proglasilo izvanredno stanje u državi, a što je omogućilo aktivno djelovanje tijela specijalne policije koja je uz upotrebu sile zatvorila granice države, stisnula tijelo naroda i iz njega istisnula sve one prištiće koji su se ionako isticali na bolesnom tijelu, ali ih se nije smjelo taknuti do tada. Tijelo mrtvog vladara naslijedilo je tijelo zamjenika, zamjenik je postao glavno tijelo, privremeno tijelo koje je imalo veće ovlasti od tijela vladara. Mašinerija politike je taj mehanizam imala definiran znatno prije atentata na tijelo vladara, ta mašinerija je učinkovitija od blindirane mašine ili mašine-tijela-svite. Politička mašina smjena i ovlasti vrhovnih tijela funkcionira već stoljećima daleko efektivnije nego ijedno tijelo pojedinog vladara te ga nadživljava i vlada kao njegova produžena ruka. Nije pojedino tijelo zamjenika tijela mrtvog vladara donijelo odluku o akcijama nakon atentata, nego je to donijela politička mašinerija, tijelo-svita zamjenika, savjetnika, stručnjaka, akademika, direktora, službenika koji znaju u svakom trenutku kako djelovati i što raditi u slučaju smrti tijela vladara. Tijelo svita zaštitara uvježbano je i trenirano za svaki scenarij i za scenarije se priprema pri svakom posjetu, gostovanju, pri svakoj ceremoniji. Zna se gdje su najbliži izlazi, skloništa, zna se gdje se treba trčati, ne smije biti mjesta panici. Još bolje od toga uvježbana je i uigrana politička mašinerija.
Strah od smrti pojedinačnog, običnog tijela je opravdan. Koliko god njegova uloga bila minorna u društvu, ona je tom pojedinačnom tijelu jedina, nezamjenjiva i odnosi se spram konačnosti. Tijelo vladara države je mašinerija – tijela vladara dolaze i odlaze, ovisno o prilikama. Tijelo vladara je tijelo na koje smo toliko navikli da ne znamo bez njega, da ne možemo bez institucije vladara – pa iako svjesno znamo da je svako tijelo vladara zamjenjivo i da ćemo ga na kraju krajeva zbog nužnosti života i zamijeniti, nismo navikli i ne priželjkujemo nasilnu zamjenu, ne želimo prijevremene smjene, ma kakve mane tijelo vladara pokazuje. Mi volimo rutinu, volimo istost, obrasce, rokove, ne volimo promjene. Tijela vladara su zamjenjiva, potrošna tijela, zupčanik u mašineriji politike s ionako kratkim mandatom ili značajem za globalnu scenu. Nažalost, tijelo naroda je tijekom povijesti tijelu vladara dalo više ovlasti nego je uopće potrebno i podčinilo mu se u tolikoj mjeri tek iz puke lijenosti, ne želeći posao i odgovornost svaliti na sebe. Tijelo naroda se tako distancira od funkcionalnih nužnosti, a često slijepo prati zamjenjivo pojedinačno tijelo institucije kojoj se ne bi trebalo klanjati i čiju bi volju uvijek trebalo propitivati.
Zoran Kojčić