Cijeli život provedemo na sredini između ponora i vrha. Nikad previše blizu jednog ni drugog. Vinemo se u visine pa se brzo vratimo na dno. Tako smo i mi. Bili smo tako blizu vrha, na samo par koraka a evo sad se gušim u dubinama tuge. Izdao me je. Razačorao me je. I to boli više nego njegove ruke na drugoj. Te ruke su i prije dirale drugu kožu, kao što su i druge ruke dirale moju. Ali izdaja. Taj niski udarac čiji damar osjetiš u cijelom svijetu to boli. Boli toliko da si se srce cijepa, ali ne brzo nego onako polako, djelić po djelić da se svako cijepljenje osjeti. I opet vi što vas niko nije ovako razočarao ne znate o čemu pričam.
Sada visim na omči koju smo uspjeli zabacit na vrh ove naše piramide ljubavi. Skotrljala sam se ali je kanap bio mudriji pa mi nogu stezalo. Sada se klatim, udaram od strane. Vjetar siluje moje tijelo, crta mi masnice na tijelu.
Bio mi je sve. Prijatelj. Oslonac. Ljubav. Podrška. Bio je sve ono što je svaka žena željela pored sebe. Bio je sve osim jednog, nije bio vjeran. U trenutku slabosti je moj mušlarac, moja granitna stijena je poklenula pod dahom druge žene. U tom trenutku zaboravio je mene, naša maštanja i planove o braku, zaboravio je na imena koja smo odlučili dati svojoj djeci. Zaboravio je na sve što ima veze sa mnom jer ona bila pored njega.
Gledam se u ogledalo i ne prepoznajem se. Vidim lice skamenjeno od suza, vidim oči naziru se zjenice ali teško jer su kapci u kojima sam ga crtala kada nije bio tu toliko natečeni da mi svaki treptaj nanosi dodatnu bol. Vidim tijelo koje je htjelo biti samo u njegovom zagrljaju u kojem je bilo sigurno, više nije. Ne vjerujem mu, ne vjerujem u te ruke ne vjerujem u to srce što me je izdalo. Ne vjerujem u to srce koje je ostavilo moje da kuca, samo a zajedno smo bili jači.
Moj muškarac, moja snaga, moje visočanstvo me iz visina snažno lupio od dno. Slomio mi je kičmu koja je nosila mene, njega koja je trebala nositi našu kuću, našu djecu. Nemam više ništa, a najviše falim sama sebi. Nedostaje mi onaj osmijeh kojem sam mu govorila koliko sam sretna što je tu, nedostaju mi oni leptirići koji se u meni probude kad krenem na sastanak s njim.
Koračam sa nožem u leđima trudim se napraviti što više koraka dok mi se krv sliježe niz noge na kojima su tegovi tuge, bola i razočarenja. Pokušavam ali ne ide, što sam kraju bliže on je dalji. Vjetar je već zameo moje tragove, neće me znati naći čak i da krene za mnom.